Ako se s njime i ne slažeš, vrijedi ga poslušati. Njegove interpretacije povijesti definitivno su neuobičajene i nisu mainstream. Pripremi li se sugovornik onako kako treba za razgovor sa Zlatkom Hasanbegovićem, u percepciji najdesnijim saborskim desničarom, iz njega će izvući hrpu nevjerojatno zanimljivog sadržaja, piše Robert Frank u uvodu intervjua za Glas Istre sa saborskim zastupnikom Zlatkom Hasanbegovićem, a kojeg djelomice prenosimo.
Za hrvatsku ljevicu i kolokvijalno antifašiste, za sve one koji su vjerovali i gradili komunistički i socijalistički poredak u bivšoj Jugoslaviji, on je persona non grata. Crvena krpa koja otvoreno i svjesno provocira ideološke neistomišljenike. No povijest njegove obitelji po majčinoj strani toliko je tragična, i u tome vezana za Istru, da mu to daje pravo na kritiku, ali i priliku za stručno preispitivanje 45 godina života u komunizmu. Djed mu je, naime, skončao u nekoj od fojbi, likvidiran na ružan, pokvaren i mučki način. Razgovor sa saborskim zastupnikom Domovinskog pokreta potrajao je dva sata, u punoj koncentraciji Zlatka Hasanbegovića kojeg nije poremetila ni nadnaravna zagrebačka vrućina.
Rekao sam jednom poznaniku da pripremam razgovor s vama. Malo me čudno pogledao i zaključio: „Hasanbegović je čovjek opasnih namjera“. Glupo vas je pitati jeste li to doista, jer nitko pametan za sebe to ne bi potvrdio. No, opet, pitam vas. Dakle: jeste li vi čovjek opasnih namjera?
Ta sintagma „opasne namjere“, stariji će to znati, u hrvatskom političkom životu pojavila se u kontekstu pada komunizma. Tu etiketu Ivica Račan je prilijepio Franji Tuđmanu i HDZ-u.
Da li ih je time uvrijedio ili je rekao istinu?
Kada te netko iz protivničkog tabora označi čovjekom opasnih namjera ti u svom taboru dobivaš na vrijednosti i značenju. Ono što je za mene opasna namjera za nekoga drugoga je politička vrlina. I obrnuto, naravno.
Po vama, koji je najveći stereotip ili predrasuda ili klišej u hrvatskom političkom životu?
U taboru takozvane ljevice najveći stereotip je odnos prema dosljednom antikomunizmu. Radi se o robovanju klišeju da je dosljedni protukomunistički i protujugoslavenski stav nužno i fašistički, u kontekstu svega onoga što se pripisuje pojmu fašizma. No, u suštini, svi ti pojmovi, od fašizma do antifašizma, u dvadeset i prvom stoljeću besadržajne su ideološke toljage za difamaciju političkih neistomišljenika.
No hrvatski antifašizam postoji. On, pretpostavljam, nije sporan.
To je sad jedna teorijska rasprava zbog koje sam, među ostalim, poznat u javnom životu.
Kako? Zašto?
Pojam antifašizam, i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi, označio sam floskulom kao povjesničar i prije ulaska u politički život.
Tako ste se ljevici i zamjerili.
To je bio moj početni magnum crimen. Zbog toga sam etiketiran i podvrgnut ideološkom linču. Iako uporno i profesorski mogu objašnjavati pojam antifašizma koji nije jednoznačan i, u osnovi, sam po sebi, nije bilo kakva vrijednost. Kad netko sebe označi antifašistom, on o sebi, zapravo, ništa nije rekao. Mi i dalje o njemu ništa ne znamo. Pojednostavljeno: antifašisti su bili i Pol Pot i Staljin i Tito, i Churchill i de Gaulle. Svakome pametnom je jasno da su to i politički i životno i povijesno nespojive osobnosti.
Tko su onda bili autentični antifašisti?
U kontekstu našeg Drugoga svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se Komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni, revolucionarni i državno-politički ciljevi.
Što to znači?
Obnovu jugoslavenske države, a u ideološkom smislu uspostavu društvenog poretka po uzoru na prauzor – Sovjetski Savez. Gledajući ishod Drugoga svjetskog rata – to se i dogodilo. Drugim riječima, radi se o jugoslavenskom komunizmu. O njemu možemo imati i ovakvo i onakvo mišljenje, ali je notorno da su sve njegove vrijednosti i zbilja na kojoj je počivala obnovljena komunistička jugoslavenska država u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo današnja Europa nego i moderno hrvatsko društvo. Krajnje pojednostavljeno, i to je moj temeljni politički, intelektualni i vrijednosni stav – jugoslavenska država u svakom obliku je u savršenoj suprotnosti s idejom hrvatske države; nedemokratski komunistički poredak u kojem smo živjeli bio je u potpunoj suprotnosti s idejom parlamentarne demokracije na kojoj počiva moderna hrvatska država. Tu ne vidim nikakve kontroverze. Druga razina su naša međusobno suprotstavljena obiteljska iskustva i obiteljske predaje u kontekstu Drugoga svjetskog rata, koji je na području koji je kasnije tvorila SFRJ bio i ideološki i građanski rat. Različita iskustva dovode do toga da će i danas i zauvijek o tim događajima postojati krajnji i međusobno suprotstavljeni pogledi koje je nemoguće izmiriti i koje je iz dnevno-političkog konteksta potrebno izmjestiti u područje historiografije i građanskog komemoriranja.
Hoće li onda doći do pomirbe?
Ti se pogledi neće izmiriti. I za to nema potrebe jer se povijest ne može promijeniti. Zato sam zagovarao da kao nultu točku i minimalni zajednički nazivnik na kojem počiva današnja Hrvatska označimo trenutak uspostave moderne države i njezin demokratski poredak. To, kao i pobjeda u Domovinskom ratu, jedino je u čemu se svi Hrvati mogu prepoznati. Za sve ostalo u povijesti postoje različite predaje i iskustva koja treba uvažavati. No jednoznačna istina o toj zamršenoj situaciji Drugoga svjetskog rata i poraća ne može se ni na koji način dekretirati ili propisati nekom vrstom državne pedagogije. Svi znamo da je jugoslavenska država pola stoljeća imala monopol na povijesnu istinu. Ne samo činjenično nego i zakonski bio je zabranjen svaki spomen na kontroverzne događaje. Učinak takvog pristupa, koji bi neki i danas htjeli nametnuti, bio je taj da su se „jugoslavenski samoupravljači“ nakon pola stoljeća indoktrinacije bratstvom i jedinstvom i jednodimenzionalnom slikom te iste prošlosti, preko noći raspali na svoje sastavne dijelove i krenuli na put međusobnog uništenja. Državna pedagogija se pokazala beskorisnom.
Kakav bi bio politički rasplet na prostoru naknadno formirane Jugoslavije da je Drugi svjetski rat drugačije završio, recimo pobjedom Sila Osovine?
Ne mogu o tome govoriti. Povjesničari nisu vračevi i pisci horoskopa. Mi raspravljamo samo o onome što se dogodilo. No, svaka pobjeda ima svoje lice i naličje.
Možete li dati neki primjer?
Ima puno banalnosti. Recimo, 60-ih godina građani jugoslavenske pobjedničke države koja je imala svoj autentični pokret otpora masovno su, trbuhom za kruhom, odlazili u poraženu Zapadnu Njemačku koja nije bila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Sa stajališta pitanja je li Hrvatu ili Srbinu koji je radio na baušteli u Njemačkoj bilo bolje živjeti u pobjedničkoj Jugoslaviji ili poraženoj Njemačkoj, te je li bio bolji stvarni život pobjedničkog Jugoslavena u Titovoj komunističkoj akradiji ili poraženog Nijemaca i Japanca u demokratskoj Njemačkoj i Japanu, i to nešto govori o stvarnoj društvenoj zbilji tog vremena.
Povijest vaše obitelji prije i nakon Drugog svjetskog rata je izuzetno zanimljiva, posebno s majčine strane. Prezime je Prohić, ako se ne varam.
To je bila tipična građanska obitelj toga vremena. Moj djed je bio bosanski veletrgovac, industrijalac, kućevlasnik i uspješan poslovni čovjek. Sa svojom obitelji se neposredno pred rat doselio iz Bosne u Zagreb. Poratna sudbina tog dijela moje obitelji, ali i cijelog tog sloja ljudi, ključna je za razumijevanje onoga što se dogodilo nakon svibnja ’45.
Možete malo pojasniti.
Ne može se cijeli kompleks poraća te provođenja komunističke revolucije i represije nad stvarnim, izmišljenim i potencijalnim neprijateljima svoditi na navodnu osvetu nad poraženim ratnim protivnikom u Drugome svjetskom ratu. Ni moj djed ni cijeli taj sloj ni na koji način za vrijeme NDH nisu sudjelovali u vojnom, političkom, javnom ili ideološkom životu.
Gdje su onda zgriješili i što se dogodilo?
Jedini njihov krimen bio je klasni grijeh. Odnosno, pripadnost društvenom sloju koji je iz ideoloških razloga, u sklopu provedene komunističke revolucije, trebao biti uklonjen i razvlašten. To se i dogodilo. Moj djed je, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, nakon samo nekoliko mjeseci jednostavno likvidiran. Bez sudskog postupka. Nije bio dio, u užem smislu, onoga što označavamo Bleiburškom tragedijom, već dio drugog vala komunističke represije koja je imala za cilj likvidaciju i razvlašćivanje građanskog sloja.
I Istra je isto imala svoj egzodus, vrlo bolan proces.
Da, istina, i to najprije Talijana, u prvoj fazi, i potom, to se danas zaboravlja, velikog broja Hrvata. Radi povijesne istine treba reći i sljedeće: kad se završilo s prvom fazom izvansudskih egzekucija po jamama, fojbama, rudarskim oknima i protutenkovskim opkopima, gdje su stradavali poraženi ratni neprijatelji Komunističke partije Jugoslavije, krenulo se u drugu fazu revolucije.
Eliminacija klasnih neprijatelja?
Tako je. To što se događalo bio je sustavni obračun s takozvanim klasnim neprijateljem i zatečenim građanskim društvom i svim njegovim ustanovama. U praksi se to svodilo na pljačku imovine pod krinkom nacionalizacije i konfiskacije te uklanjanja svake vrste uloge tih ljudi u javnom životu kako bi se umjesto njih stvorio prostor za novu klasu režimskih pouzdanika iz koje se, i to je paradoks postkomunističke situacije, na neki način novačila cijela moderna hrvatska politička i društvena elita. Svaka poslovna aktivnost i građanski život za vrijeme NDH u Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata arbitrarno je proglašavana kolaboracijom i kriminalizirana.
Intervju u cijelosti pročitajte u Glasu Istre.
Tekst se nastavlja ispod oglasa