Dr. Zoran Vujnović, psihijatar za djecu u splitskoj Poliklinici za rehabilitaciju osoba sa smetnjama u razvoju, jedan je od najzaposlenijih stručnjaka u ovom području, jer nažalost u Hrvatskoj ih nema dovoljno da bi mogli pomoći svoj djeci kojoj su potrebni, a takve je sve više.
Za ilustraciju, u Hrvatskoj je samo 45 psihijatara specijaliziranih za rad s djecom, a trebalo bi ih biti najmanje 150! Stoga se na pregled kod ovog psihijatra čeka u prosjeku 45 dana, s tim da se hitni slučajevi primaju odmah preko reda. Slobodna Dalmacija (SD) s Vujnovićem je ragovarala o emocionalnom razvoju, zaostajanju u pojedinim fazama i teškoj patologiji koja iz toga proizlazi, kao i najaktualnijim problemima zbog kojih mu djeca dolaze na liječenje.
SD: Koji su trenutno najučestaliji problemi zbog kojih vam dolaze djeca i mladi?
U posljednje vrijeme među adolescentima su u porastu anksiozna stanja, kao i depresivna stanja s agresijom usmjerenom na vlastiti tjelesni prostor ili maskirana depresivna stanja s agresijom usmjerenom prema drugima, vršnjacima ili predmetima. Zabilježen je i značajniji porast mladih s ovisničkim ponašanjem, prekomjernim igranjem računalnih igara u ranoj adolescenciji, dok je u kasnijoj adolescenciji dominantna konzumacija psihoaktivnih tvari i prekomjerno boravljenje u virtualnom svijetu društvenih mreža.
U preadolescentnoj dobi je vidljiv rast broja djece s hiperaktivnim sindromom i opozicijskim stavom, kao i socijalno fobičko ponašanja koje se manifestira kao školska fobija. Nakon epidemioloških mjera socijalne izolacije javio se značajno veći broj mladih koji imaju problema sa stjecanjem vlastitog, pa i spolnog identiteta.
Zbog pandemije je došlo do neadekvatnog povezivanja mladih preko društvenih mreža, umjesto zrelih obrazaca socijalne i emocionalne potpune i cjelovite osobne interakcije primjerene kronološkoj dobi. Uz smanjenje interesa kod mladih za uobičajenu socijalizaciju, tu je popratni bijeg u ovisničko ponašanje i novo povezivanja preko virtualnih socijalnih mreža i zajedničko igranjem računalnih igara. To je dovelo do globalnog usporavanja emocionalnog sazrijevanja, kaže Vujnović
SD: Koje dobi su vaši najmlađi pacijenti?
Najranija dob javljanja djece u psihijatrijsku ambulantu je u dobi od tri godine, najčešće radi postavljanja i otklanjanja sumnje na pervazivni razvojni poremećaj. Roditelji dolaze zbog izostanka emocionalne komunikacije između njih i djeteta, neutješnog plača djeteta ili njegova agresivnog i destruktivnog ponašanja. Izostankom intuitivne emocionalne veze kojom se uspostavlja neverbalna komunikacija kao jedini i rani oblik komunikacije majke i djeteta dolazi do otuđenja djeteta od majke.
Razlozi nepovezivanja majke s djetetom su višestruki, zbog teške bolesti djeteta, postporođajne depresije ili psihoze majke ili nemogućnosti majke zbog njenih iznimno teških socijalnih okolnosti, izostanka potpore partnera… U takvim slučajevima dijete trajno ostaje tjeskobno, osjeća se ostavljeno, napušteno, beznadno. Zbog nezrelosti djetetova psihološkog aparata ono nije u stanju samo uspostaviti mir, spokoj i osjećaj ugode bez prisutnosti majke ili emocionalno zainteresiranog skrbnika.
MAJČINA ULOGA PRESUDNA
Izostankom emocionalnog odgovora na uporna djetetova nastojanja za povezivanjem, ono postaje letargično ili hiperekscitirano, jedino kako je i moguće s obzirom na njegove nezrele psihičke kapacitete. Treba napomenuti da dijete prolazi emocionalne faze razvoja, te da nedovršavanjem jedne faze ne započinje sljedeća faza razvoja, ono zaostaje na tada dosegnutoj razini svog duševnog razvoja.
SD: Vrtić za mnogu, a pogotovu djecu koju spominjete postaje novi stres s kojim se susreću…
Kod zdrave djece kroz neko vrijeme dolazi do prilagodbe djeteta na novonastale okolnosti, odvajanje od majke se lakše prebrođuje uz nazočnost prijelaznog objekta igračke ili predmeta koji može evocirati u mašti djeteta sliku majke i doma i izazvati relaksaciju neugode potaknute odvajanjem od majke. Nadvladavanje straha od gubitka objekta ljubavi teško je moguće prije vremena kada to dopuštaju biološki procesi u djetetovom mozgu.
Neka djeca se u vrtiću ne daju smiriti, ne povezuju se s drugom djecom, ne sudjeluju u igri niti poštuju pravila i granice, doimaju se agresivnim, neprestano trče, ritualno ponavljaju obrasce u ponašanju, zatvaraju uši, kao da nastoje ignorirati za njih tjeskoban okoliš, maštom ga poništiti i vratiti sliku iz mašte koja donosi mir i utjehu. Takva agresivna djeca su u suštini prestrašena, socijalno izgubljena, nezrela, emocionalno otuđena, nedorasla za samostalnost i socijalne veze s drugima, pa čak ni s predmetima. Njih ne doživljavaju kao objekte sa svrhom koju ne prepoznaju, već upornim slaganjem u red kao da nam pokušaju prenijeti neverbalno informacije svojim radnjama i ukazati nam da im pomognemo u uspostavi mira i reda koji sami ne posjeduju.
SD: Kako možete pomoći takvom djetetu?
To nije moguće bez uključivanja i njegove druge polovice – majke u terapijski proces. Cilj terapije je ukloniti majčinu tjeskobnost, ukloniti sve faktore iz majčinog okoliša koji se upliću i ometaju tada još potreban i neraskidiv majčin odnos s djetetom. U iznimno teškim slučajevima dezorganiziranog ponašanja djeteta, kada se jedinstvo majke i djeteta nalazi u trajno tjeskobnom stanju, a psihoterapeutski postupci zakažu, zbog destruktivnog i autodestruktivnog ponašanja u obzir dolazi i medikamentozna terapija ponekad majke, ponekad majke i djeteta s ciljem da se s lijekovima pokuša nadvladati djetetova tjeskoba i ponovno mu omogućiti povezivanje sa sigurnim objektima iz okoliša, s majkom i kasnije s drugima.
SD: Koliko je pandemija ugrozila mentalno zdravlje dječje populacije?
Za vrijeme pojačanih mjera socijalne izolacije došlo je do redukcije socijalnih i drugih poticaja iz djetetova stvarnog okoliša koji su zamijenjeni prigušenim podražajima iz skučenog djetetova okoliša njegova doma. Razna senzorna iskustva su izostala, te su nadomještena hiper podražajnim zvukovima i slikama iz elektroničkih uređaja, vezujući polako dijete s virtualnim, a ne realnim svijetom. Nezreli dječji mozgovi slabo razlikuju stvarni svijet od svijeta mašte i fantazija i tada dolazi do intenzivnog preklapanja dvaju svjetova koji imaju za dijete jednako značenje.
OVISNIČKA PONAŠANJA
To dovodi do trajne pobuđenosti djece i njihovih nastojanja da se povežu sada, ne s objektima iz stvarnosti, ne više s majkom, tetom u vrtiću, drugom djecom, već s virtualnim objektima iz izmaštanog svijeta crtanih filmova. Nažalost, u posljednje vrijeme sve je više djece sa smanjenim željama za socijalnim interakcijama i emocionalnim povezivanjem.
Ta djeca uporno ponavljaju uzbuđujuća i preplavljujuća senzorička iskustva, koja im donosi virtualni svijet, što jako nalikuje ovisničkom ponašanju, jer uvijek postoji osjećaj da ti nešto nedostaje, neutaživa glad koju poslije pokušavaju zadovoljiti i utažiti psihoaktivnim supstancama ili repetitivnim kockanjem. Ako dijete nije imalo ponavljajuće iskustvo s majkom, umirujućim objektom koje uklanja tjeskobu, u svom daljnjem životu sklono je ovisničkom ponašanju.
SD: Djeca već u vrtićima često pokazuju i agresiju, pa je s takvim djetetom ne samo težak rad, već je teško i realizirati zajedničke aktivnosti!
Iskustva iz virtualnog svijeta djeci znaju biti bliža od iskustva koje ima u obitelji, kao i drugih socijalnih iskustava koji ne daju tako intenzivna podražajna iskustva poput onih koja se kriju iza ekrana. Mozak takva iskustva registrira intenzivnije i traži vezu s njima, nalik ovisniku koji bira drogu umjesto socijalnog, profesionalnog i obiteljskog iskustva. Djeca tako u vrtiću često kopiraju agresivne, važne, glavne i bučne neustrašive likove, pa i svemoguće virtualne likove, a ne utješne, smirujuće i emocionalno relaksirajuće objekte iz stvarnog svijeta ako s njima nemaju iskustvo.
SD: Što se događa prelaskom u školske klupe?
Nažalost, prelaskom u socijalno složeniji i zahtjevniji okoliš kao što je škola, takva djeca, a i druga djeca koja su nesigurno povezana s drugima, trajno pate. Iako ipak nešto emocionalno zrelija, jer prihvaćaju poticaje iz socijalnog okoliša, ali samo onda ako su u skladu s njihovim trenutnim emocionalnim stanjem i poklapaju se s njihovim trenutnim interesima. Takva djeca teško organiziraju svoje aktivnosti, teško prate nastavne procese, ne održavaju koncentraciju, ne primjećuju najvažniju i vodeću aktivnost, brzo premještaju pažnju i ne razlikuju bitno od nebitnog, impulzivni su, brzo donose odluke, privlačeći pažnju drugih i remeteći organizirane i strukturirane aktivnosti koje ne mogu izdržati niti do kraja razumjeti jer su za njih samo izvor neugode.
Oni i dalje traže majku u učionici, tj. osobu koja će ukloniti njihovu tjeskobu jer to sami ne mogu. Oni traže pažnju druge osobe po svaku cijenu, čak i ako će biti kažnjeni, osramoćeni pred drugima, jer je i to bolje nego ostati sam preplavljen unutarnjim nemirom s osjećajem napuštenosti, stanjem trajne anksioznosti. Oni trajno imaju osjećaj da su drukčiji od drugih.
TRAJNI OSJEĆAJ TJESKOBE
SD: Kao “drukčiji” obično su odbačeni od vršnjaka, što ih vjerojatno dodatno ugrožava…
Osjećaj različitosti je u školskoj dobi jako intenzivan i za dijete ugrožavajući. Zbog nedostatne individualiziranosti takva djeca koja su “drukčija”, uglavnom su izdvojena od skupine vršnjaka, obilježena negativnim epitetima, te opet izgubljena s trajnim osjećajem tjeskobnosti i depresivnosti. Zbog površnosti socijalnih odnosa, njihove elementarne nedoraslosti uporno i dalje traže obilježja regresivne faze razvoja, traže od drugih da budu dobra majka koja će njihove nepodopštine kontejnirati, obložiti ljubavlju i njima vratiti u prerađenom obliku, gdje će oni zaključiti da nisu opasni, bezvrijedni, da neće uništiti sebe i druge. Znači takva nezrela asocijalna djeca traže majke u razredu u vršnjačkim odnosima, treningu, u svakoj socijalnoj situaciji, ne uspijevajući sami ovladati svojim strahom ili agresijom, tražeći od drugih pomoć, no na nezreli dječji način.
SD: Zbog čega im je virtualan svijet toliko privlačan?
Nažalost, oni koji nisu odradili faze emocionalnog razvoja izgube se u stalnom traženju priznavanja vlastite grandioznosti. Oni za svoje funkcioniranje traže refleksiju svojih fantaziranih slika o sebi, ne traže realnu refleksiju sebe u drugima, jer smatraju da drugi imaju slabosti a oni ne. Zbog toga su trajno osuđeni na traženje idealiziranih odnosa, no u svijetu realnih odnosa to ne nalaze, tako da je razumljiv njihov bijeg u svijet virtualnih odnosa u kojima mogu biti ponovno idealizirani, svemoćni, gdje pritiskom na jednu tipku rušite virtualne svjetove, mijenjate domene, linkove, stranice, leteći iz odnosa u odnos, pronalazeći virtualne slike svemogućih, idealiziranih nestvarnih objekata.
NEGATIV DUŠE
SD: Učestalost depresije u djece raste s dobi, broj dijagnosticirane djece kreće se oko 0,5% u dobi od 3 do 5 godina, 2% u dobi od 6 do 11 godina i čak 12% kod adolescenata (12-17 godina). Procjenjuje se da čak 8% depresivnih adolescenata počini samoubojstvo, a to je ujedno i drugi najčešći uzrok smrti u ovom razdoblju života!? Možete li objasniti odakle tako učestala depresija kod djece?
Zbog izrazito snažnog osjećaja tuge i krivnje djeca projiciraju svoju sadašnjost u prošlost i budućnost, osjećaju se sami i drukčiji, izolirani, sebe osuđuju na kaznu od boli u samoizolaciji, odlaze od svijeta u samicu duše, depresiju. Sebe ponovno podjele u dva dijela, pričaju sami sa sobom, druge više ne razumiju niti im vjeruju, zagledaju se ponovno i u svijet virtualnih objekata, a ako potvrdu vlastite grandioznosti ne dobiju, pod teretom vlastite tjeskobe, u potpuno sumanutom odnosu sa svijetom, ne pronalazeći u tom posebnom i teškom emocionalnom stanju svoju sliku i izvan sebe, negativ duše postaje im jedino vidljiv, a depresija stalna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa