Plošni pogled na Vučićevu Srbiju izvana, tj. iz RH / EU
Sve je jasnije, čak i onima koji se „ne razumiju“ u politiku, da projekt „Velike Srbije“, odnosno „Srpski svijet“ nije samo projekt Slobodana Miloševića, odnosno Aleksandra Vučića, već je to srbijanski državni projekt (uključivo SPC) osmišljen i provođen već godinama.
Zadnjih godina taj velikodržavni projekt opet (nakon izgubljenih ratova 90-tih) dobiva na zamahu. Osjeća se da je ostvarenje tog svesrpskog povijesnog cilja nadomak, jer se velikosrpski projekt možda može realizirati ako „nusprodukt“ specifičnih, novih hladno-ratovskih odnosa između Zapada i Ruske Federacije (RF). Upravo zbog toga službeni Beograd uporno sprječava kulturnu i društvenu integraciju Srba u „Ex Yu“ državama, a u kojima oni žive.
Istovremeno većina nas, vidi tamošnje društvo kao trulo, dezorijentirano, ogrezlo u najcrnji nacionalizam / fašizam do grla (murali Mladiću i Mihailoviću), kao društvo izgrađeno na brdu (više od 140.000) leševa čije postojanje poriče, te koje je zatrovano mržnjom i sveobuhvatnim nasiljem.
No, neovisno o navedenom ili upravo zbog spomenutih vidljivih i nevidljivih slika, potrebno je znati sljedeće:
- Srbija ima problem s Hrvatskom – jer ne želi priznati ratne zločine, s obzirom da se vjerojatno plaši ratnih reparacija.
- Ne želi priznati zločine i genocid u BiH – jer bi tako sebi otežala pripajanje / aneksiju Republike Srpske, tj. njeno izdvajanje iz državnog – BiH okvira.
- Srbija također ne želi priznati ni ratne zločine počinjene na Kosovu – jer misli da će tako sačuvati bolju pregovaračku poziciju u aktuelnom procesu.
- I naravno, u Srbiji je na sceni „povijesni revizionizam“ koji izjednačava četnički pa čak i ljotićevski pokret s antifašistima iz Drugog svjetskog rata“.
Ovdje ćemo dodati jednu „zanimljivost“ uz četvrtu opasku, s obzirom da prethodne tri uglavnom možemo smatrati samorazumljivim, jer je ona „ključ“ za prepoznavanje političke pozadine – za više poteza koji će uslijediti…
Naime, Gradska skupština Novog Sada usvojila je 2018. odluku da podigne spomenik „Nevinim žrtvama 1944/45“. Inicijativu je podnio Savez vojvođanskih Mađara, a za nju su glasovali još odbornici Vučićevog SNS-a i Pokreta za obnovu Kraljevine Srbije.
Dakle, spomenuti bi spomenik bi bio posvećen raznim fašistima, suradnicima okupatora, kao i mnogim ratnim zločincima koji su bili osuđeni pred tadašnjim vojnim i civilnim sudovima. Među njima se nalaze i brojni učesnici zloglasne racije, najvećeg pokolja počinjenog na području okupirane Vojvodine tijekom Drugog svjetskog rata. U tom masovnom zločinu izvršenom u siječnju 1942. na području Bačke pobijeno je (po jugoslavenskim izvorima) više od 3.800 nevinih ljudi, od toga u Novom Sadu 1.246 osoba.
Navedeno upućuje da se radi o Vučićevom upuštanju u „vrzino kolo“ rehabilitiranja mađarskih fašista i drugih kolaboranata. Naime, Aleksandar Vučić i Viktor Orban time su izrazili / pokazali „snagu“ svoje posebne koalicije. U tom je sklopu ovih dana viđen i Orbanov otvoreni „revanš“ Vučiću i to u vidu podržavanja secesionističke politike Milorada Dodika. Naime, Orban je najavio financijsku pomoć Republici Srpskoj u iznosu od 100 milijuna €.
Naravno, iza svega toga naziru se ruski interesi za destabilizacijom EU i Zapadnog Balkana, a i šire – zbog NATO pritiska na svojim granicama i to putem otvaranja „Pandorine kutije“ promjene granica i to kako Albanije, Srbije („Janšin non-paper“) i, logično, Mađarske, koja još uvijek „pati“ za teritorijem izgubljenim nakon poraza u Prvom svjetskom ratu.
(Ovdje ističemo usporedbe radi da je, prema RSE-u, mađarska vlada od 2011. isplatila najmanje 670 milijuna € organizacijama etničkih Mađara u Ukrajini, Slovačkoj, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji.)
Dodatna pogodnost koja ide u prilog uspostavi spomenute srpske velikodržavne ideje je i u tome što EU gubi pokretačku moć – jer za sada, nema potencijal daljeg proširenja.
„Insajderski“ dubinski pogled na Vučićevu Srbiju
Po mišljenju istaknutog povjesničara Nikole Samardžića s Filozofskog fakulteta u Beogradu, državni sustav u Srbiji „se raspada, ali to može trajati dugo, pri čemu sustav uživa međunarodnu podršku dvije maligne strane sile, Rusije i Kine, članice VS UN-a, kojima se priključila i Turska, kao još jedan akter regionalnog nereda“.
Glede unutarnjeg plana, Samardžić je izjavio da je tamošnji sustav zasnovan na koaliciji radikala i socijalista, pri čemu je naglasio da te dvije političke snage obavljaju vlast (u Srbiji i Jugoslavijama) u kontinuitetu koji je duži od jednog stoljeća.
Naveo je i da je „Državna bezbjednost“ (po izručenju Miloševića u Haag) nepogrešivo formirala radikalsku alternativu, kao potporu socijalistima. Za tamošnjeg predsjednika tvrdi da se nije nikada osobno politički emancipirao, te da je „njegova javna pozicija dizajnirana tako da pripada radikalskoj bandi“. „Cijeli je sustav pod nadzorom obiteljsko-kumovskih sprega, i za njih je i uspostavljen. Svaka sistemska odluka podređena je isključivom interesu radikalsko-socijalističke koalicije“.
Glede predsjednika tamošnje Skupštine (Ivica Dačić) je iznio da se svojedobno pohvalio kako su oni tu (socijalisti) duže od stoljeća, a ustvari se radi „o partijsko-mafijaškoj strukturi koja obavlja sve velike poslove i služi interesima Rusije i Kine“.
I završno, iznio je da je „Srbija europska država koja je najviše puta ratovala u XX. stoljeću, i nije slučajno ponovo u stanju koje je blisko ratnom. Svaki proračun je vojno-policijski i uključuje paravojne i parapolicijske snage. Siva sigurnosno-politička sfera je i prekogranična, te je pod kontrolom ruskih službi.
Tako se pripremao atentat 1914. (u Sarajevu), tako je izveden atentat 2003. (na Zorana Đinđića…)“… „U temeljima države su navijači, litijaši (SPC) i slobodni strijelci kosovski zavetnici, centralni komiteti akademije, matice, pjesnici i mantijaši“.
Dodao je i kako „svaka afera, svaki skandal, otkriva sheme korupcije, obiteljske utjecaje i interese, partokratsku državu, mafijašku ekonomiju i kvislinšku vanjsku politiku… Služenje Rusiji i Kini podrazumijeva prihvaćanje načela dva najveća kriminalna režima ikad, prihvaćanje ideja koje je slobodan svijet odbacio (ali) bez dovoljno odlučnosti, i snage, da to bude zauvijek“.
Koordinirano srbijansko-rusko napinjanje konopa – sve dok ne pukne…
Još se sjećamo skrnavljenja Ureda Predsjedništva BiH u Sarajevu kada je Vučićev pulen – Milorad Dodik u njemu „dernečio“ provociravši uz rakiju i harmonikaše…, da bi ovih dana Dodik uvrijedio pripadnike Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kada im je fašistoidno poručio kako se prije dolaska u Banju Luku moraju okupati da ne bi sa sobom donijeli miris iz Sarajeva.
Sjećamo se i kada je izjavio da je Srebrenca odgovor / osveta muslimanima i katolicima za Jasenovac, da bi ovih dana maštovito – „kako bi raširio političku igru u BiH“ stao u obranu tamošnjih Hrvata, kratkom tvrdnjom da “džamija određuje predstavnika Hrvata”. Kazao je i sljedeće:
„Muslimani imaju taj komoditet da izaberu svog Hrvata po volji. Sve što je protiv Hrvatske, hrvatskog naroda i hrvatskih interesa u BiH, tu prednjači Željko Komšić. Ja sam spreman da to posvjedočim svugdje na svijetu. To nije fer prema konstitutivnim narodima. Treba dozvoliti Hrvatima da izaberu svoga autentičnog predstavnika, ja se zalažem za takvu politiku, i to bi moglo dati nekakvu šansu BiH. Ovako, nema šanse, poručio je.
Dodao je i sljedeće: Muslimani su sebe zarobili u tvrdnji kako to znači, ako se da pravo da Hrvati izabiru svoga, hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo, kako to znači treći entitet, a oni su navodno protiv trećeg entiteta.
A ja opet mislim da bez trećeg entiteta nema nikakve BiH. Ja mislim da bi to bilo fer. I sve se može dogovoriti. Ali Muslimani imaju namjeru preglasavati i to Bakir Izetbegović otvoreno govori kada kaže, ne samo u Predsjedništvu, sad i u Domu naroda, to znači da ih (Hrvata) nema kao političkog naroda“, ispravno je ovoga puta zaključio Dodik.
Nadamo se da SAD neće pretvoriti BiH u zonu sukoba s Rusijom
Ovih je dana ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u intervjuu za sarajevsko Oslobođenje povodom 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa između Rusije i BiH, izjavio da Moskva očekuje da Bidenova administracija posjeduje dovoljno zdravog razuma i političke volje da Balkan ne pretvori u još jednu arenu za sukob s Rusijom.
Opisujući BiH kao “žrtvu rusko-američkog sukoba”, Lavrov je istaknuo da Moskva ne želi postizati rješenja na štetu tuđih interesa niti tjera svoje partnere da izaberu po načelu: “ili s nama ili protiv nas”. Da bi potom ipak upozorio:
“Naš principijelni stav je poznat. Regionalna pitanja zahtijevaju regionalna rješenja utemeljena na inkluzivnom dijalogu, imajući u vidu stavove svih zainteresiranih strana. Ipak, moram istaknuti da je Washington u posljednje vrijeme izbjegavao razgovarati s nama, ne samo o BiH, nego i o temi cjelokupnog Balkana. Nadamo se da Bidenova administracija ima dovoljno političke volje i razuma da Balkan ne pretvori u još jednu arenu za borbu protiv Rusije, inače će to rezultirati štetnim posljedicama po Europu kao cjelinu”!
Vučić naoružavanjem Srbije podupire ruske stavove / pozicije
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio u petak, ne slučajno na Badnjak, (24.1.2011.) da su u Srbiju stigle ruske protuoklopne rakete “kornet”, čiju kupovinu je krajem prošlog mjeseca dogovorio s predsjednikom RF Vladimirom Putinom. Iznio je i da ih je Srbija unaprijed platila i to po „pristojnoj cijeni“ – što god to značilo?!
Naveo je i da se nada kako će Srbija za tri godine drastično osnažiti i ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu, te dodao da “nema bojazni za Srbiju”. (O mogućnosti ove narudžbe je dana 30. 12. 2021. pisao i ruski portal FAN!)
Izjavio je i da je jačanje Vojske Srbije potrebno jer se “na malom i slabom svi iživljavaju”.
Potom je naveo da Srbija danas ima 15 puta snažniju vojsku nego prije 7 – 8 godina i najavio da će država svake godine davati 200 milijuna € za vojnu industriju.
Indikativno je da ti rusko-srbijanski dogovori dolaze u trenutku kada su sve oči uprte u službenu Moskvu i tenzije na granici s Ukrajinom, ali i nakon više upozorenja Zapada – zbog vojne saradnje Srbije s RF. Naime, Srbija je od RF kupila spomenuto oružanje dvije godine nakon što su najviši srpski čelnici najavili / izjavili da obustavljaju nabavke vojnog naoružanja.
U ovom je kontekstu zanimljivo istaći i da je Vučić nedavno lagao tamošnjoj javnosti da je prosječna plaća pripadnika Vojske Srbije 1000 €. Naime, Vojni ga je sindikat demantirao i iznio da je prosječna plaća u listopadu 2021. bila oko 750 €, odnosno preciznije – profesionalni vojnik prosječno zarađuje 460 €, dočasnik 620 €, časnik 868 €, dok general zarađuje 1.586 €.
Istina je i da danas najveće oružane snage na prostoru bivše SFRJ i dalje ima Srbija i one čine oko 40 % brojnog stanja svih vojski nastalih raspadom bivše države, piše portal „Balkanska bezbednosna mreža“.
Završno, iznosimo i sljedeću Vučićevu „verbalnu avanturu“ koja se vjerojatno temelji na nekim kompleksima prema Hrvatima, a po kojoj on (Vučić) nikada neće dozvoliti da Srbija “bude tako slaba kao što je to bila devedesetih godina, da budemo tako slabi da ne možemo ni da se obranimo”?! (Naravno, navedeno je aluzija na gubitak rata u Hrvatskoj!)
Procjena oko političke budućnosti Vučića
Otvoreno je pitanje steže li međunarodna zajednica obruč oko Aleksandra Vučića. Naime, pojedini analitičari smatraju da je Zapad mnogo toga pokušao s Vučićem i da nije uspio, te da je došao trenutak kada će se uvesti malo grublja pravila.
Drugi smatraju da Zapad, neće zadati konačni udarac Vučiću, kao što ga je svojevremeno Angela Merkel zadala Borisu Tadiću (zbog destabilizacije Kosova preko tamo uspostavljene srbijanske agenture) dovevši na vlast SNS, vjerojatno uz diskretni nadzor „DB-a“ kako je to već prethodno iznio citirani Samardžić. No, ipak, SAD i EU će sigurno svojim pojedinim akcijama biti kamenčić u cipeli predsjedniku Republike Srbije…
Naravno, i „treće se nešto pita“, pa pretpostavljamo da bi na upit glede Vučića RF kratko odgovorila – kako ona već na svojoj stani političke igre ima neliberalne države – kao što su Srbija, Mađarska, a možda i Slovenija, odnosno spomenutog Vučića, te čelnike Orbana i Janšu!
Završno, za sada Vučiću uspijeva da se, kako je sam kazao „provlači kao kuče kroz tarabu“ destabilizirajući Zapadni Balkan, a do kada – ne zna se!
Mogući zaključak
RF sadašnje stanje na svojim zapadnim granicama smatra neodrživim i neprihvatljivim i o tome govori otvoreno, kao i o tome da se o toj temi želi dogovoriti sa SAD-om.
Naime, Putin je na stajalištu da ako Biden ne prizna zahtjeve RF i s njim se uspije dogovoriti, da će onda oni „osigurati svoju nacionalnu sigurnost bez konzultacija s njim“.
Ipak, Biden zna da Putin rusku ljestvicu još nije podignuo previsoko i zato je upravo u tijeku priprema povijesnog sporazuma između SAD-a i RF, sa ciljem utvrđivanja budućih pravila igre i zona utjecaja ili “crvenih crta”, koje ni jedna ni druga strana neće prelaziti.
No, indikativno je da ovaj put Moskva neće ići na njegovo postizanje bez pravno obvezujućih jamstava. Naime, Moskva je svojedobno bila “opečena” usmenim “jamstvima” o neširenju NATO-saveza, (u vrijeme Mihaila Gorbačova).
Naime, osim nuklearnog oružja (čija upotreba vodi u sveopću kataklizmu), čini se da će RF probati iskoristiti okolnost što živimo u digitalnom dobu.
Dakle, ukoliko ne dođe do dogovora, RF će vjerojatno nastaviti s hibridnim ratom inducirajući populizam preko društvenih mreža – čime će globalno nastaviti ljuljati / destruirati liberalnu demokraciju – blokirajući je atomiziranjem, i/ili će inducirati neke druge slične okolnosti…
Navedeno je moguće i vrlo vjerojatno – jer društvene mreže omogućavaju izražavanje svih, pa i najmanje mudrih, pa onda po logici demokracije – takvi dolaze na vlast, i u takav se politički prostor „s manje mudrih i mudrosti, ubacuju treći iz reda neliberalnih demokracija / država a to su RF i Kina, kao možda i njihovi „sateliti“!
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
