Foto: ommons.wikimedia.org

Kako opstati i kako postati…

Jedna davno izgovorena rečenica moga oca, u jednoj vožnji u fići koji je bio luksuzna limuzina u mojim očima…

Imala sam 11,5 godina.

Ja ti neću moći pomoći, morat ćeš sama…

Bilo je to doba socijalizma, Partije, stanova i kredita koji su se dijelili podobnima. Stipendijama za njihovu djecu i unaprijed rezerviranim pozicijama koje su ih čekale kada završe školu.

U mojoj dječjoj glavi toga dana rodio se inat i prkos.

Gledala sam roditelje kako umorni s posla rade po kući. U našu kuću nisu ulazili majstori.

Stari je bio Sam svoj majstor.

Moja moda su bili majčini ručno pleteni džemperi i kod kuće sašivena roba.

A moja soba mjesto iz kojeg sam kroz more knjiga i enciklopedija učila o svijetu.

Gladna njegove ljepote.

Spoznaja da smo građani drugog reda, mi Hrvati, katolici, u onoj zemlji koju su zvali Jugom, samo je jačala moj prkos i inat da baš to i želim ostati.

Hrvat i katolik.

Nakon povratka iz velikog svijeta, evo me opet na istom mjestu.

U ogledalu me gledaju oči one djevojčice prepune pitanja na koje nema odgovora.

Samo inat i prkos.

I pomirenje sa spoznajom.

Da se ništa nije promijenilo.

I da je stari imao pravo.

Ustajem i idem raditi. Mijenjati stvari koje mogu. Svoj dom, svoje dvorište.

Tu počinje promjena.

I učiti djecu koja žele čuti.

Obrazujte svoju djecu.

Ne činite od njih gotovane.

Naučite ih radu i odgovornosti.

Uzmite u ruke kontrolu nad svojim životom.

Nad svojom obitelji.

Ne štedite ni sebe ni njih borbe ni života.

Nije došlo neko drugo vrijeme.

Vremena kreiramo.

A od nas će u uspomeni ostati samo važne rečenice i primjer koji smo im dali.

Sve ostalo je prolazno i trenutno kupovanje prividnog mira.

I da, možeš privremeno prestati vjerovat.

U ljude, pravdu i Bog.

Ali Bog ne prestaje vjerovati u tebe …

Izvor: narod.hr