Bože moj veliki, još se nismo ni okrenuli, a već je prošla prva polovica siječnja. Vrijeme leti kao ruske rakete na ukrajinske gradove. U Hrvatskoj je unatoč siječanjskoj depresiji bilo nekoliko impresivnih događaja, osim omanjeg potresa u Zagrebu – kad već nema prave obnove od velikih potresa, barem ima obnove potresa, tek toliko, za podsjetiti – našlo se još uzbuđenja, recimo u konstrukcijskoj obnovi Vlade koja je iznjedrila novoga bana Banovine Branka Bačića čija je zadaća da izvuče kola iz blata dosadašnje nesustavne sustavnosti, ili bolje rečeno iz gline, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Još samo fali Novosadski dogovor
Tako je Hrvatska, znači, svom silinom uletjela u novu godinu, optimistična i vedra vlast pokopala je kunu uz veliko slavlje, a narod grintao i plakao, ma tko ga pita. Pogrebu je bio nazočan i srbijanski Dačić, u Zagrebu ustvrdio da trebamo živjeti u miru kada nam je već suđeno da živimo zajedno, iako ne živimo zajedno, ali omaklo mu se, to je, Pavlovljev refleks (što se babi snilo…). U svemu, sada su se odnosi Hrvatske i Srbije tako sjajno poboljšali da još samo fali Novosadski dogovor. Neznatnu sjenu bacio je Dačićev put iz Zagreba u istočno Sarajevo, na proslavu genocidnoga srpskog entiteta pod ravnanjem Milorada, ali Dodika.
> Hitrec: Specijalna Porfirijeva mirnodopska operacija – Srbi na okup u blizini restauriranog vukovarskog vodotornja
> Hitrec: Što smo mi Bogu skrivili da nam je Srbija susjeda, ne znamo
Nije točno da je 9. siječnja 1992. proglašena Republika Srpska. Toga je dana samoproglašena Srpska republika u BiH, a tek u kolovozu iste godine dobila je ime koje ima i sada, a koje su joj daytonski mudraci ostavili da bi njime mogla mahati i s vremena na vrijeme prijetiti sjedinjenjem s majkom Srbijom, možda na kraju i s majčicom Rusijom ako Putinu uspije što mu nikako ne uspijeva. A onda svi zajedno na more!
Može preko Crne Gore, ali je ondje usko, bolje preko doline Neretve, onda ulijevo preko Pelješkoga mosta do srpskoga Dubrovnika. Ako sve krene dobro, u sva područja gdje žive pokatoličeni Srbi i pomuslimanjeni Srbi i uopće na zapad, sjever i jug. Zapadno do Atlantskoga oceana. Nije to moja konstrukcija: društvenim mrežama širila se nedavno snimka razgovora sa stanovitim istoričarom, on nabrajao koje sve zemlje pripadaju Srbima i Srbiji, a kada ga je novinar upitao za Portugal, tek je tada poskočio i viknuo: Ma naravno i Portugal!
> Faktograf stigmatizira izraz Herceg-Bosna, a postoji Republika Srpska nastala na genocidu
Hitrec: Sarajevska srpska proslava bila je razlogom
Sarajevska srpska proslava bila je razlogom, kako to već biva, da se Hrvati prisjete voljom velikih sila arhivirane Herceg-Bosne, čiji je nestanak i utapanje u Federaciju BiH baš povijesna tragedija. Povod prisjećanju jest faktografsko divljanje, to jest vojujući pokušaj da i samo ime Herceg-Bosne bude zauvijek prešućeno, kao da i nije postojala, da ju bude zabranjeno spominjati jer nije politički korektno. Ha! Ta je tendencija godinama, ako ne i desetljećima, nazočna i u hrvatskim medijima, pa sam s velikim zaprepaštenjem pročitao u večernjim tiskovinama napokon točne i „hrabre“ hrvatske analize i zaključke o nedugom, ali slavnom postojanju tog organizma (uz još nekoliko sličnih ratnih hrvatskih tijela na drugim područjima BiH).
Ma najednom mi se pričinilo da čitam Portal HKV-a koji je za sve vrijeme hrvatske šutnje o Herceg-Bosni pisao upravo tako kao sada rečene tiskovine, izazivajući prirodne omraze orjunaša, izetofila i bakirofila, ali i zazore hrvatskih vlasti u mnogim trenutcima, u svakom slučaju svih onih koji pokazuju zube čim netko govori o jedinstvenom hrvatskom korpusu, dokazano jedinstvenom u ratu devedesetih.
Ne mogu ti vajni protuhrvatski idioti, ta klatež s kojom se bakćemo, zaboraviti koliko je i kako sjedinjeni hrvatski narod pridonio obrani i opstanku Hrvatske, te konačnom trijumfu. Da, moglo bi se reći, a i može, da bez Hrvata iz „BiH“ ne bi opstale dvije države – BiH i Hrvatska. Prva bi odmah otišla u povijest da ju Hrvati nisu podržali na referendumu, druga bi trećinom okupirana i zavezana u konopce srpskih krajina bez mostobrana zvanog Herceg-Bosnom teško preživjela posebno na jugu gdje je srbizirana jugoslavenska vojska hrlila koritom Neretve i bila zaustavljena.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
O Bosni (i Hercegovini) kao nepobitno hrvatskoj povijesnoj baštini teško se moglo išta čuti u hrvatskim medijima i drugdje, ako se tko i ohrabrio povezivao je temu, sumnjičavo, tek sa Starčevićem i njegovim „fantazmima“, valjda preživjelim i opasnim. Ni takvi odvažni, izbačeni i oni iz main streama, nisu htjeli ili nisu znali odgovoriti na krucijalno pitanje koji je to narod živio u „BiH“ prije dolaska Turaka i kojim je jezikom govorio. Jest, bilo je u srednjem vijeku i ostataka naroda koji su nestali, Obra iliti Avara i drugih, ali su tada već bili zaboravili tko su, bilo je romanskih potomaka i ponešto ilirskih koji su u brdima, baveći se stočarstvom, a potom i trgovinom, zadržali stanovit identitet, poznatiji kao Vlasi, i to je sve.
U zadnjih nekoliko desetljeća hrvatske šutnje o Bosni u prošlosti, u prvi su plan došle monstruozne krivotvorine, kako iz muslimanskoga, tako i iz srpskoga tabora, i jedni i drugi tvrde da su u Bosni odvajkada, od Adama, lažu i kradu sve u šesnaest upravo deseterački (hoće Srbi al hoće i Turci). Opet oživjeli falsifikati o bosanskom kralju Tvrtku I. vrhunac su parahistoričarskoga diletantizma u službi aktualnog srpskog imperijalizma. Bosanski kraljevi (pa ni oni koji su imali nekoliko kapi nemanjićke krvi), ni bosanski i humski velikaši nakon Tvrtka jači od kraljeva, bili su iz hrvatskih loza. Jedini velikaš koji je pouzdano bio Srbin jest Hrvoje (Vukčić) Hrvatinić, ha.
> Hitrec: Neka ustančare, pupovčare i habulinčare. Ne ćemo valjda izgubiti ruke u Saboru samo zato što slave pokolj Hrvata
Dodikov „povijesno-znanstveni“ nedavni govor služi tek „modernoj“ inačici srpskog imperijalizma pod nazivom srpski svet, izrečen u nazočnosti srbijanskoga predstavnika koji je malo (i neinteligentno) mutio vodu u Zagrebu, a žešće nastavio turneju po „srpskim zemljama“ južno od Save. Turneju od Milorada do Milorada. Na proslavu mirne reintegracije nitko od njih stigao.
S tim u svezi, rado bih (bih, jest) da pročitate moj roman „Vladar Bosne“, prešućen kako se i dolikuje, a ni promociju nije imao jer je objava pala u doba korone. Povijesno razdoblje: prijelaz 14. u 15. stoljeće, u stvari pikarsko-viteški roman s protagonistom svojedobno poznatim u cijeloj Europi, „najljepšim muškarcem“ svoga doba i znanim vojskovođom, Talijanom koji postade mađarskim plemićem i prijateljem Luksemburškog. Prije svega, roman je to o Bosni netom prije upada Turaka, o kraljevima poslije Tvrtka i ugarskoj opsesiji da zavlada tim krajevima, o Bosanskim krstjanima (koji nisu bili heretici ni patareni) i bitkama toga doba, o franjevcima posebno u Srebrenici gdje iz toga vremena ostade zapis o hrvatskom jeziku u istočnoj Bosni.
> Hitrec: Popis stanovništva traljavo je izveden s blesavim dvostrukostima u pitanjima o vjeroispovijesti
Eto, bezočno vam nudim da pročitate knjigu, pa će vam štošta postati jasnije, kao što je meni trebala godina i dulje da mi ponešto bude jasnije (roman objavio AGM). Jer, tako je malo pouzdanih podataka i tako malo ljudi koji su u svoje vrijeme pisali kronike, u Bosni nikako ili se izgubilo, u Hrvatskoj slabašno, pa zato i danas imamo povjesnike koji love u mutnom i pokušavaju čak i dokumentima potvrđene, kanonske istine o hrvatskim knezovima i kraljevima dovesti u sumnju.
Dobro je to, i tužno, konstatirao Vjekoslav Klaić: „Za čitavoga vladanja knezova i kraljeva hrvatske krvi nije se našlo domaće čeljade koje bi namjerice zabilježilo zgode svoga vremena da im se uspomena sačuva. Hrvati nemaju domaćega ljetopisca pije god. 1102. Gotovo sve što o prva četiri stoljeća hrvatske povjesnice znademo, zabilježili su strani, Hrvatima većinom neprijatni ljetopisci. Stoga su i vijesti iz toga doba vrlo mršave i često pristrane – tuđi kroničari nisu naime bilježili dična djela praotaca naših, nego samo ono što je hrvatskim susjedima bilo u prilog.“ Čeljade, da, zaboravljena riječ. A ono „neprijatni“ nema značenje neugodni, nego ne-prijateljski.
X x x
Idemo u zbilju 2023. koja je počela nadonosno. Jedino što kvari ugodne osjećaje u Hrvatskoj inflatorna su kretanja i ponešto više cijene nego u zemljama gdje su više plaće. Nije u pitanju samo hrana čija je cijena u eurima znatno manja no što je bila u kunama, nego i različite obrtničke usluge. Posebno su na meti frizeri. Poskupjelo šišanje, i to znatno. Meni osobno nije taj skok problem, šišam se sam otkako znam za sebe, ako vidim da od kose (vlasi, ha) ništa ne vidim uzmem škare i odrežem što mi smeta. Ni s brijanjem nemam teškoća, a ako mi je brada preduga, opet škare i režem. U nezaboravnoj komunističkoj Jugoslaviji ljudima s dužom ili čak ponešto kraćom kosom priskakali su u pomoć organi represije, da, bio je socijalizam s ljudskom licem.
Čitam baš ovih dana Osobni dnevnik Franje Tuđmana, tražim neki podatak, i naiđem slučajno na – šišanje. Spominje Tuđman neimenovanoga sveučilišnog profesora kojega su uhitili odnosno uhapsili (polovica sedamdesetih), ispitivali ga i – ošišali (tadanji uobičajeni ritual), ali ga nisu poslali u zatvor nego pustili, a on prosvjedovao – da kako će takav pred studente. Dosta gadno i ponižavajuće, ali i jeftino. Ništa mu nisu naplatili. A sada za šišanje treba izdvojiti lijepu svotu eura. To jest ako doma nemate škare.
> Hrvoje Hitrec: Hrvatski je jezik kost u grlu protuhrvatskih aktivista
Tuđmanov Dnevnik pun je takvih zgoda, šturih bilježaka o sudbinama ljudi u teroru nad Hrvatima, dnevnik vođen do svršetka osamdesetih kada je autor zapisa odlučio, s heterogenom skupinom domoljuba, prekinuti hrvatsku kalvariju. Nekidan, 15. siječnja, mediji se spominju dvaju znamenitih događaja – međunarodnoga priznanja Hrvatske 1992. i završetka mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja godinama poslije. Glede priznanja, ponavljam što sam već rekao, da je najvažnije priznanje bilo ono 1991. kada smo mi Hrvati priznali sami sebe i svoju Hrvatsku, da toga nije bilo, ne bi ni ostalih priznanja.
A glede samostalne i suverene Hrvatske – nije slučajno pokop hrvatske monete obavljen isto tako 15. siječnja, nije slučajno da smo baš toga datuma ostali bez monetarnoga suvereniteta. Cinično, da. Pamti pa vrati, poručuju sadanji vlastodršci, mnogi iz obitelji koje su se zgražale kada se svojedobno pojavila hrvatska kuna, zaključile slično kao u Beogradu da je oživljena ustaška država. Sada je svima laknulo. Imat ćemo i mi jednoga dana evro, vele u Srbiji (rublja je rezervna varijanta), opet ćemo da budemo zajedno u Evroslaviji. Bio je Dačić u pravu, samo je malo trčao pred rudo.
Hrvoje Hitrec/HKV
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. Hitrec je bio saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa