Bude li u Hrvatskoj situacija s bolešću COVID-19 povoljnija i svi zajedno ‘ostanemo odgovorni’, kako to ističu mjerodavnici i ‘mjeropopuštači’, razložno je očekivati da će barem u nekoj mjeri turisti ići na ljetovanje u našu domovinu, na neobično lijepo hrvatsko more s obalom i otocima, ali i na prirodnim krasotama obilježene planine i ravnice, rijeke i jezera. U svim ovogodišnjim prazninama i nepopunjenim kapacitetima turistička je sezona, kao i svake godine, kalendarski obuhvatila jedan praznik, pun ideologije i jednostranosti, a ispražnjen od povijesnih činjenica koje bi uzmogle opravdati njegovu povijesnu vjerodostojnost i nadnevak obilježavanja. Riječ je o Danu antifašističke borbe. Ako je neki putnik namjernik u našu domovinu – odnosno turist znatiželjnik upitao što se 22. lipnja u Hrvatskoj obilježava i slavi – što je mogao čuti?
Službeni, odnosno ‘mainstream’ odgovor – koji kronično boluje od nepodudarnosti s povijesnom istinom – glasi otprilike ovako: toga je dana u šumi Brezovici kraj Siska osnovan partizanski odred, ‘prvi antifašistički odred u porobljenoj Europi’, vojna formacija koja je pružila ‘prvi oružani otpor fašizmu u Drugome svjetskom ratu’ i slično. Posrijedi je nepojmljivi otklon od povijesne faktografije. Dosta se o tome pisalo, ali ne i previše – istinu valja stalno ponavljati.
Fašizam je apsolutno zlo, a ne relativno
Vodstvo ondašnjih komunista pokazalo je da im nacifašizam nije apsolutno zlo, nego ovisi o relaciji u kojoj se s njima nalazi. A za sve slobodoljubive ljude, neprijatelje Hitlerova nacionalsocijalizma i svakog totalitarizma – riječ je o apsolutnome zlu, ne o relativnome: zlu po sebi, a ne samo zlu za nas, da se poslužimo prilagođenim pojmovima njemačkoga filozofa Immanuela Kanta. To apsolutno zlo nacifašizma jest totalno i totalitarno: ono je cjelina koja zatire sve pojedinačno, neidentično i drukčije.
Budući da je već u prvome tjednu travnja 1941. njemačka vojska zaposjela sjeverne dijelove Hrvatske – neotklonjivo se nadaje pitanje zašto hrvatski komunisti nisu digli ustanak nekoliko dana ili tjedan-dva nakon toga, nego su u miru čekali više od dva i pol mjeseca. Odgovor ne može biti jasniji – suprotstaviti se nacistima značilo bi ući u sukob sa saveznicima svojih tutora i nalogodavaca, sovjetskih boljševika, koji su s nacistima sklopili sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji službeno nazvan Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika, a potpisali su ga u Moskvi dvojica ministara vanjskih poslova, Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Bijaše to 23. kolovoza 1939. Nakon osam dana, 1. rujna, njemačkim napadom na Poljsku, koju su nacionalsocijalisti i boljševici sporazumno podijelili, počeo je Drugi svjetski rat.
Dakle, nije sve počelo takozvanim Aprilskim ratom, u kojemu je njemački vojni stroj u 12 dana travnja 1941. pregazio vojsku Kraljevine Jugoslavije. Poljaci su se suprotstavili Nijemcima gotovo dvije godine prije nego hrvatski partizani. Francuzi su zajedno s Britancima branili Francusku, a nakon što su je Nijemci okupirali sredinom lipnja 1940., organiziran je francuski pokret otpora koji je s većim ili manjim uspjehom vodio gerilski rat protiv njemačkih snaga. K tome treba podsjetiti da su Talijani koncem listopada 1940. napali Grčku, čiji su branitelji uspješno odolijevali, čak prisilili Talijane na uzmak, ali su im stigli u pomoć saveznici Nijemci i travnja 1941. u Operaciji ‘Marita’ (volio bih da nemam imenjakinju među Hitlerovim vojnim operacijama) brzo okupirali Grčku.
Poslušnička ispostava Kominterne
Iz svega rečenog jasno proishodi da Vjekoslavu Janiću, poznatijemu pod imenom Vlado i nadimku Capo, zajedno s njegovim partizanima iz šume Brezovice ne pripada nikakvo prvenstvo Europe u otporu fašizmu i nacizmu. Sisački partizani po zapovijedi Komunističke partije Hrvatske – koja je bila poslušnička ispostava Kominterne – sastali su se u toj šumi da bi nakon Hitlerova napada na Sovjetski Savez, što je dovelo do brojnih nejasnoća i organizacijske dezorijentiranosti, doznali što im je dalje činiti. I to je više-manje sve što se dogodilo u Hrvatskoj dana 22. lipnja 1941. Nema pouzdanih povijesnih svjedočanstava da je tada osnovan ikakav antifašistički odred. Zapravo je u(ne)priličen nekovrsni izviđački izlet u ranoljetnu šumu gdje se punim plućima udiše uzduh bogat kisikom. Dostupni povijesni podatci kažu da su akcije Sisačkoga partizanskog odreda, koje su se uglavnom sastojale od miniranja željezničkih pruga u sisačkoj okolici, uslijedile idućih dana i mjeseci. Tako su se željeznički pragovi i šine, izrađeni od hrvatskoga hrasta i čelika, odjednom prometnuli od savezničkih i naših u nacifašističke i tuđinske.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman zalagao se za nadnevak 22. lipnja iz razumljivih povijesno-političkih razloga – da potisne datum 27. srpnja kada se slavio (i, na žalost, slavi još i danas) tobožnji antifašistički ustanak u Srbu, a zapravo sustavni četnički zločini nad Hrvatima, te da Srbima odnosno Srbijancima oduzme vremensko prvenstvo u dizanju ustanka, 7. srpnja, kada se veličala akcija Žikice Jovanovića Španca i valjevačkih partizana koji su na seoskome vašaru u Beloj Crkvi ubili dvojicu srbijanskih žandara. Treba podsjetiti da je pripadnik Sisačkoga partizanskog odreda bio i Janko Bobetko, koji će se pola stoljeća nakon toga proslaviti kao stožerni general Hrvatske vojske u oslobodilačkome Domovinskom ratu.
U Ustavu RH nema riječi ‘antifašizam’
U vezi sa svime rečenim prečesto se može čuti i pročitati da ‘u Ustavu Republike Hrvatske stoji antifašizam kao temelj hrvatske državnosti’ i slično. To su neistine i krivotvorbe, bilo iz neupućenosti bilo tendenciozne. Ònē ‘ustavoznalce’ koji to tvrde pozivam, dobrohotno i susretljivo, da mi pokažu gdje se u Ustavu RH spominje antifašizam. Te riječi nema. Barem ne kao imenice. Spominje se, doduše, pridjev ‘antifašističko’ i to u nazivu ‘Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske’. Ali u istoj se rečenici spominju i ‘ustavi Socijalističke Republike Hrvatske’. Dakle, mogao bi tkogod ‘snagom’ posve jednakih ‘argumenata’ kazati da je, uz antifašizam, i socijalizam u temeljima demokratske, višestranačke i slobodne Republike Hrvatske (!?). To većma što su ovodobnoj Hrvatskoj socijalistički ustavi kronološki bliži nego Zavnohove odluke. Štoviše, prvi su višestranački izbori 1990. održani u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.
Treba k tome svrnuti pozornost da se u Zavnohu ispred pridjeva ‘antifašističko’ nalazi ‘zemaljsko’ pa postavljam pitanje zašto mu, ako već pridjeve tumače kao pojmove, ne daju prednost i počnu tvrditi da je hrvatska državnost utemeljena na zemlji (umjesto na antifašizmu). Kada je o zemlji riječ, padaju mi na um Matoševe rečenice iz članka P. Petrović i Demetrova nagrada (Hrvatska sloboda, III, br. 131, 1910.) gdje čitamo: ‘Jer što je Domovina? Svakako nije narod – narod bez zemlje, kao ni zemlja što nije zemlja bez naroda. Otimač zemlje ubio je narod, kao što je pobjeditelj naroda upropastio zemlju.’ U istome članku Matoš nadalje poziva: ‘Učinimo Hrvatsku sinonimom slobode, zemljom svjetla, narodne prosvjete i oslobođene kulture, pa će balkansko, orijentalno srpstvo izgubiti od svoje privlačivosti.’
Da su hrvatski partizani imali u planu samostalnu Hrvatsku i othrvali se ‘privlačivosti’, kao što veli svevremeno aktualni A. G. M., ‘balkanskoga, orijentalnoga srpstva’, uz to i skupnoga nedemokratskog posrnuća u jednopartijski totalitarni sustav, vjerojatno ne bi bilo gotovo polustoljetnoga političkog stradanja ni krvavoga rata od 1991. do 1995. Ako je takozvani antifašizam, sa zvijezdom petokrakom kao nosivim simbolom, utemeljio i donio Hrvatima državnost, kao što samozvani antifašisti ustrajno pokušavaju prikazati – kako to da su hrabri sinovi i kćeri zemlje Hrvatske bili prisiljeni u Domovinskome ratu uz goleme žrtve osloboditi zaposjednute dijelove hrvatske zemlje i obraniti hrvatsku državu od istovjetne petokrake na kacigama, tenkovima, zrakoplovima i jugoslavenskim zastavama, na svemu što se nesmiljenom žestinom obrušavalo na novouspostavljenu Republiku Hrvatsku? Je li ‘antifašistička’ crvena petokraka 90-ih godina 20. stoljeća bila simbol istinskoga antifašizma ili crvenoga fašizma združenoga s velikosrpskim genocidnim i kulturocidnim ekspanzionizmom? Pitanja su retorička.
Hannah Arendt o antifašizmu i antikomunizmu
Često se može čuti i pročitati da je filozofkinja i politologinja Hannah Arendt, jedna od najznačajnijih u 20. stoljeću, rekla da ‘nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist’. Hoću pošteno priznati da tu izjavu, tako formuliranu, nisam našao u njezinim objavljenim djelima, a pregledao sam sva koja su dostupna, tiskana na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. To još uvijek ne znači da ‘sporno’ stajalište Hannah Arendt nije izrekla u nekom govoru, predavanju ili napisala u pismu. Teško je to znati. Ali i bez toga biva jasnim da je njezina dotična izjava posve vjerodostojna, nimalo sporna. Neka mi bude dopuštena jedna usporedba, koja nije anakrona premda se u prvi mah takvom može doimati.
Naime, ako tkogod znade jednu jedinu misao starogrčkoga filozofa Heraklita, onda će to vrlo izvjesno biti ‘sve teče’, ili grčki ‘panta rhei’; u značenju da se sve mijenja, i to u skladu sa sveopćom zakonitošću, logosom. No sintagmu ‘panta rhei’ među Heraklitovim fragmentima ne nahodimo. Nema je. Ali posrijedi je popularna formula njegova nauka koja biva u potpunome skladu s brojim fragmentima što ih je napisao, primjerice: ‘U iste rijeke stupamo i ne stupamo, jesmo i nismo’ (fr. 49a); htijući kazati da čovjek ne može dvaput ući u istu rijeku jer pri drugom ulasku ni čovjek ni rijeka više nisu isti. A Platon je u dijalogu Kratil (koji je prva filozofska obuhvatna rasprava o jeziku) napisao da Homer ‘bijaše mudar kao i Heraklit, koji govoraše da sve teče poput rijeke’.
Analogno i bez ikakve preuzetnosti možemo ustvrditi kako stajalište da ‘nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunist’ dosljedno proizlazi iz mnogih rečenica u objavljenim i dobro poznatim djelima Hannah Arendt, gdje se jasno razaznaje da autorica ne vidi nikakvu bitnu razliku između nacifašizma i boljševičkoga komunizma. Hannah Arendt, Židovka odgojena u socijaldemokratskoj obitelji, protivnica svih totalitarizama, koju je nadzirao i zatvarao Gestapo, napisala je u knjizi Izvori totalitarizma (The Origins of Totalitarianism, 1951.) uz ostalo sljedeće: ‘Jedini čovjek prema kojemu je Hitler gajio ʹbezmjerno poštovanjeʹ bio je ʹgenij Staljinʹ, i premda u slučaju Staljina i ruskog režima nemamo (niti ćemo, po svoj prilici, ikada imati) onako bogatu dokumentarnu građu kakva postoji za Njemačku, nakon Hruščovljeva referata na Dvadesetom kongresu Partije ipak znamo da je Staljin vjerovao samo jednom čovjeku, a to je bio Hitler’. U dotičnoj knjizi čitamo i ovo: ‘… jedan se ponosio svojim nenadmašnim darom ʹledenog rasuđivanjaʹ (Hitler), a drugi ʹneumoljivošću svoje dijalektikeʹ (Staljin), i doveli su ideološke implikacije do ekstrema logičke dosljednosti koja gledano sa strane izgleda smiješno ʹprimitivnomʹ i apsurdnom: ʹodumiruća klasaʹ sastojala se od ljudi osuđenih na smrt; rase ʹnesposobne za životʹ trebalo je istrijebiti. […] Ta stroga logičnost kao vodič za djelovanje prožima čitavu strukturu totalitarnih pokreta i vladavina.’ (H. Arendt, Izvori totalitarizma, Zagreb, 2015., str. 303-304, 458).
Titovo ‘ne’ Staljinu – ali ‘da’ staljinizmu
Dakle u današnjoj se Hrvatskoj redovito obilježava Dan antifašističke borbe u spomen na događaj kada je pukla ljubav između dvojice psihopata, masovnih ubojica i monstruma, kada je vjerolomni Hitler pokrenuo Operaciju ‘Barbarossa’ i napao svojega dotad velepoštovanog saveznika. Treba neizostavno pripomenuti da su žrtve velezločinca Hitlera brojčano procijenjene na oko 30 milijuna, a kvantitativno još većeg zločinca Staljina na oko 40 milijuna. Tito je, prema istome izvoru, otjerao u smrt približno 570.000 političkih protivnika, čime se nalazi na 13. mjestu svjetske liste najvećih nalogodavaca masovnih ubojstava. (https://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html.)
Tito je Staljinu 22. lipnja 1941. po tko zna koji put rekao ‘da’, a kada je 1948. rekao ‘ne’, bijaše to upućeno Staljinu – ali nije rekao ‘ne’ i staljinizmu. I nakon toga ostao je Tito vjeran totalitarnoj praksi svojega boljševičkog učitelja. U krvavoj Titovoj strahovladi bio je još dugo ‘arhipelag GULAG’: Goli otok, Sveti Grgur i drugi. Vratimo se s otokâ na rijeke. Čini se da Tito, za razliku od Heraklita, nije dobro razumio povijesne tijekove i riječne tokove. Kao faraonski zakrilitelj jugoslavenstva, Tito je 1971. rekao: ‘Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvati imati samostalnu državu.“ Kao što vidimo, imamo hrvatsku državu – kakvu-takvu, ali ju imamo – a Sava i dalje teče nizvodno, prema Dunavu. Najveću nesuvislost i sumanutu pervertiranost u argumentiranju samozvanih antifašista možemo razabrati u namjeri da ‘antifašizam’, a zapravo titoistički boljševizam – kojemu je otac i majka bio boljševik Tito, gorljivi branitelj jugoslavenstva i zakleti protivnik svake hrvatske države – proglase temeljem hrvatske državnosti. To je kao da netko kaže kako je antisemitizam i anticionizam u temeljima države Izrael.
Ako i pomislimo da ne može apsurdnije, sumanutije i drskije od toga – prevarili smo se. Dana 13. svibnja 2020. bila je stota obljetnica rođenja blaženoga Miroslava Bulešića. Prisjetimo se mučeničke smrti našega blaženika, 24. kolovoza 1947. Nakon podjele krizme, razulareni komunistički i ‘antifašistički’ egzekutori nasilno su ušli u župnu kuću u Lanišću i usmrtili velečasnoga Bulešića prerezavši mu grlo, uslijed čega je krv šikljala po zidu župnoga ureda. Blaženim je Miroslav Bulešić proglašen 2013. u Puli, a njegov je spomendan 24. kolovoza.
‘Antifašističko’ opravdanje ubojstva bl. Bulešića
U siječnju 2013. oglasilo se Predsjedništvo saveza antifašističkih boraca Istarske županije rekavši kako ne bi voljeli vjerovati da je novinar Glasa Istre koji je pisao o životu i mučeničkoj smrti Miroslava Bulešića ‘namjerno zaboravio javnosti predočiti ono najbitnije što je prouzročilo nepotrebno ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića’. Do toga navodno ne bi došlo ‘da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu’.
Susretosmo se, na žalost, s najrazličitijim argumentacijama i racionalizacijama kojima se komunisti i ‘antifašisti’ trse opravdati svoje goleme zločine. Neovisno o tome je li istina da su svećenici Cek i Bulešić izvjesili spomenuti oglas, u ovome se slučaju sugerira da su rečeni kom-partizanski ‘osloboditelji’ – žudeći za uskraćenim sudjelovanjem u vjerskim obredima i katoličkim sakramentima – dovedeni u situaciju da im ne preostaje ništa drugo nego izvršiti pravdu rezanjem grla svećeniku koji im tu sakramentalnu blagodat uskraćuje. Čak i ako je od komunista i takozvanih antifašista – najvećih podlaca i dvoličnjaka, masovnih ubojica i zločinaca u povijesti ljudskoga roda – previše je.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
