Glazbenik Mile Kekin nedavno je priveden u sklopu USKOK-ove istrage koja se vodi zbog sumnjivih okolnosti vezanih uz kupnju zemljišta i izgradnju luksuzne vile u okolici Buja. Prema izvješću USKOK-a, Kekin, kojemu i dalje nije jasno za što ga se optužuje, oštetio je grad Buje za iznos od najmanje 6.969.06 eura.
Vijest o uhićenju objavljena je među ostalim i na portalu Narod.hr koji je pažljivo iznio podatke o tijeku istrage, dokumentaciji, financijama te reakcijama lokalne zajednice. U većini lijevo-liberalnih medija, koji inače s posebnom pažnjom prate i ističu afere povezane s političarima desnog spektra, ovom je slučaju posvećeno manje pažnje. Za razliku od uobičajene medijske revnosti, izostala je snažnija reakcija ili vidljivija kritika. Slično je i s političkim akterima Možemo.
Portali poput Indexa, Telegrama, Jutarnjeg lista i N1 televizije u najboljem su slučaju vijest prenijeli u kratkim, suzdržanim tekstovima, bez komentara, analiza ili redovitog praćenja razvoja događaja. Ni na najmanju osudu Kekin nije naišao ni od strane aktivnih članova Možemo koji su, kad je u pitanju bio slučaj Mije Crnoje, bili među prvima koji su tražili njegovu ostavku, pozivali na odgovornost i tražili političku i moralnu čistku.
> USKOK iznio detalje: Grad Buje oštećen za najmanje 459.314,25 eura
Dvostruki kriteriji u medijskom izvještavanju oko Kekina i Crnoje
U hrvatskom javnom prostoru ponovno su isplivali dvostruki kriteriji. Dok se konzervativne osobe medijski napada i zbog najmanjih pogrešaka, u slučajevima ozbiljnih optužbi protiv ideološki bliskih pojedinaca, poput Mile Kekina, vlada tek manja buka.
Kad je Mijo Crnoja 2016. godine imenovan ministrom branitelja, portal Index bio je među najglasnijim i najagresivnijim medijima koji su danima objavljivali članke s jasnim ciljem njegove potpune diskreditacije. Index je objavljivao niz članaka s naslovima koji su otvoreno sugerirali kriminal, moralnu nepodobnost i političku opasnost. Pritom su se redovito koristili izrazi poput ”fašizam”, ”crne liste”, ”nelegalne prijave” i ”zloporaba državne imovine”. Sve s ciljem stvaranja dojma da je riječ o opasnom, ekstremnom pojedincu.
>Zašto je medijima u slučaju Crnoja prebivalište bilo važno, a u aferi Zambija nije?
Otvoreno su pozivali na njegovu ostavku, često koristeći sarkastičan ton, ruganje i ideološki nabijen rječnik, ne birajući riječi kako bi se Crnoju prikazalo kao primjer desničarskog ekstremizma. Svakodnevno su podizali tenzije, dovodili ga u vezu s radikalnim idejama.
S druge strane, kada je Mile Kekin uhićen zbog sumnje na nezakonitu gradnju luksuzne vile i moguće pogodovanje pri kupnji zemljišta u Istri, Index je reagirao na posve drugačiji način. Nije bilo bombastičnih naslova, nije bilo specijalnih rubrika, komentara ni analitičkih tekstova. Vijest o Kekinovu uhićenju objavljena je gotovo neprimjetno, tek među rubnim vijestima, bez istaknutih detalja ili istraživačkog konteksta. Iako je riječ o čovjeku koji je godinama javno prozivao političare i govorio o društvenoj pravdi, nije se našao ni jedan tekst koji bi doista postavio pitanje njegove odgovornosti.
>Vijećnik iz Buja: Siguran sam da će još mnogo toga dospjeti pod ruke istražitelja
Lijevo-liberalni političari se ograđuju od optužbi za Kekina
Kada se usporedi ton kojim su pisali o Crnoji i ton kojim se piše o Kekinu, postaje jasno da se Crnoja prikazuje kao simbol svega zla na hrvatskoj desnici. Kekin se tretira kao umjetnik koji je možda, u najboljoj namjeri, napravio nešto što će se razjasniti.
Jednako je zabrinjavajuća i reakcija političara s ljevice, osobito iz platforme Možemo, s kojom je Kekin godinama otvoreno simpatizirao i u čije je akcije bio aktivno uključen. Sandra Benčić, Rada Borić i Tomislav Tomašević inače vrlo glasno komentiraju svaki primjer klijentelizma, pogodovanja ili netransparentnosti kada dolazi iz HDZ-a ili sličnih struktura. No ovaj put se nisu oglasili o tome. Niti riječi osude, niti poziva na odgovornost, niti izraza zabrinutosti oko mogućeg sukoba interesa ili pogodovanja pri kupnji atraktivnog zemljišta. Tomaševićeva prva reakcija oko Kekina bila je napad na državnog odvjetnika Ivana Turudića. Dok je Rada Borić na društvenim mrežama svojim lajkovima i brisanjem nepoželjnih komentara praktički stala u Kekinovu obranu.
>Rada Borić na Facebooku lajka prijetnje i briše nepoćudne komentare
S druge pak strane najviše kritika na račun Mije Crnoje stiglo je upravo od nevladinih (ljevičarskih) udruga, čiji članovi su danas uglavnom raspoređeni unutar lijevo-liberalnih političkih stranaka, poput Možemo. Sandra Benčić se tako, dok je bila u Centru za mirovne studije, zgrožavala nad Crnojinim prijedlogom o ”registru izdajnika”. Kritici ondašnje vlasti pridružila joj se i Danijela Dolenec te Teodor Celakoski. Cijeli lijevo-liberalni mainstream napravio je hajku oko Crnojinih nezakonitih radnji i upozoravao na ozbiljno ugrožavanje demokracije. Gotovo svi oni danas o Mili Kekinu šute, ili ga brane.
>Tomaševićeve teorije zavjere: Znam zašto je Kekin danas uhićen
Tko je Mijo Crnoja?
Mijo Crnoja je hrvatski branitelj i političar te član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Javnosti je postao poznat kao ministar hrvatskih branitelja u kratkotrajnoj Vladi Tihomira Oreškovića početkom 2016. godine. Njegov ministarski mandat trajao je svega nekoliko dana – od 22. do 28. siječnja, najkraće u suvremenoj hrvatskoj povijesti. Ubrzo nakon stupanja na dužnost suočio se s nizom ozbiljnih optužbi.
Najviše pažnje izazvala je informacija da Crnoja godinama koristi adresu prebivališta u Samoboru iako tamo navodno ne živi. To mu je omogućilo određene porezne i druge administrativne pogodnosti. Istodobno su u medijima isplivale sumnje vezane uz legalnost gradnje njegove obiteljske kuće na toj adresi.
Javnost je dodatno ‘uznemirila’ i njegova ranija izjava o potrebi izrade takozvanog ”registra izdajnika nacionalnih interesa”. Ta izjava dočekana je s osudom velikog dijela javnosti, političkih aktera i civilnog društva. Protumačena je kao prijetnja slobodi govora i političkom pluralizmu, te je znatno narušila njegovu vjerodostojnost u očima šire javnosti. Osim toga, pojavile su se i optužbe da je u imovinskoj kartici zatajio dio imovine.
Crnoja je u nekim krugovima, osobito među dijelom braniteljskih udruga, bio predstavljen kao žrtva medijskog linča te je branjen zbog svog domoljubnog stava i ratne prošlosti. Ipak, javna percepcija bila je većinom negativna.
>Bivši ministar Crnoja: Mediji su me neistinito prikazivali kao najvećeg kriminalca
Tko ga je najviše napadao?
Miju Crnoju su tijekom njegova kratkog mandata i neposredno nakon imenovanja za ministra najviše napadali mainstream mediji lijevo-liberalne orijentacije. Među njima se posebno ističu Index.hr, Jutarnji list, Novi list, te djelomično Telegram i Net.hr.
Najveći intenzitet napada dolazio je od portala Index.hr, koji je prvi počeo objavljivati informacije o njegovu prijavljenom, ali navodno lažnom prebivalištu u Samoboru. Zatim o gradnji kuće bez potrebnih dozvola, te o njegovoj izjavi o ”registru izdajnika”. Index je vodio kampanju gotovo iz sata u sat, prateći svaki razvoj događaja i zahtijevajući njegovu ostavku.
Jutarnji list je također intenzivno pratio slučaj. Isticali su političke posljedice za novu Vladu i analizirali moguće pravne nepravilnosti u njegovim imovinskim i administrativnim podacima. Također su dali dosta prostora kritikama nevladinih udruga i političkih komentatora.
Napadi su dolazili i iz nevladinog sektora i opozicije, osobito iz redova SDP-a. Njihovi saborski zastupnici isticali su kako je Crnojina retorika (posebno oko ”registra izdajnika”) neprihvatljiva za jednog ministra u demokratskom društvu.
U suštini, Crnoja je postao meta koordiniranog pritiska koji je uključivao dio političkih protivnika, dio nevladinih udruga i značajan broj medija. Taj pritisak vrlo je brzo doveo do njegove ostavke – svega šest dana nakon što je stupio na dužnost.
Napad od strane ljevičarskih nevladinih udruga čiji članovi su danas u stranci Možemo
Mijo Crnoja našao se na meti ljevičarskih nevladinih udruga koje se bave ljudskim pravima, slobodom govora te civilnim društvom. Najčešće spominjane u kontekstu kritike Crnoje bile su: GONG, Documenta, Centar za mirovne studije (CMS), Platforma 112.
Ove su udruge bile najglasnije u javnom prostoru i često su bile citirane ili gostovale u medijima (osobito HRT-u, N1 televiziji i portalu Index) u danima nakon Crnojinog imenovanja. Kritike su se u najvećoj mjeri odnosile na potencijalnu prijetnju demokraciji, zlorabljenje moći i opasnost od stigmatizacije građana.
CMS u kojemu je tada djelovala Sandra Benčić, buduća članica stranke Možemo, tvrdio je da je najava ”registra izdajnika” napad na temeljna demokratska prava. Kritizirali su i nedostatak jasne osude takvog prijedloga od strane tadašnjeg političkog vrha.
Sandra Benčić je u medijskim istupima (npr. na N1 i u Novom listu) naglasila da je Crnojin prijedlog opasan pokušaj politizacije domoljublja i diskriminacije neistomišljenika:
”Zamisao o registru izdajnika nije samo pravno i moralno problematična, već duboko štetna za zdravlje demokracije. To je povratak logici političke čistke.”
Osim Sandre Benčić od današnjih članova Možemo koji su kritizirali situaciju u tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti još se ističu i Teodor Celakoski te Danijela Dolenec. Teodor Celakoski činio je to kroz mrežu “Pravo na grad”, a Danijela Dolenec u svojim komentarima na društvenim mrežama. Izražavala je zabrinutost zbog ”militantnog diskursa” koji dolazi iz tadašnje vlasti.
>Kekin pušten na slobodu: I dalje ne znam što sam skrivio
* Ovaj članak omogućuju donacije naših čitatelja. Podržite i vi slobodno i neovisno novinarstvo koje stoji uz prave vrijednosti putem DONACIJE.
