U Španjolskoj i Njemačkoj je došlo prijepora u javnosti oko toga koliki je stvarni bilo sudionika skupa u Madridu i Berlinu protiv vrlo oštrih mjera i zabrana glede bolesti korone. Tako su u Berlinu policijska izvješća tvrdila da se radi o 17.000 ljudi, organizatori tvrde da je ta brojka laž i da je broj ljudi daleko veći.
Slične dileme i prijepori događali su se ranije u Hrvatskoj, ali i drugim dijelovima zapadnog svijeta, a uvijek su u pitajnu bili tzv. ‘nepodbni skupovi’ koji nisu bili dio mainstream politike koju podržava veliki broj medija.
> (VIDEO) Madrid: Veliki prosvjedi zbog strogih epidemioloških mjera španjolske vlade
Mnoštvo ljudi okupilo se u Madridu ovog vikenda na prosvjedu zbog obveze nošenja zaštitnih maski i drugih mjera uvedenih radi sprječavanja širenja koronavirusa. I dok su europski mainstream mediji izvještavali tek o nekoliko stotina sudionika prosvjednog skupa, a pojedini lokalni mediji o tisućama, organizatori tvrde da se radi o puno većim brojkama od onih koje su prenijele europske medijske agencije.
O broju prosvjednika u Madridu i načinu izvješća europskih medija uvjerite se sami:
Gradom su uz pješake prosvjednike u protestu prošle i stotine automobila i motora s prosvjednicima:
Coronavirus: Hundreds gather in Madrid for anti-mask protest-Crowds of protesters gathered in the Spanish capital on Sunday to voice their opposition the mandatory use of face masks and other measures imposed to contain the spread of coronavirus pic.twitter.com/cz743ph222
Tekst se nastavlja ispod oglasa— H24 (@H24News_) August 17, 2020
I u Berlinu je nedavno održan velik prosvjed građana Njemačke protiv restriktivnih mjera i zabrana koje mjesecima bitno narušavaju svakodnevan građanski i ekonomski život. U Berlin su doputovali ljudi iz čitave Njemačke da bi iskazali nezadovoljstvo ovakvim stanjem, te izrazili legitimno pravo na tražnje popuštanja određenih mjera po uzoru na neke druge europske države.
Bez obzira jesu li zahtjevi opravdani ili ne, građani su iskoristili svoje legitimno i demokratsko pravo za javnim građanskim izražavanjem svog mišljenja i svojih zahtjeva, premda mnogi dovode u upitnost održavanja socijalne distance. Zanimljivo je da ti isti nisu dovodili to u pitanje društvenu udaljenost kod višetjednih masovnih okupljanja pristaša pokreta BLM i antifa diljem Amerike i Velike Britanije, kao i dijelova Europske Unije.
Procjene policije i organizatora se katastrofalno razlikuju, ali samo na politički ‘nepodobnim skupovima’
Ono što ostaje visjeti kao pitanje u zraku nakon skupova u Madridu i Berlinu, koji su vrlo važan jer mogu biti kotač koji će pokrenuti slične skupove diljem Europe, je pitanje broja sudionika skupa. Službene brojke policije za Berlin glase da je bilo prisutno 17.000 ljudi, dok organizatori tvrde da se broj prisutnih kretao u daleko većim brojkama i do 800.000 sudionika skupa.
Možda je istina u sredini, možda je bliža jednoj ili drugoj brojci, ali u Madridu sigurno nije bilo nekoliko stotina ljudi i u Berlinu sigurno nije bilo samo 17.000 ljudi.
Otkuda tolika razlika i disproporcija u ocjenama broja sudionika skupova?
Pojava je to koja se posljednjih godina viđa ne samo u Njemačkoj, već i Hrvatskoj, te diljem zemalja Europske Unije. Dobiva se dojam da se okupljanje ljudi klasificira i procjenjuje na temelju toga tko se okuplja i kakve zahtjeve traži, tj. društveno poželjni i društveno nepoželjni, politički podobni i politički nepodobni, kao u neka prošla olovna vremena. Gotovo je očigledno da isključivo o tome ovisi i procijenjeni broj sudionika skupa, ali i ocjena karaktera skupa u medijima.
U Hrvatskoj tako nešto već viđeno na brojnim skupovima, a ponajviše se pamti posljednji 2018. protiv ratifikacije Istanbulske konvencije koji je nametnula vlade Andreja Plenkovića. Tada je policija izvijestila da je na prosvjedu bilo 5000 ljudi, premda su prve procjene policije bile daleko veće od te brojke.
Sjećate li se Božinovićevih 5 tisuća ljudi?
Građani su zbijali šale na račun policijske procjene svjesni da je broj sudionika prosvjeda bio daleko veći od onog što je procijenila policija, a jedan od viceva je glasio: 5000 ljudi na prosvjedu, a 45.000 čeka tramvaj!
Policijsko izvješće – u Kumrovcu 2019. više ljudi nego na Hodu za Život!
Godinu dana kasnije nakon skupa protv IK u Zagrebu, 2019. održan je Hod za život, gotovo istovremeno kada i okupljanje u Kumrovcu gdje se poklonici lika i djela pokojnog jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita tradicionalno okupljaju za njegov rođendan u svibnju. Podsjetimo, Kumrovec je bio pun komunističkih obilježja, a prema policijskim procjenama okupilo se oko 8.000 ljudi, a to znači čak 60% više nego na prosvjedu za Istambulsku konvenciju godinu dana ranije
Nikome nije bilo jasno gdje u Kumrovec uopće stane ona masa ljudi s Jelačićevog placa i još k tome uvećana za 60% prisutnih!
Mediji su donosili i veće brojke od oko 10.000 ljudi u Kumrovcu, a neki su pisali da ih je bilo čak i 15.000., te su pisali kako je to bila ‘dosad najveća proslava Dana mladosti’.
Isti dan u Zagrebu, Splitu i Zadru održan je Hod za život, obitelj i Hrvatsku pod geslom “Zaštitimo najugroženiju manjinu u Hrvatskoj – nerođenu djecu!”. I ovdje su izašle procjene ministarstva Davora Božinovića. Organizatori su izvijestili da se okupilo 15.000 do 20.000 sudionika, dok je policija najprije tvrdila da ih se okupilo 5.000, a zatim 7.000 što organizatori nisu željeli komentirati.
Na Hodu za život je prema policiji bilo manje ljudi nego u Kumrovcu.
Nije samo tako u Hrvatskoj.
Slične stvarnosti i procjene prolaze i drugi skupovi Hoda za Život, primjerice u Francuskoj i SAD-u, gdje se svake godine okupljaju stotine tisuća ljudi. Većinom to prolazi uz medijsku šutnju ili umanjivanje broja sudionika, kao uzgredna vijest, premda se radi o izvanrednom događaju i jednom od najvećih okupljanja u zapadnom svijetu.
Ključna uloga medija u kreiranju stvarnosti i ocjenama ‘prihvatljivosti skupova’
U svemu vrlo bitnu ulogu imaju mainstream mediji koji se iz petnih žile trude ići istim smjerom i često umanjiti broj prisutnih, osobito kroz fotografske kadrove koji sugeriraju manji broj sudionika ili nemogućnost procjene istih.
Na drugoj strani, okupljanja kojima se želi dati pozitivna društvena konotacija, kao npr. Gay parade, broj sudionika se često odokativno procjenjuje i uvećava, a fotografski aparati i kamere snimaju kadrove koji prikazuju nepregledne mase ljude.
Odličan primjer skup u Berlinu pod nazivom „Kraj korone – Dan slobode“ u u Berlinu, te usporedba tog skupa s Gay paradom u Berlinu 2019. kada su mediji izvještavali da se okupilo blizu 1.000.000 ljudi (milijun ljudi), što možete pročitati ovdje.
Gotovo 1.000.000 ljudi u Berlinu na Gay paradi, a 17.000 u Berlinu na „Danu slobode“. Mnogi očevici tvrde da je takva razlika nemoguća.
Iz toga se može naslutiti namjera medija koja često prati i političku agendu: ako je skup ‘društveno neprihvatljiv’ političarima i pravcu koji slijedi državna i bruxelleska politika onda taj skup dobiva negativne konotacije (često lijepljenem etiketa kao retrogradan, desničarski, regresivan ili čak fašistički). Ako je obrnuto, skup se oslikava u najljepšim bojama kao progresivan, human i napredan.
To se čini na dva načina:
- umanjuje se broj sudionika skupa i
- skupu se nastoji dati nekakav desničarski ili ekstremistički karakter
Tako je bilo i sa skupom u Berlinu, premda su na skupu viđene i zastave duginih boja, kao i crvene zastave, što sigurno nema nikakve veze s desnicom ili bilo kakvim desničarskim ekstremizmom.
Tri bitna čimbenika određuju karakter skupa
Tri bitna čimbenika sudjeluju u kreiranju javnog mišljenja o skupu.
Prvo, izvješće policije o broju sudionika skupa koje je često bitno manje nego što tvrdi organizator, premda niti organizator ne mora bit u pravu. Ali razlike su prevelike, a sve dileme mogle bi otkloniti fotografije iz helikoptera ili dronova.
A njih nema.
U tome svoje prste vjerojatno ima politika, a u svemu je najmanje kriva policija. Smisao svega je da se manipulacijama broja sudionika želi prikazati da ideje koje se promoviraju na skupu nemaju ili imaju podršku javnosti, te se sugestivno utječe na javnost.. Suprotno se događa sa skupovima koji su politički poželjni vlastima.
Drugo, nevladine udruge često imaju ulogu pripreme terena za diskreditaciju ‘nepoželjnih’ skupova. Vrlo često su potpomagane od strane političkih opcija sklonih ljevici. Sjetimo se samo ponašanja Demokratske stranke prema skupovima BLM-a i Antifa u SAD-u, koji su bili puni nasilja, pljački, paleži i čak ubojstava. Osim toga, nevladine udruge često organiziraju i protuskupove nastojeći privući pozornost medija na sebe i odvući pažnju sa samog skupa, u čemu im mediji često nesebično pomažu. Tako je bilo i u Berlinu kada je nekoliko stotina ljevičara nosilo transparente „Berlin protiv nacista“ ili prekrižene kukaste Hitlerove križeve, premda skup nije imao nikakve veze s nacizmom, već pandemijom korona virusa.
Treće, mainstream mediji su najaktivniji čimbenik u stvaranju slika o skupu i broju ljudi na njima. Prema pisanju medija, skupu u Berlinu prisustvovalo je maksimalno 20.000 ljudi, a vrlo su rijetke slike i fotografije gdje se može vidjeti stvarnost mnoštva. Kada su u pitanju LGTB pride ili neka druga „društveno poželjna“ okupljanja, mediji vrlo lako izbacuju procjene od 500.000 pa do 1.000.000 ljudi. Osim toga, medijska izvješća su često koncipirana tako da se stvari namjerno prikažu da se radi o nekom zaostalom desničarskom okupljanju, premda pitanje sloboda i ograničenja kretanja i života zbog pandemije koronavirusa nemaju nikakve veze s lijevim ili desnim u političkom smislu. Kao niti Hod za život u svojoj biti, jer se jednostavno radi o – ljudskom životu. A to nema veze s političkom opcijom.
Pitanje medijskog i političkog prikazivanja pojedinih skupova je vrlo važno. Smisao medija, ali i državne politike, je iznošenje istine. Kao i ravnopravnost građana u njihovim demokratskim zahtjevima u javnosti bez očekivanog umanjivanja broja ljudi ili diskreditiranja opravdanih ili neopravdanih zakona, osobito ako se pri tome ne krši zakon i Ustav.
Pravo na okupljanje i slobodu govora osnovno je ljudsko pravo. To pravo se treba najpažljivije njegovati, osobito zbog negativnih iskustava iz prošlosti. Nitko nema pravo diskreditirati na bilo koji način pravo na okupljanje, slobodno izražavanje i prosvjede koji su u skaldu sa pozitivnim normama, zakonima i Ustavom neke države. To je ozračje u kojem se pojedinac i društvo mogu slobodno razvijati, a od državnih organa, nevladinih udruga i medija se očekuje pozitivan i nepristran doprinos u tome.
Bez obzira na političke opcije ili osobna mišljenja jer je iznad njih stoji – istina i sam čovjek kao biće istine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
