Kako opstati i kako postati…
Jedna davno izgovorena rečenica moga oca, u jednoj vožnji u fići koji je bio luksuzna limuzina u mojim očima…
Imala sam 11,5 godina.
Ja ti neću moći pomoći, morat ćeš sama…
Bilo je to doba socijalizma, Partije, stanova i kredita koji su se dijelili podobnima. Stipendijama za njihovu djecu i unaprijed rezerviranim pozicijama koje su ih čekale kada završe školu.
U mojoj dječjoj glavi toga dana rodio se inat i prkos.
Gledala sam roditelje kako umorni s posla rade po kući. U našu kuću nisu ulazili majstori.
Stari je bio Sam svoj majstor.
Moja moda su bili majčini ručno pleteni džemperi i kod kuće sašivena roba.
A moja soba mjesto iz kojeg sam kroz more knjiga i enciklopedija učila o svijetu.
Gladna njegove ljepote.
Spoznaja da smo građani drugog reda, mi Hrvati, katolici, u onoj zemlji koju su zvali Jugom, samo je jačala moj prkos i inat da baš to i želim ostati.
Hrvat i katolik.
Nakon povratka iz velikog svijeta, evo me opet na istom mjestu.
U ogledalu me gledaju oči one djevojčice prepune pitanja na koje nema odgovora.
Samo inat i prkos.
I pomirenje sa spoznajom.
Da se ništa nije promijenilo.
I da je stari imao pravo.
Ustajem i idem raditi. Mijenjati stvari koje mogu. Svoj dom, svoje dvorište.
Tu počinje promjena.
I učiti djecu koja žele čuti.
Obrazujte svoju djecu.
Ne činite od njih gotovane.
Naučite ih radu i odgovornosti.
Uzmite u ruke kontrolu nad svojim životom.
Nad svojom obitelji.
Ne štedite ni sebe ni njih borbe ni života.
Nije došlo neko drugo vrijeme.
Vremena kreiramo.
A od nas će u uspomeni ostati samo važne rečenice i primjer koji smo im dali.
Sve ostalo je prolazno i trenutno kupovanje prividnog mira.
I da, možeš privremeno prestati vjerovat.
U ljude, pravdu i Bog.
Ali Bog ne prestaje vjerovati u tebe …
Tekst se nastavlja ispod oglasa