Postoje neke stvari prema kojima nema kompromisa.
Ili je ili nije.
U njima nema nijansi.
Jedna od njih je nasilje.
U svakom mogućem obiliku postojanja.
Nasilje po definiciji je odnos u kojem jedan od aktera nastupa sa pozicije moći i snage prema svom objektu koji nema ni moć ni snagu.
Posjedovanje moći i snage koju nasilnik demonstrira na razne načine krucijalno je za mogućnost obavljanja nasilja.
Duboko ispod šest slojeva sivih stanica mozga, postoje strukture u kojima počivaju nagoni.
Nerafinirani, sirovi, ogoljeni, automatizirani, nesofisticirani, brutalni, derivati i baza “opstanka “jedinke i vrste u svom “životinjskom” obliku.
Oni nemaju veze sa sviješću.
Još manje sa dušom.
Oni se mogu opravdati na milijun načina, ali na poslijetku ostanu samo ono što iskonski jesu: sirove strasti.
Strast za dominacijom uspostavom sile porobljavanjem i negacijom prava drugoga
bazični je uzrok nasilja.
Nasilje računa na prihvaćanje.
Nasilje računa na nestajanje otpora.
Nasilje računa na žrtvu.
Jer subjekt u ovom odnosu ne postoji bez objekta.
Ne bih sada analizirala nasilnika.
Obratila bih se procesu postajanja njegovim objektom.
Žrtvi.
Ne onoj nasumičnoj.
Ne iznenadnoj.
Onoj koja se predala
Jer svjesnom žrtvom nasilja se postaje odlukom.
Odlukom iza koje postoje razne racionalizacije svog prihvaćanja.
Od pojedinca do kolektiva.
Svaki nasilnik od onog sofisticiranog do brutalno sirovog ne nekoj instanci osjeti gdje i kako može doći do svog cilja.
Djeluje na Trojstv.
Psihu.
Duh.
Tijelo.
Kako individualno tako i kolektivno.
Redoslijed mu može biti i obrnut.
I kombiniran.
Jer strah od gubitka fizičkog integriteta je najjači.
Od boli , patnje , gubitka egzistencije.
Mozak žrtve učiniti će svaku moguću prilagodbu samo da bi preživio.
Nasilnik se rađa, žrtva postaje žrtvom.
Kada žrtva odluči zanemariti znakove nasilja, opravdati ih ili stalno tražiti u sebi razloge,
put u propast je širom otvoren.
Može se zavaravati velikodušnošću svoga oprosta. Oprost nasilniku ništa ne znači.
Može se zavaravati svojom tolerantnošću,
otvorit će samo novo poglavlje svoje mizerije .
Jer nasilje može postojati samo tamo gdje mu je dozvoljeno.
Nasilje je rezultat permisivnosti.
Nedokumentiranosti.
Neprocesuiranja.
Svako individualno i kolektivno nasilje proizilazi i iz nedostatka straha od posljedica.
Jer i nasilnik isto kao i žrtva boji se ugroze svog fizičkog i materijalnog integriteta.
Najveća prevara je isključivo svraćanja pozornosti na individualno nasilje.
Dok je kolektivno potpuno zanemareno.
Prošlo je puno godina o presućenom zločinu
nad razoružanom vojskom i civilima na Križnim putu.
Svim silama spriječava se dokumentacija istog.
Prošlo je i puno godina od novog zločina
iz devedesetih.
Svim silama se spriječava dokumentacija
Istog.
Ponovo i opet isti nasilnik
na isti način
kod iste žrtve
računa na zaborav i oprost.
Drži je u egzistencijalnom strahu.
Medijskom harangom ubija joj psihu i dušu okrivljujući je za svoje nasilništvo.
Zanima me kada je točno datum i dan kada je svaki od nas individualni pristao
postati žrtvom?
Kada smo to točno odlučili da nam je tako lakše?
Bolje?
Da nema izlaza?
Kada se točno ovaj narod.
bez vjere u Uskrsnuće
predao da ga razapnu?
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
