Sisački biskup Vlado Košić predvodio je, u subotu 28. srpnja u župnoj crkvi Sv. Josipa Radnika u Sisku, misno slavlje za Franjevačku mladež koji se nalazi na 24. Hodu Frame. Pod geslom „Hrabri budite, ja sam pobijedio svijet“, 120 framaša hodočastilo je ovih dana od Zagreba, preko Odre, Velike Gorice, Pokupskog, Bučice, Viduševca, Gline, Gore i Petrinje sve do Siska, a nakon kojeg putuju put Asiza, rodnog mjesta sv. Franje. U koncelebraciji bili su nacionalni asistenti fra Filip Đurđević i fra Marko Neretljak te novi župnik fra Michael Pavić i župni vikar fra Filip Pušić, kojima je na početku biskup zaželio dobrodošlicu u Biskupiju.
Od Vatrenih možemo učiti kako je potrebno sve učiniti da se pobijedi, ali kako na kraju Bog ima zadnju riječ
U homiliji govoreći o pročitanom Evanđelju po Mateju (Mt 13,24-30) biskup je istaknuo kako u prispodobi Gospodin kazuje da je za konačnu pobjedu nad zlom potrebna strpljivost. „Učenici bi željeli iščupati kukolj koji je simbol zla, a koji je posijao đavao u duše ljudi… no Gospodin ih upozorava da toga ne čine, da ne bi s kukoljem iščupali i pšenicu, nego neka puste da žito raste i dozori, pa kada bude žetva, odijelit će se kukolj od pšenice. To je slika i za naše borbe sa zlom. Nekada je potrebno radikalno postupiti. Sjetimo se Isusova savjeta da je bolje nekada odsjeći i vlastitu ruku ili nogu ili iskopati oko, ako nas to zavodi od Boga, te sakat ući u kraljevstvo Božje negoli čitav otići u pakao. Ali ovdje Isus poziva na strpljivost. Nije dobra niti potrebna uvijek ta odlučnost da se obračunamo sa zlom. Na žalost ono je uvijek oko nas. Važno je samo da nije u nama. A kazniti zlo i zle nije naša zadaća, to će učiniti Bog na kraju povijesti. Njegovi će anđeli odijeliti kukolj od pšenice, spaliti ga, a pšenicu sabrati u žitnice… Bog je velik, on uvijek čeka, nada se, nikad ne odustaje. Tako bismo trebali i mi, puni strpljivosti postupati s ljudima i dati im uvijek novu priliku da se obrate i krenu za Spasiteljem i pobijede zlo“, rekao je biskup podsjetivši na veliku radost što je čitav naš narod nedavno doživio kada su ‘Vatreni’ pobjeđivali na Svjetskom nogometnom prvenstvu i osvojili srebro. „Od njih možemo učiti kako je potrebno sve učiniti da se pobijedi, ali kako na kraju Bog ima zadnju riječ! Zato je važna i potrebna – poniznost! Naime, svima je draga pobjeda, ali nekada je i poraz pobjeda jer se i preko poniženja može, a često i mora, doći do istine. A najvažnije je da Bogu darujemo vlastiti život, da u njegove ruke stavimo svoje nade u pobjede, svoja razočaranja zbog poraza, i svoju vjeru da On sve vodi, a On nikada neće iznevjeriti one koji mu se s povjerenjem prepuste“.
U nastavku biskup je rekao kako je Domoljublje važna karakteristika onih koji žele biti Božji. „Kada smo nedavno slavili pobjede i naši nogometaši osvojili drugo mjesto na svijetu, pokazalo se silno domoljublje našega naroda. Trebamo li mi katolici biti domoljubi, pitamo se. Iako neki pa i kršćani govore kako to nije potrebno, kao da bismo mi kršćani trebali biti iskorijenjeni, poput komunista kozmopoliti, bez pripadnosti domu i domovini… Sjetimo se bl. Alojzija Stepinca koji je rekao o tome sljedeće: ‘Ne samo da kršćanin smije, on mora ljubiti svoju domovinu… nitko ne može zamjeriti djetetu što ono više voli svoju majku negoli druge majke!’ Ali pravi patriotizam je ljubav prema svome, da bi se tako stekla i njegovala i ljubav prema svima drugimam, a ne da bi se bilo koga drugoga mrzilo i tako ‘dokazivalo’ ljubav prema svome. To je vidljivo kod onih koji svoje toliko ‘ljube’ da sve zlo govore i rade protiv drugih, ali to nije put Isusovih učenika.
Hodočašće je specifičan vid pobožnosti
Uvijek treba zastupati istinu, bez obzira radilo se o našima ili tuđima. U toj jednakosti prema svima, s obzirom na istinu, kršćanski je stav. Isus nam o tome daje čak i zapovijed kada kaže: ‘Ljubite svoje bližnje kao same sebe!’ Tako zapovijeda i da ljubimo sebe i svoje, ali jednako tako i svoje bližnje, sve druge ljude i sve narode. Doista, Kraljevstvo Božje, čija je slika na zemlji Crkva, obitelj je mnogih naroda, dapače svih naroda svijeta. I kada vi, dragi mladi framaši, odlazite u Asiz, prolazite preko Slovenije i dolazite u Italiju, vidjet ćete kako nas naša katolička vjera povezuje sa svima, sa svima možemo biti prava braća i sestre. No, ipak ne trebamo u tome zaboraviti odakle smo i tko smo. Baš zato da bismo ljubeći sebe i svoje mogli ispravno ljubiti i sve naše bližnje“, poručio je mladima biskup.
Na kraju biskup je rekao kako je hodočašće specifični oblik pobožnosti. „Zapravo taj zajednički hod je ne samo hod do Boga nego i hod s Bogom. Tako se učimo da naši koraci nikada nisu sami, da ih uvijek činimo s Bogom. S nama na svim našim putovima koraca Isus i njegova Majka. Bog je cilj, ali on je i put do cilja. S njim treba uvijek biti. Molimo našega Gospodina Isusa za tu milost, molimo zajedno s Marijom, Gospom od Porcijunkule /da poslije pokore zadobijemo oprost od vremenitih kazni za grijehe koje smo okajali i ispovjedili i koje nam je Bog oprostio, ali koji su prouzročili neki nered koji možemo samo s Božjom pomoću ispraviti … Molimo zagovor sv. Franje, asiškog siromaška, sveca koji nas potiče da ne zaboravimo kako je moguće s Kristom biti jedno, nositi njegovu muku ali i njegovu radost svima, pa čak i svim stvorenjima, životinjama, prirodi, svemiru“, zaključio je biskup.
Na kraju slavlja biskupu su na dolasku i riječima ohrabrenja zahvalili fra Marko Neretljak i fra Michael Pavić poklonivši mu obilježje ovogodišnjeg Hoda Frame.
