Dr. sc. Vrček: Hrvatski su znanstvenici postali vrlo ovisni o kinesko-švicarskoj izdavačkoj kući MDPI

Hrvatski su znanstvenici postali vrlo ovisni o kinesko-švicarskoj izdavačkoj kući MDPI (»Multidisciplinary Digital Publishing Institute«). Svake je godine sve veći udio radova koje šalju isključivo na adresu u Baselu, gdje se nalazi sjedište te tvrtke. Ovisnost je postala eksponencijalna, a za dvije do tri godine svaki drugi znanstveni rad stvoren u Hrvatskoj mogao bi biti objavljen u nekom od 400 časopisa čiji je vlasnik Shu-Kun Lin, piše Valerije Vrček u kolumni za Glas Koncila.

Ugrožena znanost Republike

To zapravo znači da su publikacijske aktivnosti, napredovanja, odobravanja projekata, ali i znanstveni prioriteti neke države vezani uz uređivačku politiku jedne jedine privatne kompanije. Takva je ovisnost pogubna za znanost bilo koje države. Znanstvena strategija Republike Hrvatske s nadimajućom populacijom ovisnika o »Shu-Kun Linu iz Basela« može lako biti neostvariva. Stoga je potrebno javno progovoriti o sklonosti hrvatskih znanstvenika da svoje znanje pohrane na samo jednom mjestu i da diseminaciju svojih rezultata ograniče na samo jednu izdavačku kuću.

MDPI – najbolja udavača?

Divlji brak hrvatskih znanstvenika s kinesko-švicarskom tvrtkom pretpostavlja vjernost, odnosno odbijanje ponuda drugih, mnogo uglednijih izdavača (Wiley, Elsevier, Springer Nature, ACS, Royal Society…). Time se gube kontakti s europskim, njemačkim, nizozemskim, engleskim i američkim urednicima, gubi se znanstveno tržište vrhunskih recenzenata, gubi se komunikacija sa znanstvenim elitama na sveučilištima Yale, Humboldt, Oxford ili ETH, gubi se čitalačka publika iz Madrida ili Pariza… Zbog opsesije kinesko-švicarskim izdavačem hrvatska je znanost sve manje prisutna na relevantnijim akademskim prostorima, a autori s MDPI-jevim etiketama gube identitet svjetskih znanstvenika…

Budući da hrvatske znanstvene institucije, sveučilišta, fakulteti, instituti ili zaklade toleriraju ovakav egzodus u kinesko-švicarske Alpe, štoviše, novcem ga potiču, može se slobodno reći da se radi o znanstvenom mazohizmu.

Plati pa objavi!

Publikacije se u MDPI-jevim časopisima naplaćuju, u prosjeku, oko 2000 eura po objavi jednoga rada. U mnogim drugim, boljim izdavačkim kućama i boljim časopisima, publikacije se – ne naplaćuju! Ničim primorani mnogi hrvatski znanstvenici žele objavljivati upravo i jedino u kinesko-švicarskoj kući. Doduše, oni koji se vežu za MDPI imaju svoju računicu i interes: na račun poreznih obveznika plaćaju ulaznicu za znanstvenu arenu (ili cirkus?), a zbog labavih kriterija procedure recenzija objava njihovih rezultata je olakšana. Za nekoliko tisuća eura mogu se tako kupiti uvjeti potrebni za osobna napredovanja u znanstveno-nastavnoj karijeri i za prijave novih i novih znanstvenih projekata. U toj spirali interesa i ovisnosti hrvatski je državni proračun prošle godine oštećen za oko 4 milijuna eura, hrvatska je znanost izgubila svoju prisutnost na mnogo važnijim adresama svijeta, a autori, nažalost, stječu imidž švercera sumnjivim publikacijama.

I Mađarska je »opsjednuta«

Mnogi su časopisi iz MDPI-ja bili na crnom popisu predatorskih tiskovina (takozvana Beallova lista), pa ih danas ozbiljni znanstvenici izbjegavaju. Tako, na primjer, znanstvenici s prestižnoga sveučilišta Yale šalju samo 3 posto tekstova u MDPI, sa sveučilišta Cambridge ni 2 posto, a znanstvenici sa sveučilišta u Osijeku objavljuju više od 30 posto svojih radova u kinesko-švicarskoj biblioteci. Problem s eksplozijom publikacija u MDPI-ju imaju i druge države srednje i istočne Europe. U nedavnoj studiji prikazan je slučaj Mađarske u kojoj su znanstvenici sve više »opsjednuti« objavama svojih radova u izdavačkoj kući MDPI (Scientometrics 2023, 128, 803). Gotovo 20 posto mađarske znanstvene produkcije završava u rukama baselskih vlasnika.

Kako bi se spriječila ovisnost o MDPI-ju i publikacijski stampedo prema Baselu, neke su mađarske institucije i sveučilišta, poput onoga u Szegedu, jednostavno ukinule financiranje objava radova u toj izdavačkoj kući. O takvoj bi se mjeri trebalo razmotriti u hrvatskom Ministarstvu znanosti i obrazovanja i u Hrvatskoj zakladi za znanost, kako bi se zaštitili interesi i dignitet hrvatske publicistike.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.