Splitski glumac, kazališni redatelj i dramski pisac Trpimir Jurkić jedini je scenski hrvatski umjetnik koji je na Marulićevim danima dobio tri nagrade u dvije različite kategorije – dvaput kao glumac i jednom kao dramski pisac.
Jurkić je vršitelj dužnosti ravnatelja drame u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu i član Vijeća festivala Marulićevih dana koji je još u veljači glasao protiv ovakvog programa ovogodišnje manifestacije.
Goran Andrijanić razgovarao je s njim za bitno.net o sporovima koji su nastali oko predstave Olivera Frljića “Naše nasilje i Vaše nasilje” koja u ponedjeljak treba biti prikazana na sceni splitskog HNK-a.
Vi ste, kao ravnatelj Drame HNK-a bili član Vijeća festivala „Marulićevih dana“ i glasali ste još u veljači protiv ovakvoga programa manifestacije. Protiv su glasali i predstavnik Ministarstva kulture i predstavnik Splitsko-dalmatinske županije. Unatoč tome, program je prošao u takvom obliku i sada smo svjedoci prosvjeda zbog prikazivanja Frljićeve predstave. Koji su bili vaši razlozi zbog kojih ste glasali protiv?
Ja sam glasao protiv ne samo zbog Frljićeve predstave, već zbog cjelokupnog izgleda ovogodišnjeg festivala. Kako sam i rekao na vijeću, smatram da je izbornikov odabir potpuno legitiman, no on je po mom mišljenju u suprotnosti s onim što bi festival “Marulićevi dani” trebao biti. Dakle, festival hrvatske drame, kako i stoji u njegovom nazivu. Naime, od devet predstava koje je je izbornik Igor Ružić odabrao, samo tri predstave su nastale po hrvatskom dramskom tekstu, a čak šest predstava su autorski projekti, od kojih su neki inspirirani predlošcima koji nemaju nikakve veze s hrvatskim dramskim pismom. Ali to je pitanje za otvoreni razgovor struke o budućnosti i koncepciji festivala.
Za mene nije pitanje može li ‘to nešto’ što nazivaju kazališna predstava biti dio Marulićevih dana, već može li ‘to nešto’ uopće biti tretirano kao kazališni čin. Odavno je jasno da opus Frljića prestaje biti relevantna kazališna činjenica, već ulazi u nešto što možemo povezati jedino s medicinom
„Slučaj Frljić“ pak, širi je od konteksta ovog pitanja koncepcije festivala. Za mene nije pitanje može li „to nešto“ što nazivaju kazališna predstava biti dio programa festivala Marulićevi dani, već može li „to nešto“ uopće biti tretirano kao umjetnički kazališni čin. Naime, odavno je potpuno jasno da opus dotičnoga prestaje biti relevantna kazališna činjenica, već ulazi u nešto što možemo povezati jedino s nekim granama medicine.
Splitsko-makarska nadbiskupija objavila je priopćenje u kojem izražava žaljenje jer u gradu Marka Marulića, u vrijeme proslave najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa neki prikazuju predstavu koja vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje građana Splita na iznimno ružan način! Slažete li se s ovim konstatacijama?
Naravno da se slažem. Ja čak mislim da bi se i sam dotični autor tih „predstava“ složio s tom konstatacijom o „predstavi koja vrijeđa vjerske i nacionalne osjećaje građana…“ Pa baš to je plan i program, i on se provodi potpuno otvoreno, bez imalo skrivanja i zadrške. Vrijeđati druge, uvijek, svuda i na sve moguće načine! Takve nazovi predstave se i rade samo zato da bi se drugog, ma tko on bio, moglo vrijeđati.
Ali ne „samo“ vjerske i nacionalne osjećaje. „To nešto“ što se naziva predstava, vrijeđa kazalište kad koristi kazališnu formu da bi izlijevalo otrov valjda neke svoje vlastite nesreće. Vrijeđa i zloupotrebljava glumca i glumački zanat kad ga koristi na najgnusniji mogući način. Ako hoćete, to vrijeđa i sve one pokojne velikane glumišta koji su hodali splitskim kazališnim daskama i na njima srcem i dušom stvarali istinske umjetničke doživljaje, jer smo na prošlogodišnjem istom tom festivalu mogli vidjeti kako glumci, u predstavi istog režisera, obilno zalijevaju svojom mokraćom te iste daske koje život znače.
Umjetnost jest sama po sebi provokacija. Ona to mora biti. Ali u slučaju umjetničke provokacije stvar je kao i sa slobodom. Pitanje je dokle seže?
Dakle, takva predstava izlazi iz okvira vrijeđanja nas ili njih. Ona vrijeđa zdrav razum i svako ljudsko dostojanstvo.
Ravnatelj splitskog HNK-a Goran Golovko izjavio je kako bi u ovoj situaciji bilo „najgore da se predstava ne održi“. Slažete li se s njim?
Nažalost u ovakvoj trenutačnoj slici društva, ne mogu se ne složiti. Naime, „projekt Frljić“ (a nazivam to „projekt Frljić“ zato što on sam ne bi ništa značio da nije medijskog, političkog i naravno opće društvenog angažmana koji ga je stvorio, i zato jer je Frljić uvijek važniji od svake svoje predstave), dakle, „projekt Frljić“ je i nastao, odnosno on se hrani na mogućnosti zabranjivanja. Nitko sretniji od njega da ga zabrane. Na taj način netko tko duboko u sebi gaji mržnju prema drugom, postaje „žrtva“. I nažalost to je zatvoreni krug. Pogotovo u ovoj zemlji, u ovom našem društvu.
Kod drugih, uređenijih društava to je ipak malo drugačije. Premijera dotične predstave bila je u Beču i od kritike je dolično ispraćena. Naime, opasan otrov se obično duboko zakopa. Predstavu su gledali i ljudi iz Švicarske jer je plan bio da se nakon austrijske premijere predstava igra i u Švicarskoj. Nakon odgledane predstave, gospoda su se zahvalila, rekla kako se tako nešto ipak neće raditi u Švicarskoj i vratila se kući gdje im nitko ništa zbog toga nije rekao ili zamjerio. E sad, zamislite nekog „hrabrog“ ravnatelja koji bi na taj način rekao „ne“ projektu Frljić, u ovoj našoj zemlji. Taj bi u trenutku bio medijski „rastrgan“ i naravno proglašen fašistom.
I naposljetku, što nam cijela ova situacija govori o stanju hrvatskog kazališta i hrvatske kulture općenito i napetostima koje vladaju u njoj?
Ne govori to samo o stanju hrvatskog kazališta i kulture općenito, to govori o cjelokupnom mentalno i duhovnom stanju jednog društva koje je nažalost teško bolesno, koliko god ružno to zvučalo.
Mi smo društvo u kojem se vrijednost zajedništva prokazuje kao primitivna i zadrta, a gledanje svog posla ili usko klanovskih, ako hoćete i ideoloških interesa, vlastiti komoditet i princip vječnog nezamjeranja percipira se kao individualnost i osobna sloboda
Mi smo jednostavno, društvo koje ne brine o sebi, koje nema osjećaj odgovornosti prema samom sebi. Mi smo društvo u kojem se vrijednost zajedništva prokazuje kao primitivna, zadrta, „ognjištarska“ kako se to zna onako posprdno nazvati, a gledanje svog posla ili usko klanovskih, ako hoćete i ideoloških interesa, vlastiti komoditet i princip vječnog nezamjeranja percipira se kao individualnost i osobna sloboda.
Sve što nam se događa je logično i sve smo to mi izgradili, jer smo zatvarali oči, jer smo šutjeli, jer se „nismo šteli mešati“. Zlo je činjenica. I mi se možemo koliko god hoćemo sablažnjavati i zgražati nad njim, ali ništa tim nećemo učiniti. Zgražanje i sablazan je oružje nemoćnih, onih koji prešućuju vlastiti stav ili odustaju od njega jer:“…znaš nije zgodno… da se ne bi krivo shvatilo,…ma nisu to moja posla…nemam s tim ništa…“ A zlo se hrani našim odustajanjem.
Intervju cijelosti pročitajte OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
