”Prošao uglavnom kipući srpanj, valjda će kolovoz biti umjereniji. Vrućine bi trebalo bolje rasporediti, da nešto ostane i za zimu koju Europa na koljenima moli da bude blaga i milostiva, a Putin pak priželjkuje onako hladnu kakva je bila u doba Napoleona ili barem Staljingrada. Na tome radi već sada pa pušta plin na kapaljku kako neprijateljske zemlje ne bi stvorile zalihe”, piše Hrvoje Hitrec u svojoj kolumni za HKV.
”Hrvatska još ima nešto plina u bocama, ali su njezino najveće energetsko blago – šume. Da smo samo na vrijeme posjekli sve što je do sada ovoga ljeta izgorjelo u požarima, bila bi to drvna masa dovoljna za zagrijavanje omanjega grada I njegovih žitelja (i odmah zasadili stabla koja se u požarima ponašaju manje plameno – podsjetimo se da je u doba južne Hrvatske kneževine na obali i otocima rastao hrast, a ne bor ili smreka, u nešto višim predjelima bukva).
Ovako, već imamo smjernice na koliko se stupnjeva trebamo smrzavati, na koliko cvokotati, na koliko se hladiti, što je izazvalo provalu viceva od kojih je najviše odjeknuo Milanovićev o klimavim uređajima i Romima, Bože moj, ne smije se više čovjek ni našaliti, a da se ne digne kuka i motika suvremenih arbitara političke elegancije, hoću reći korektnosti, eto u kakvu smo se mrežu dali uhvatiti pa dežurni komitetlije samo čekaju da nekoga proglase mrziteljem zato što iskače iz uštogljenoga sivila birokratsko-ideološkoga rječnika, smrtno ozbiljnoga.
”Sva je sreća da se još jedino o Hrvatima može govoriti što god komu padne na pamet”
Sva je sreća da se još jedino o Hrvatima može govoriti što god komu padne na pamet, u ovom vremenu i svakom drugomu. Pa i govori se, u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, u Srbiji. Ima u Hrvatskoj portala koji se vrlo malo razlikuju od beogradskih (ili bgd tabloida), ima ih koji objavljuju Index ljudorum prohibitorum, ima i tiskovina koje pišu uvijenije, ali rade svoj posao na razaranju hrvatske samosvijesti, a ako ponekad zapnu, nemaju materijala, vraćaju se na Drugi svjetski rat, baš kao i srbijanski mediji.
Sarajevski imaju za potštapalicu ratove devedesetih i Republiku Herceg Bosnu koju spominju uglavnom kao zločinačku, onu Herceg Bosnu koja je – zajedno s Hrvatskom i Hrvatskom vojskom spasila i njih.
”Nestanak Herceg Bosne uzrok je svih sadašnjih trauma Hrvata u Federaciji BiH”
Nestanak Herceg Bosne uzrok je svih sadašnjih trauma Hrvata u Federaciji BiH i njihovih očajničkih pokušaja da se održe u zajedničkom entitetu s muslimanskom većinom, u sustavu koji je postavljen tako da bošnjaci muslimani mogu cinično manevrirati i kresati hrvatska krila u čemu im pomažu zablude, neznanje ili nakane kratkovidne europske (i djelomično američke) politike.
Ako osjete da bi se nešto moglo promijeniti u korist Hrvata, muslimani se počnu ”prebrojavati” (j…kolko nas ima) i zveckati sabljama. Kao što Dodik i njegovi u trenutcima kada misle da se protiv njih nešto valja, nagovijeste da će se priključiti Srbiji, prisajediniti.
Hrvatska za Hrvate u BiH čini što može, pomaže u različitim područjima, ali se više-manje skanjuje progovoriti odlučnim glasom, jedinim koji je u ovoj situaciji pogodan. Previše osluškuje što misle veliki, nedajbože da povuče poteze koje oni ne bi odobrili, nedajbože da lupi šakom po stolu i podigne hrvatsko pitanje na međunarodnu visoku političku i pravnu razinu, što je po svim dokumentima obvezna. Moglo bi se malo i zapapriti zahtijevanjem da se stvari vrate na onaj trenutak kada je utanačena i potpisana konfederacija između Hrvatske i Federacije BiH, koja muslimanima diže kosu na glavi. Tek toliko da se malo osjeti i podsjeti.
”Vjenčanje dviju hrvatskih obala”
Pa dok se Hrvati u BiH muče i batrgaju, Hrvatska upravo proživljava svoj medeni mjesec. Kao što se u Veneciji u svoje vrijeme dužd svake godine vjenčao s morem (i hrvatskim morem), tako je prošloga utorka obavljeno vjenčanje dviju hrvatskih obala puštanjem u promet doista lijepog, velebnoga mosta, uz dolične govore od kojih je najdulji bio onaj kineskoga predsjednika Vlade, oko dvjesto metara. Malo se i pjevalo, malo sviralo, malo poletio hrvatski ponos, a nije igrala nogometna reprezentacija.
Koji dan poslije jurnulo se Pelješcem prema Korčuli i Veloj Luci gdje je podignut pontonski most u slavu Olivera.
Ubrzo će Sinjska alka, Oluja u Kninu i svugdje, sve događaji koji izazivaju lijepe osjećaje i uspomene. A to nam toliko treba. Simboli, uzori. Jedan od simbola svakako je, za svaki narod, naciju i državu – zastava.
Gdje je Dan hrvatske zastave?
Promaknulo je i meni, godine su to i odlaze male sive stanice, ali srećom dobivam Maticu, mjesečnik Hrvatske matice iseljenika, a u novom broju napis Marijana Lipovca o hrvatskoj zastavi i činjenici koju zaboravih, da je prije četiri godine pokrenuta službena inicijativa o uvrštavanju u kalendar spomendana na prvo isticanje crveno-bijelo-plave zastave s grbom u sredini, na dan ustoličenja bana Jelačića.
Vlada je navodno pozitivno reagirala, ali kada je Ministarstvo uprave izradilo prijedlog novoga zakona o blagdanima i spomendanima, u njemu nije bilo Dana hrvatske zastave, pa ga nemamo ni danas. Tko je minirao rečeni spomendan, ne zna se. A Jelačića zamijenio euro.
Prošao je zato prijedlog o zakonskim novotarijama u prometu, pa su vozači električnih romobila izjednačeni s mopedistima, a ne smiju voziti brže od dvadeset i pet kilometara na sat, po čemu su izjednačeni i s hrvatskim željeznicama.
”Putin se sjetio onog što nisu niti Srbi nakon pada Vukovara”
Vlasti obećale da će se nakon svih cestovnih i mostovnih uspjeha, preko i kroz sedam brda, mora i rijeka, baciti na željeznice, da će vlakovi voziti sto šezdeset na sat od mađarske granice do ugarskoga primorja kako ga zamišlja Orban, još jedan u nizu maštarijama sklonih putnika prema hrvatskome moru, s riječkom krpicom u ustima, solist u Uniji koji s vremena na vrijeme daje signale o poništenju trianonske tragedije poglavito glede Erdelja. Ne može se reći da mu je Putin uzor, ali ga draška pomisao da je, znači, u ”novoj arhitekturi” sve moguće.
Putin se u međuvremenu dosjetio što ni Srbi nisu nakon pada Vukovara. Nije odveo ukrajinske, mariupoljske zarobljenike na neku Ovčaru i ondje ih posmicao, nego ih je lukavo sve smjestio u jednu zgradu pa ih ondje dignuo u zrak, a Ukrajinu optužio da je gađala zgradu raketama i ubila svoje heroje.
Krivotvorine o dječjem domu u Jastrebarskom
Da Srpska pravoslavna crkva preuzima komunističke krivotvorine u svezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, poznato je. Da u tomu nema mjere i da doslovce prepisuje kompartijske laži i objede, i to je poznato. A da ponekad prevrši mjeru, kao nedavno u slučaju siročadi u Jastrebarskom – pa i to nije neka novost.
Zbivanja u dječjem domu u Jastrebarskom odavno su rasvijetljena i dokumentirana, velika većina djece je spašena premda su mališani dovedeni u vrlo teškom stanju, gladni, bolesni i na rubu smrti. Zahvala ide časnim sestrama iz Hrvatske i Slovenije, sestrama milosrdnicama i liječnicama. No, SPC i nadalje optužuje Crkvu u Hrvata, kojoj je prekipjelo, pa su biskupi Zagrebačke metropolije pisali nedavno Porfiriju da se SPC treba okaniti falsifikata i užasnih laži.
S. Monika Štampalija
Vjerojatno ste vidjeli napis u dnevnim novinama o toj teškoj temi, a ja sam članak pročitao s velikom pozornošću i poradi još jednoga razloga: prvi put vidim da se spominje časna Monika Štampalija iz družbe Kćeri Božje ljubavi.
Štoviše, kao ona koja je prva obavijestila javnost o strašnim uvjetima u kojima žive (i umiru) djeca u Staroj Gradiški, te je pokrenula lavinu plemenitosti hrvatskih ljudi, kao i zaslužne Diane Budisavljević i još mnogih, ponajviše sestara milosrdnica i Crkve u Hrvata u cjelini.
Monika Štampalija (prezime koje se susreće poglavito u Dalmaciji) bila je, naime, iz moje obitelji. Ne znam ni danas je li ju moja baka posvojila ili samo prigrlila i odgojila, u svakom slučaju odrasla je u bakinoj obitelji prije no što je položila zavjete i postala časnom sestrom.
Poslije rata djelovala je u Bosni, u Travniku čini mi se, a ja sam ju upoznao, još dječak bijah, kada je s vremena na vrijeme dolazila u Zagreb i u naš stan u Zvonimirovoj, krupna, snažna, fascinantna osoba. Naknadno sam saznao od djeda da je sestra Monika, promrmljao je kroza zube, dobila od komunista visoko državno odličje (spominje se to i u rečenom novinskom napisu).
Njezina sestra Malvina, također bakina štićenica, dobila je od komunista dugogodišnju robiju, samo zato što je bila činovnica u nekom državnom uredu u NDH, teško je oboljela ležeći na betonskom podu robijašnice, a kada je napokon puštena poslana u Dalmaciju, bila je potom činovnica u Vrani.
Kako su nam prijeteći stali na put
Eto, morao sam to napisati, kao ulomak iz obiteljske kronike. Čudni su putovi Gospodnji. A o Jaski i lažima koje žive i podgrijavaju se: prije četiri ili pet godina održan je u Jastrebarskom simpozij o Dječjem domu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, objavljena i knjiga, bio sam ondje zajedno s biskupom Bogovićem, a kada smo na groblju htjeli odati počast umrloj djeci, ispriječila se neka vojujuća skupina ljudi, nisu bili iz Jaske.
Prijeteći nam stali na put. Je li ih organizirao SPC, ne znam… Još jedan podatak: iako su se pričale monstruozne laži, ni jedna časna sestra niti liječnik iz “logora” nisu optuženi. A ni logora nije bilo, premda i danas, čak i dobronamjerni, govore o logoru. Pa onda naravno i srbijanska propaganda koja trijumfalno tvrdi da su samo u Hrvatskoj u vrijeme II. rata postojali logori za djecu.
Usput ( i ne samo usput): o sestrama milosrdnicama, njihovu postanku i sudbini u Hrvatskoj i Bosni, više no potresnu knjigu pod naslovom ”Naša klecala i baklje” napisala je književnica Nevenka Nekić.
U ovo doba kada se najavljuje modernizacija bolnice Sestara milosrdnica u Zagrebu (koja je u vrijeme komunizma preimenovana, a Zagrepčani ju zvali, i ostalo je tako, kolokvijalno, Vinogradska), rečenu bi knjigu trebali pročitati svi kojima je na srcu zagrebačka i hrvatska povijest, povijest zdravstva, odgoja i školstva, poglavito povijest milosrđa i brige za ranjene, bolesne i odbačene.
Drskost koja traje
Između dva hrvatska slavlja, onoga pelješkog i predstojećeg olujnog u Kninu, zgodno su se ubacili oni sve malobrojniji (ali ipak!) koji i nadalje prodaju maglu o “ustanku” u Srbu, u srpnju 1941. Pa su to zabilježili i poneki mediji, bez suvišnih komentara, lapidarno. Što bi značilo da ta ”proslava” i nadalje ima legitimitet, premda je bez ikakve sumnje (pa i iz partizanskih izvora) konačno i za sva vremena utvrđeno da je bila riječ o četničkom (i samo djelomice komunističkom) terorističkom činu s realiziranim ciljem ubijanja i progona Hrvata, bestijalnoga pohoda na hrvatsko pučanstvo s jezivim detaljima, smaknućima cijelih obitelji(Ivezić) i pečenjem na ražnju župnika Gospodnetića.
Sve se to ponovilo i 1991. Pa dokle će hrvatska država tolerirati proslavu pokolja Hrvata, a prilježni se mediji praviti blesavima? Ili imaju takav nalog koalicijskih partnera. U stilu: ma pustimo ih neka održe što već hoće, neka ustančare, pupovčare i habulinčare, ruke su u Saboru ruke i ne ćemo ih valjda izgubiti samo zato što slave pokolj Hrvata neke davne godine.
Hrvoje Hitrec/HKV
> Hrvoje Hitrec: Hrvatska je kao prekrasna, ali zlostavljana žena koja ne vidi svoju vrijednost!
O autoru
* Hrvoje Hitrec, poznati hrvatski književnik, scenarist, novinar i esejist. Diplomirao je komparativnu književnost i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao lektor i novinar u Vjesniku, bio ravnatelj Kazališta Trešnja, urednik Hrvatskog slova, ravnatelj HRT-a od 1990-1991. i ministar informiranja 1991… Od 1990 do 1995. bio je saborski zastupnik. Najveći književni uspjeh postigao je ciklusom romana za djecu Smogovci prema kojima je proizvedena i izuzetno uspješna TV serija Smogovci.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
