Hitrec: Opazila je i Europa da ju smatraju djevojčicom sa šibicama

Korizmeni ožujak, a glede godišnjega doba hoće-ne će proljeće, danju malo hoće, ali su noći bile hladne i jutra ledena, mraz prijeti voćkama, čeka gad da se sve rascvjeta, pa onda krene ništiti, kao obično, plaćenik uvoznika. A ništa, glavno je da se globalna situacija znatno popravlja, nakon telefonskoga razgovora Kaligule i Nerona nastao je opći i vječni mir na Zemlji, osim što je Vladimir Kremaljski s drugoga fiksnog telefona – nekoliko minuta nakon što je Trumpu spustio slušalicu – zapovjedio opći napad na Ukrajinu, pa i na gradove do sada ne tako često gađane, poput Kijeva i Odese, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

S V. Vladimirovičem natječe se u istoj disciplini također ratni zločinac Netanyahu, kojemu jednostavno nije dosta pedeset tisuća mrtvih Palestinaca, od kojih barem dvadeset tisuća djece, hoće još malo, zabavlja se, određuje sigurne zone u Gazi, očajni ljudi pohrle u njih, grupiraju se, štono riječ, pa ih onda zločinac lakše ubija, na hrpi su, nisu raštrkani. Ne brine ga ni to što normalni Izraelci prosvjeduju na ulicama protiv njegova režima i načina izvlačenja preostalih talaca, jer on je u sigurnoj zoni sve dok traje rat, ako rata više ne bude – eto njega na klupi pred izraelskim sudom zbog domaćih nepodopština, ako i ne onda na klupi Međunarodnoga suda pravde. Sjedište rečenoga suda je na žalost svijeta u Europi, koju više nitko ne doživljava, pa barbari mogu što žele.

Koalicija voljnih vs. HAK

Opazila je i Europa da ju smatraju djevojčicom sa šibicama, iskustvima oboružana dignula se na noge lagane, i to je dobro. Nije se smrznula. Čudi me objašnjenje zašto nema Hrvatske u Koaliciji voljnih, kažu navodno zato što Milanović ne navija za Ukrajinu. Loše objašnjenje, jer Milanović nije Hrvatska, i obratno. No, taj je još bio mlad, premda za vojsku spreman, ah, pa se ne sjeća da je Ukrajina zdušno navijala za Hrvatsku u vrijeme srpske agresije.

>Hitrec: Mama kupi mi traktora

Nema nas, znači, u Koaliciji voljnih, pa smo smislili svoju koaliciju pod već znamenitom kraticom HAK. Nije autoklub, nego se sastoji od Hrvatske, Albanije i Kosova, a šuška se da bi mogla pristupiti i Bugarska. I to bi bilo dobro. Naime, kako je tumačio Tuđman, s Bugarskom na istoku i Hrvatskom na zapadu bio bi stvoren sendvič, a tko je između dvije kriške hljeba sjetite se sami. Nije Finska. Dotle je u Srbiji sve ostalo kako je i bilo, studenti liječe žuljeve od dugoga hodanja, a Vučić hoda dalje kao da se ništa nije dogodilo. Možda i nije. A i da jest, samo bi Obrenoviće zamijenili Karađorđevići.

Republika Srpska

U srpskoj RS republici nastaloj na genocidu Milorad (Dodik) je razumio ono što sam mu i ja mogao reći da me je pitao – krenuo u razbucavanje BiH s pogledom na ujedinjenje s Beogradom, krenuo u posve pogrješnom trenutku i sada se vadi, objašnjava, povlači za rukav svjetske moćnike, ali uzalud. Nije mu uspjelo ni uvući bih Hrvate u svoju kockarnicu, spominjući Herceg Bosnu i što su njoj radili „vanjski faktori“ (a jesu radili svinjarije), a njemu ne će jer ima zajamčenu Srbo Bosnu, daytonsku.

I mogu ga razumjeti kada se vadi na Dayton, jer je ondje samo jedan entitet nazvan narodnim imenom, i to srpskim, drugi je entitet dobio neodređen federativni naziv, strpani su u isti koš većinski muslimani i malobrojniji Hrvati, a o konfederaciji Federacije i Hrvatske više nitko i ne govori, mrtvo slovo na papiru. I sada smo tu gdje jesmo, velikim silama BiH ide na živce, imaju druga i naizgled veća žarišta, što znači da ne znaju povijesno razmišljati. Zaboravili da je baš Bosna oduvijek bila bure baruta. I ostala. EUFOR se, bez euforije, lagano giba po Bosni, ne zna sam što bi, nadam se da u njegovim redovima nisu Nizozemci.

‘Naravno da možemo’

Mi u Hrvatskoj obzirno skupljamo ročnike, ogledavamo se pomalo za streljivom, ali je stanje za sada redovito. Glođemo se međusobno, prije lokalnih izbora, sve demokratski i uljuđeno, s nekim iskoracima. Svi kandidati obećavaju svijetlu budućnost, u Zagrebu je čak održan festival svjetla, sve se digitalizira, pa i grb Grada Zagreba, jer je postojeći smišljotina ultrakonzervativnih heraldičara, a mi trebamo ultralijeve valjda simbole koji povijest ne podnose, posebno hrvatsku, ni znakovlje naravno. I tako je skupina mediokriteta izabrala za zagrebački grb mediokritetsku pošalicu, likovno i gramatički nepismenu.

Što će Zagrepčani nagraditi na izborima, premda bi mnogi htjeli ipak neku sličicu u grbu, recimo sličicu Jakuševca. Nego, idemo dalje! Možemo? Naravno da možemo. Recimo, ja sam grozno ogorčen što se na hrvatskome grbu među ostalima nalazi i onaj povijesni slavonski. S kunom! Ma kakva kuna, prosim vas. Kuna pripada prošlosti, kune su pobijene, a mi smo naprednjaci. Zato predlažem da se u grbu Slavonije umjesto kune nacrta jedan euro, kovanica, možda s malim repićem, da se utješe ultrakonzervativni heraldičari i ostala zaostala bagra koja se mota pod nogama sektaških revolucionara. O tome bi mogla na brzinu odlučiti ista ona skupina mediokriteta koja je izabrala novi zagrebački grb. Zašto? Pa zato što je, i opet povijesno, Zagreb bio u Slavoniji. Nego gdje?

U svezi sa Slavonijom, otputovao sam početkom prošloga tjedna u Dalmaciju, na toplo more. Vozim se sam sa sobom i onda mi svakakve gluposti padaju na pamet, recimo kada sam na autocesti u visini Gospića, pa vidim sliku genijalnoga Nikole Tesle, čast, ali ne vidim Antu Starčevića, izumitelja istosmjerne državotvorne struje, koja je grijala Hrvate više od stoljeća. Nema podsjeta na Starčevića, a zaboravilo se i to da je „nacionalistička cesta“ Zagreb- Split i obratno trebala biti nazvana Cestom kralja Tomislava. To uzgred, jerbo je obljetnica.

Kralj Tomislav

Rekoh da sam putovao u tople krajeve i na toplo more, a dočekala me druga marčanska bura i sav sam se smrznuo. A kakve veze ima sa Slavonijom? Ima. U Kaštel Sućurcu, gdje se već osjećam kao kod kuće, predstavljen je publici prvi put moj roman Talac (Naklada Bošković) ,koji vodi čitatelja od Trogira do Venecije, pa zatim do Mađarske – priča o neostvarenom kralju hrvatskom, koji se potucao od nemila do nedraga zajedno s obitelji Orseolo, prognanom iz Mletaka. Priča je to vrlo složena, premda roman nije opsežan, a – između ostaloga – pokušava riješiti vječnu dvojbu povjesničara komu je u 11. stoljeću pripadala Slavonija, iz koje je u 10. stoljeću Tomislav otjerao mađarske provalnike, na Orbanovu žalost. I čiji je unuk bio kralj Zvonimir, što nije nevažno, jer je nakon njegove smrti počela zbiljska orbanizacija Hrvatske.

>Hitrec: Kaligula u Kremlju, Neron u Bijeloj kući

A Tomislav iz desetoga bio je doista velik kralj, što priznaje i zagrebački festival svjetla u suradnji s večernjim novinama. I Hrvatska je u njegovo doba bila velika, što nekim našim suvremenim termitima nikako ne odgovara, jer ju žele malenu, u obliku morskoga konjica. Bila je, znači, od rijeke Raše u Istri do Drine, od Drave do Jadranskoga mora. Užasno. Pa to nas na nešto podsjeća, vrište termiti.

Film Hrvatski mučenici

Dan nakon što sam se vratio iz burne Dalmacije, odvelo me u 20. stoljeće i vrijeme komunističke revolucije, koja se odvijala usporedo s građanskim ratom. Riječ je o filmu Jakova Sedlara, naslovljenog Hrvatski mučenici. U vrućem lanjskom ljetu pisao sam scenarij za taj dokumentarni film i moram reći da nikada nisam tako mučno i teško pisao, imajući pred sobom slike žrtava i knjigu Ante Bakovića sa 663 ubijena svećenika, bogoslova i časnih sestara, najvećma katoličkih svećenika, ali i grkokatoličkih, kao i pripadnika Hrvatske pravoslavne crkve. Sedlar je u filmu vješto prikazao tu samrtnu sagu, služeći se svim čarolijama tehnologije da oživi stare slike, dajući nešto više prostora poznatijim žrtvama, poput Petra Perice smaknutoga na Daksi, autora prelijepe pjesme Rajska djevo, kraljice Hrvata.

Također i ubojstvu i spaljivanju fratara na Širokom Brijegu, zločina koji je – iznenada – došao u središte interesa nedavnih dana. Našao je Jakov i filmski zapis o Titu, valjda u lovu, ne znam, uglavnom pitaju ga zašto ne puca, a on se smješka i dvosmisleno veli da je već dosta pobio, ali ima i filmski zapis susreta Tita s Papom u Rimu, kada su uspostavljeni diplomatski odnosi, a Stepinac već mrtav.

Neću dalje, pogledajte film. Na Hrvatskoj televiziji ga sigurno ne ćete vidjeti, ali to je druga tema i o njoj ću uskoro pisati. O Sedlarovu filmu još: pri kraju grafikon na kojemu se prikazuje broj ubijenih svećenika u zemljama s komunističkim režimima – na plavom je stupu, odmaknuta, odskočila Hrvatska, gdje je ubijeno više svećenika nego u svim rečenim zemljama. I još nešto: ubojstva su se nastavila i nakon četrdesetih, u manjem opsegu, nastavila se i u Domovinskom ratu, pa se spominje župnik Burik, koje ga su ubili četnici u Tovarniku, bacili u masovnu grobnicu. Stožer im bijaše u Matoševoj rodnoj kući, onoj čija tragedija traje do danas.

Umjetnost stripa

Vraćam se u sadašnjost, u Dalmaciju prošloga tjedna. U utorak u Nadbiskupovu kaštelu (Kaštel Sućurac) nastupa pred publikom, uglavnom školskom, majstor stripa Nikola Listeš, a ja mu asistiram. Ne znam crtati, i užasno sam zavidan crtačima otkako znam za sebe, a uvijek su bili oko mene na ovaj ili način, kada sam uređivao humoristične listove i kada nisam. A Listeš je jedan od najboljih, na sjeveru domovine manje poznat, što je skandalozno jer, kao što rekoh na skupu, kada bi se posložile jedna do druge sve međunarodne nagrade koje je dobio u životu, bio bi to put od Trogira do Splita.

Na platnu su projicirani kadrovi Listešova stripa Scando, znanstvenofantastične humoreske, reprint u nakladi Gradske knjižnice Kaštela (urednica Renata Dobrić). Autor govori i o svojim Dioklecijančićima, neodoljivoj crtanoj satiri iz naoko rimskoga doba, o svojem stripu SuperHrvoje iz vremena Domovinskoga rata. I tako dalje. I o svojoj Maloj školi stripa. Pita djecu koje stripove čitaju, a malo je njih zainteresirano. Nije to dobro.

Ta riječ je umjetnosti, koja bi baš djeci trebala biti privlačnom. I školnicima. Jer ako je ovaj naraštaj sklon vizualnom, puno više nego čitanju, onda je upravo strip taj koji sretno spaja čitanje i uživanje u likovnom, vizualnom. Pa bih preporučio školama da promiču strip, vrhunski strip, znači umjetnost. Hrvatski strip i korektno prevedene strane autore. Mi smo, Hrvati, imali i imamo autore u svjetskom vrhu, od Maurovića do Radovana Domagoja Devlića, do Igora Kordeja i Listeša. I još mnogih. Ono što sada nemamo jača je industrija stripa – tek malobrojni nakladnici u Hrvatskoj odlučuju se ipak objavljivati, na radost ljubitelja.

Zaključno

A veliki naši živući majstori rade za Francuze, za Belgijance, za Amerikance, za Australce.
Lijepo se sve poklopilo. Umoran od noćne vožnje stižem kući, kad ono na stupu velik omot, u njemu legendarne Devlićeve Huljice, album od 150 stranica. Huljice, s podnaslovom A život posta lijep. Nakladnik Ogranak Matice u Bizovcu, glavni urednik Vjekoslav Đaniš. Sjajno.

Moj prijatelj i susjed u zagrebačkoj Zvonimirovoj, velikan stripa, Radovan Domagoj Devlić, hrvatski branitelj, umro je kada mu je bilo pedeset godina, u naponu snage i kreativnosti, a samo Bog zna kakva bi još epohalna djela stvorio čudesnom olovkom da je dulje živio. Ilustrirao je mnoge moje knjige i slikao plakate za kazališne predstave. Jedna knjiga, Tomislav i Adriana s brojnim Devlićevim ilustracijama, bit će ponovno tiskana u skoro vrijeme. A trebao bih koga zainteresirati i za reprint Zagrebačkih legenda, koje se više nigdje ne mogu naći, s nenadmašnim Devlićevim slikama.

Posve na kraju ovoga površnog ogleda o stripu, za budućnost devete umjetnosti: Nikola Listeš već ima nasljednika: njegov je sin objavio album Škola na kraju šume. Ime mu je Tin. Zapamtite. Nije teško. Tin.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr