Na tramvajskom stajalištu u Savskoj, u blizini dviju srednjih škola, nasuprot Učiteljskom fakultetu, na prostoru za plakate, stavljen je plakat Eurokaza kojim se najavljuje predstava Plaidoyer po pi*ki: piši propast predstave! kao projekt koji će, u koprodukciji s Muzejom suvremene umjetnosti, biti premijerno izveden 16. siječnja 2015. u dvorani Gorgona MSU-a. Na plakatu je velika skica raširenih ženskih nogu s naglašenim intimnim dijelovima, a i logo Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Zaklade „Kultura nova“, koju je osnovala Republika Hrvatska na poticaj udruga civilnog društva za civilni sektor u kulturi. Oni su tako stali iza ovoga projekta.
Ako je to nova kultura koju se državnom politikom podupire novcem svih obveznika proračuna, onda je posao odgojitelja postao besmislen.
Ne mogu ne prisjetiti se ovom prilikom i drugih Eurokazovih projekata tijekom prošlih godina. Primjerice rezanja žila jednog performera, uriniranja po pozornici i sličnih „naprednih ingenioznosti“. Posebice onoga što se dogodilo 2013. a o čemu smo mogli čitati u besplatnom primjerku Večernjeg lista City od 4. srpnja 2013., koji objavljuje vijesti iz Zagreba, a nenaručen dolazi u naše poštanske sandučiće. Na stranici 14. mogli smo pročitati članak „Kakvo je to društvo u kojem se čudimo sinu koji ocu presvlači pelene“, a govori o talijanskoj predstavi „O konceptu lica Sina Božjega“ , izvedenoj na otvorenju Eurokaza 27.06.2013. Autor teksta piše:
„Predstava koja, između ostalog, uključuje stvarni izmet razmazan po čitavoj pozornici te prizor u kojem djeca bombama gađaju Kristovo lice, u nekim je zemljama izazvao žestoke polemike (…) Za razliku od, primjerice francuske, zagrebačka publika izvrsno je reagirala.“ U tekstu se navodi izjava redatelja Ivice Buljana u kojoj on, između ostaloga, kaže: „Naročito su bila dojmljiva djeca koja su iskreno odigrala svoje uloge.“
Na pitanje o kontroverznom statusu predstave odgovorila je i performerica Vlasta Delimar: „Što je to skandalozno? Ja zaista ne znam. Ako je skandalozno pokazati što znači briga za starije, onda ne znam kamo ovaj svijet ide…“
Dakle, ne samo da je sve što smo o predstavi saznali skandalozno, nego je i licemjerno do bola. Navoditi brigu za starije i brinuti o budućnosti svijeta, a istovremeno ne vidjeti da se bombama iz dječjih ruku napada na najsvjetliji lik ljudske povijesti – Isusa Krista, koji nas na tu brigu poziva, zaista je sljepilo.
U članku Mučna Castelluccijeva predstava otvorila Eurokaz, kojeg potpisuje Milena Zajović, (Večernji list od 29.06.2013.) navodi se i ovo:
“Mučna scena obavijena smradom koji dopire i do zadnjih redova publike tjera na gotovo meditativno propitivanje, pred kraj predstave prekinuto destrukcijom Kristova lika, na koje djeca bacaju bombe, a potom ga uništavaju scenski radnici, suočavajući publiku s natpisom: You are (not) my shepherd. Pod natpisom ostaje bijela površina, poput apstraktne slike umrljane smeđom izlučevinom.“
Znakovito je da se to događa u našem društvu koje neprestano ponavlja mantru o toleranciji i nenasilju, a koje mržnju i nasilje prema Kristu i kršćanima neprestano zamotava u „umjetničke slobode“. I iza te predstave stajala je potpora Ministarstva kulture i Grada Zagreba.
Žestoke polemike u Francuskoj – u Hrvatskoj bijeda ulizivačkog mentaliteta?
Treba nas zabrinuti što je zagrebačka publika izvrsno reagirala za razliku od francuske (a nisu li Francuzi primjer slobodarskog naroda?) i publike drugih zemalja u kojima je izazvala žestoke polemike. Jesmo li mi u Hrvatskoj, tj. u Zagrebu zaista tako prosvijetljeni ili samo pokazujemo svu bijedu ulizivačkog i licemjernog mentaliteta koji je spreman ljudske vrijednosti zamijeniti destrukcijama jer nam ih nudi „napredni svijet“?
Treba nas zabrinuti što se neki umjetnošću koriste kao izlikom za širenje nemorala i blasfemije, a u to uvlače i djecu. Umjetnost, ako je zaista umjetnost, ne može biti protiv čovjeka i Boga, dapače, ona traži i otkriva putove do njih. Jer „umjetnost je tek jezerce apsolutnoga“ , kako naš književnik Vladan Desnica piše u svom romanu Proljeća Ivana Galeb, a ne božanstvo kojem bismo se trebali klanjati i kad nam nudi nekulturu i sotonizam.