Vrijeme sparno, a vremena šparna. Sa svih strana plaše nas da ćemo krepati iza plota ne budemo li štedjeli, vremena su ratna ili slična, treba donijeti oštre propise o visini stupnjeva za hlađenje i za grijanje kako hladnih domaćinstava tako i jaslica, vrtića i škola, a škole uskoro kreću, roditelji već kupuju skupe udžbenike i Hitrecbunde u kojima će đaci sjediti na nastavi, a čistačice čistiti popodne u starim zimskim kaputima. Skupoj hrani treba doskočiti zeljem koje ima vitamina, a i djeca mogu pridonijeti – gaziti zelje na satovima tjelesnog odgoja, a ne da bez veze šutaju lopte ili skaču preko kozlića, piše književnik Hrvoje Hitrec za HKV.
Tako ćemo dobiti vitku, zdravu generaciju uglavnom vegetarijansku, jer je meso bolesna navika, a krave ispuštaju više ugljičnog monoksida (ili čega već) nego automobili, čak su i opasne kako kaže vijest iz Engleske, to jest da je krava pregazila vegetarijanku. Još nismo došli do toga da jedemo travu, uostalom trava je također skupa, ali se ipak prodaje na koncertima elektronske glazbe, a posebno na Zrću gdje ima na izbor i koke i uvezenih mafijaša koji s vremena na vrijeme izgube živce pa se međusobno ubijaju. Poglavito srbijanski i crnogorski mafijaši, premda u Mađarskoj, recimo, pa i u SAD, bolje kotira albanska mafija, čak je i talijanskoj zazorna. Hrvatska mafija nije baš poznata u svijetu ni u domovini, ima je, ali nema velik ugled.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
Nemamo škaljarski klan, nemamo ni kavački, više su to sitni preprodavači, takoreći kvartovski, neglobalizirani. Umjesto škaljarskoga klana mi u Hrvatskoj imamo šljakerski sloj predan radu i poštovanju zakona, ali imamo i kavački sloj, a to su oni koji po cijeli dan piju kave, ne rade ništa ili malo, skloni su muljanju i hodu po rubu zakona ili obodima rupa. Smješteni su u institucijama i javnim službama, telefonom ih ne možete dobiti, a brojevi mobitela su tajni, često su na godišnjim odmorima ili barem na pauzama, kavačkim. Zato imaju telefonske centrale na kojima vam se javlja umjetna inteligencija metalnim glasovima, te ako trebate ovo okrenite jedan, ako trebate ono INAokrenite dva i tako do deset, na kraju vas automat isključi. Znam neke koji su završili u umobolnicama, a nisu stigli ni do šest.
U međuvremenu su neki tajanstveni ipak nešto radili, pa udarili porezom po hrvatskim rezidentima koji su trbuhom za kruhom napustili svoje rezidencije u Hrvatskoj.
> Kriminalist Cvrtila o likvidaciji na Zrću: Dva su moguća razloga zašto je ubojica tako brzo uhićen
Turizam vrlo polako kopni, ne da se, kupaju se na izvoru Cetine pa i u moru, jenjavaju godišnji odmori institucionalaca, ali je Uskok dokazao da šljaka kao singerica, u zenitu raspuštenosti muljatora izveo jednu od onih čuvenih akcija u kojima novinari i kamere stižu na mjesto uhićenja skupa s policijom ili nešto prije, a nakon nekoga vremena sve se zaboravlja pa onda treba nova takva teatarska predstava za javnost kojoj je pun nos lopova na svim razinama. Ovaj put se radi o zoni sumraka u Ini, valjda u njezinoj manjinskoj hrvatskoj komponenti, ali s većom (ogromnom) količinom love koja je zamračena, pri čemu je, čini se, najgore prošao jedan nedužni umirovljenik, da tko će.
Odjednom mu se na računu našlo nešto više novaca, a njegovo je iznenađenje bilo to veće kada je shvatio da mu je uplatio – sin. I koga vraga sada tolika afera, pa zar nije lijepo da se sinovi brinu za ostarjele očeve i uplaćuju im novac? Ja sam se raznježio. Doduše, imam tri sina, a ni jedan mi nikada nije ništa uplatio, nego naprotiv, pa sam zato još više oduševljen potezom toga Inina čovjeka i njegovom manifestacijom ljubavi prema roditelju.
> Obračun na Zrću: Vođa kavačkog klana, Radoje Zvicer navodno naručio ubojstvo za 50.000 eura
Ima li to veze s energetskom krizom ili je posve autohtono, ha, ne znam, istraga je u tijeku. Ali ono što se glede rečene krize već sada može ustanoviti, jest da je ona, kao i svaka kriza, velik posao i zarada za klatež koja, svaka u svom dijelu lanca, nabija cijene i uzima danak u energentima pustošeći i plašeći narod, koristeći kanale, pa i medijske, da uvjeri ljude kako tako mora da bi preživjela, ona, a možda i oni.
Navodno, velika državna električna organizacija ima sjajne prihode i dobit, a komu je taj novac namijenjen, ne zna se, ni može li taj svoj sjaj podijeliti komunizambarem djelomice s potrošačima koji nemaju otkud platiti pa se sve više orijentiraju na drva. Vraćamo se u doba balvana, s tim da ih nema dovoljno jer balvane godinama i godinama izvozimo, a u većoj su mjeri ostajali u Hrvatskoj samo u vrijeme srpske terorističke revolucije, no i onda nismo mogli do njih.
Štoviše, navodno iz Europa upozoravaju da previše siječemo šume, a sada ćemo i više, za potrebe kućanstva. Šume i vode su naše blago, vode dajemo u koncesiju, a šume ili spaljujemo ili izvozimo, a ako nestane šuma kamo će naši jugoljubitelji i poklonici komunizma, molim vas. Lako je bilo nekada.
> Djevojke na žrtveniku: Potresna knjiga o strašnim zločinima četničko-partizanskih postrojbi i pripadnika muslimanske milicije
S tim u svezi, odnosno ljubavi i nekim sličnim nježnim osjećajima, čitam podosta nevjerojatan napis u dnevnim novinama pod naslovom Revizija povijesti – utočište budala (budale i utočište su doduše pod navodnicima). O čemu je riječ? O tome da imperij uzvraća udarac, jer mu je sinulo da je za nj revizija povijesti vrlo opasna i opaka, pa mlađi naraštaji mogu dobiti krivu sliku o komunizmu. U hibridnoj novinskoj formi, tako da ne znaš jel govori novinar ili njegov sugovornik, nastao je članak koji bi i u olovnim vremenima izazvao zgražanje ili skriveni smijeh.
Polazeći od srbijanske rehabilitacije koljača Kalabića, vrlo brzo skače na hrvatski teren e da se ne bi reklo kako je tu drastično drukčije, a glede povijesnog revizionizma optužuje Europu u cjelini, sram ju bilo. Nije samo, znači, citiram „revizionizam karakterističan za cijeli jugoslavenski prostor (ne piše bivši, a to jest karakteristično i govori sve ), nego je, citiram opet, „povijesni revizionizam u Europi odavno normaliziran.“ Eh, tu autori članka upadaju u očaj, to ih boli. Štoviše, neoprezno spominju, kao dokaz nove normalnosti, Rezoluciju EU iz 2009. (ima još jedna) o – dva totalitarizma. Koji je drugi? Pa komunizam. Onaj prvi je nacizam i fašizam strpan u isti pojam, u redu.
> Srbi idu korak dalje: U filmu ‘Oluja’ veličat će ulogu Živka Koraća, notornog pijanice i osvjedočenog četnika
Suočeni, znači, s „povijesnim revizionizmom“ koji uzima maha, autori (novinar i znani jugopovjesnik) odlučili su ovim dekretom, premda i medijskim, stati na kraj sablazni. Odvažno, neustrašivo. Poruka je jasna da jasnija ne može biti: komunizam se ne može i ne smije uspoređivati s nacizmom i fašizmom, a onaj tko to radi obični je revizionist i budala. Budale su i tvorci (dviju) rezolucija EU u kojima se, oh kako je to strašno, komunizam i nacizam nalaze u istoj rečenici.
Tim bi mudracima bilo zaludno ponavljati službene podatke o strahotama komunističkih režima, čak ne treba ni potencirati da je komunizam i zbog znatno duljega života imao prilike počiniti i više zločina no ostali totalitarni režimi, držati narode i jedinke u pokornosti i strahu, u neslobodi. Pa ako u toj neslobodi naravno nisu mogli ni smjeli govoriti i pisati o naravi i užasima sustava, zar su onda trebali, oslobođeni zla, i nadalje šutjeti, preuzimati kanone i „povijesne istine“ o tom strašnom vremenu? Ljudi su, znači, povjesnici i nepovjesnici, napokon otvoreno opisali što se doista događalo. Pa kada su to napisali i opisali, klatež bolesno zaljubljena u komunističku sablast proglasila ih je – povijesnim revizionistima, ili kraće budalama.
> Hitrec o ‘međunacionalnom incidentu’ kod Knina: Tako nam se vraćaju srp i čekić, da ne velim srb i čekić
Eto, o tome se radi. O baš budalastom pokušaju revidiranja revizionizma koji nije, dakle „povijesni revizionizam“, ništa drugo do potraga za povijesnom istinom. Znanstveno dokazanom i dokazivom, premda se i nadalje otkrivaju novi dokumenti koji nisu uništeni, pa se posao nastavlja usprkos opisanim medijskim dekretima pretočenim u novinske članke u hrvatskim novinama, u Zagrebu, da, u dvadesetim godinama 21. stoljeća.
Postoji u rečenom članku još jedan klasićni (nije tipfeler) biser: kaže se da su „Srbi podnijeli ogromnu žrtvu u Prvom svjetskom ratu i bili na ispravnoj strani, kao i u Drugom svjetskom ratu. O Prvom ne ćemo, a moglo bi se, ali o Drugom hoćemo jer je neprecizno rečeno misli li se na Srbijance kao takve ili na srpski svijet izvan Srbije. Ako se misli na Srbijance i Srbiju u Drugom ratu, onda je riječ o krivotvorini jer znamo da je Srbija bila podređena nacističkoj Bleiburg Njemačkoj i hvalila se da je Judenfrei, što je već dosadno ponavljati, te da ondje pokret otpora nije uspio, ionako slabašan.
Ako je riječ o prečanskim Srbima, već bi se moglo razgovarati, ali diferencirano, budući da su srpski četnici divljali i Bosnom i Dalmacijom (s Talijanima) pa ne znam kako su to bili na ispravnoj strani, valjda zato što su ubijali Hrvate i muslimane, ali to će mi objasniti urednik Gege. I zašto su se na vrijeme prebacili pod crvenu zvijezdu? Pa i opet zato da mogu ubijati Hrvate i to razoružane u Bleiburgu, ali i zauzeti položaje u komunističkoj Jugoslaviji s kojih su mogli pod jugoslavenskom krinkom malo-pomalo, a ponekad i ubrzano stvarati veliku Srbiju, što je već početkom šezdesetih godina bilo razvidno.
> Nakon rehabilitacije četničkog koljača Kalabića u Srbiji, zastupnik Žigmanov traži ukidanje Zakona o rehabilitaciji
Autori napisa kojemu sam posvetio vrijeme, neka se hvale, dolaze i do Domovinskoga rata. Tu su oprezni. Odjednom preuzimaju povijesnu istinu, pa kažu da je odgovornost na Slobodanu Miloševiću i političkom i vojnom vrhu, ali… Uvijek taj ali. „Ali su spirali zločina i ratova svoj obol dali i drugi, pa i Hrvati“. Eto tako, da ipak ne ostanu u blagoslovljenom stanju, rabili su spiralu.
Još nešto, uzgred, ali u stilu ali… Jest da su četnički zločinci i četništvo rehabilitirani u Srbiji, ali… i u Hrvatskoj još ima ulica koje se nazivaju po Budaku, napominju autori. Posve u stilu hoće Srbi, al hoće i Turci, to jest Hrvati. Kao da je službena, državna rehabilitacija isto što i vrlo rijetki još nazivi ulica. Pri tome, brkaju se namjerno kruške i jabuke, odnosno Budakova politička povijest i njegov književni rad tridesetih godina, u kojemu nema ni spomena rasizma ili sličnih nevolja, ali… vele i opet autori, citiram, „Budaka se perfidno proglašava dobrim književnikom“ .
Tek tako, usput, da se nađe, premda nitko od njih nije pročitao Ognjište, o drugim naslovima da i ne govorim. I nema u Hrvatskoj enciklopediji ni u Hrvatskom književnom leksikonu slične tvrdnje, da je, naime, Budak bio loš pisac, štoviše posvećeno je njegovu književnom radu podosta prostora, kao znak da ga književni povjesničari drže značajnim. Ali neka se nađe, perfidno, ali neka.
Obljetnica Herceg-Bosne
Mediji se nisu pretrgnuli u obavješćivanju o proslavi 29. obljetnice utemeljenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a HRHBodržana je pred Hrvatskim domom hercega Stjepana Kosače. Valjda čekaju okruglu, tridesetu obljetnicu. Ili je posrijedi strah od spomena toga veličanstvenog političkog organizma i njegova vojnog krila, koje je znatno pridonijelo očuvanju ne samo hrvatstva u BiH, nego i muslimanskoga pučanstva, ali i oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske. Ono što bi bili pravedno, pošteno i prirodno, jest da se Republika Herceg-Bosna za tridesetu obljetnicu vrati na zemljopisne karte.
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
