Svašta se događalo u prošlom tjednu, od svemira do nemira i mira u svijetu, koji nikako ne dolazi niti ne će dok je čovjeka, čovječanstva i potvrđenih vrlina ljudske prirode. A da smo bili blizu Danu gnjeva ili kako su srednjem vijeku pjevali Hrvati, naravno ikavci, u Dalmaciji – Danu gnjiva, naši suvremenici nisu ni slutili, možda tek oni koji su pažljivije pratili nevažne vijesti ili osobno zainteresirani za astronomiju. Naime, postojala je vjerojatnost da Zemlju pogodi nemali asteroid, i to za sedam godina od dana današnjeg, piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Dimenzije asteroida su otprilike kao dva Dinamova stadiona, a to znači da bi bilo velikih šteta za život na planetu, nepopravljivih. Na sreću, zadnje vijesti govore da će nas promašiti. Netko nije dobro gađao, ili je negdje, tko zna gdje u dubinama svemira ili nadsvijesti koja svime upravlja, razumio da bi bilo loše riješiti se tako dobre zabave kao što ju pruža planet Zemlja, po sebi lijep, po dvonožnim gospodarima planeta nevjerojatno glup, svadljiv, ratljiv, krvožedan i mahnit.
Tko pronađe jedan jedan dan bez ratova na Zemlji dobit će Nobela
Od prvih bratoubilačkih sukoba među neandertalcima na području Krapine i šire, preko prvih okršaja prvih praljudi s prvim homo sapiensima, do prvih „pravih“ljudi i prvih civilizacija, od Gilgameša do Biblije (Staroga zavjeta) i nadalje pratimo ratni dnevnik silnika, krvnika i žrtava, nasilnika i mažoretkinja. Onaj tko pronađe jedan jedini dan bez ratova na Zemlji, barem u dvadeset tisuća godina, dobit će Nobela. Znači, ne će.
Veliki ratovi, svjetski, srednji ratovi, omanji ratovi, mali ratovi. Omanji i mali tiču se samo omanjih i malih umiješanih, a ne izazivaju gotovo nikakvu pozornost, svedeni na vijest u jednom stupcu. Ne zna se ni tko je agresor, nije važno. Ne zna se navodno ni tko je agresor u velikom ratu, koji se i nadalje odvija – zadnje ocjene američkoga režima oko Rusije i Ukrajine kažu da je u najmanju ruku nejasno, a u najveću da je Ukrajina agresor, a ako možda i nije, onda je drska i nepokorna strana u sukobu do kojega nije trebalo doći da se nije odlučila braniti.
Putinu istok skupa s Krimom, Trumpu većinski paket dionica
Mogla je mirno predati dobar dio teritorija Rusiji, pa možda opstati kao država, na kraju krajeva velika je to zemlja i koga vraga pravi pitanje oko jednoga većeg komada. U tomu su se složili ruski i novi američki režim, ljubitelji međunarodnoga prava, te bi – post festum – učinili što je prije izbjegnuto. Putinu istok skupa s Krimom, Trumpu većinski paket dionica u ostatku mineralima bogate Ukrajine i prilika za investicije u razorenu infrastrukturu i gradove, po uzoru na Gazu.
Onima koji se protive tom sjajno zamišljenom planu, recimo Ukrajincima, treba silom nametnuti blistavo rješenje, Putin nastavkom agresije i ubijanjem tvrdokornih Ukrajinaca, Trump ucjenama i prijetnjama ako mu se tko suprotstavi, to jest i njemu i Putinu. Novi svjetski poredak ne trpi malene, što je u stvari škola Karla Marxa ustanovljena u Europi sredinom 19. stoljeća, kada su u tom kontekstu spomenuti i Hrvati kao otpadci naroda. U međuvremenu, zapravo nedavno, Europa je ponešto evoluirala glede ljudskih i narodnih prava, vrlo lijepo, ali je zaboravila da u toj ljepoti može i umrijeti, te se sada naglo naoružava.
Europa na putu da postane kolonijom koloniziranih
Zaboravila je isto tako da je svojedobno iz nje proizašla opća svjetska tragedija nazvana militantnim kolonijalizmom, a prisjetila se osjetivši da joj se bumerang vraća u lice i da je na putu da sada i sama postane kolonijom koloniziranih. I da Amerikanci nisu ništa drugo nego deseta, petnaesta ili dvadeseta generacija Europljana, pomiješanih tu i tamo s potomcima robova koje su u Ameriku lađama dovozili – Europljani.
>Hitrec: Kome na inauguraciju? Trumpu ili Milanoviću
Imamo sada, znači, Kaligulu u Kremlju i Nerona u Bijeloj kući, crno nam se piše. U Europi nemamo za sada nikoga. Neron je prošastih dana pripremio pakosnu klopku ukrajinskom predsjedniku Zelenskom – umjesto da s njim razgovara kako se to inače radi, u četiri oka, ili barem osam, ubacio ga je u Ovalni ured pun podrugljivih novinara i kamera, kako bi urbi et orbi prenio sliku o vlastitoj veličini i sitnosti Zelenskog, pa gosta izvrijeđao na najgori mogući način, uz režanje svoga drčnog doglavnika, u unaprijed dogovorenom scenariju. Mišolovka.
Rusi podivljali od oduševljenja, Putin navukao majicu s Trumpovim likom. Međutim je veći ostatak više-manje još normalnoga svijeta stao na stranu Zelenskoga, odnosno Ukrajine, pa je Trump ostao više-manje Sam u kući. Klopka se izjalovila, miš se dobro držao i štoviše parirao, mineralni dogovor nije potpisan, Zelenski odmah u London gdje ima prijatelje, kao i u najvećem broju država Europske unije, plus Hrvatska, minus Milanović koji je u posjetu Sloveniji potpuno skrenuo (s teme).
Ukrajini jedina nada ostaje Europa
Ukrajini jedina nada ostaje Europa, u koju uostalom i sama spada. Dobar razvoj situacije bio bio povratak Ujedinjenoga Kraljevstva u Uniju, čime bi dobila na snazi koju sada čine pretežito Francuska i Poljska, s tim da bi Njemačka trebala biti ne samo gospodarski motor (čim se oporavi) s napomenom da se ili si ne smije dopustiti jačanje Alternative koja vodi u 20. stoljeće, pa bi tek tada nastala tragedija.
Trump jest u naletu, na unutarnjem i vanjskom planu, ali će mu se prije vanjskog o glavu obiti unutarnji na kojemu povlači drastične poteze. Sada je pitanje svih pitanja kako će se ponašati američko pravosuđe i je li ono u Neronovim rukama. Ako nije ili nije posve, Trump će naletjeti na uzastopnu blokadu svojih dekreta. Ako jest, onda je to kraj demokracije u SAD, kakva bila da bila do sada, i nagli prijelaz u imperijalističku monarhiju, u kojoj američki narod postaje podanikom razularenoga vladara – stanje, znači, kao i u sadanjoj Rusiji, sljednici SSSR-a čije granice želi dosegnuti plus zemlje Varšavskoga pakta, da bi vašar bio kompletan.
Zašto spominjem drugu polovicu osamdesetih?
Uz Putinove skute vuku se, na žalost, i neke države Unije i neke izvan Unije, koje bi rado kupile moskovsku franšizu, recimo Srbija i njezin satelit na genocidu nastala republika srpska u Bosni, koje su isto tako oduševljene (promašenom) zamkom u Washingtonu, kao znakom, je li, da i oni, kao i Rusija, mogu što hoće, a Ameri im ne će smetati. Što u Hrvatskoj izaziva osjećaj nelagode, pa sve podsjeća na svršetak druge polovice osamdesetih prošloga stoljeća. I još gore, jer je u ono vrijeme Rusija bila zabavljena svojom tranzicijom i rasulom, pa nije mogla djelovati.
Zašto, između ostalog, spominjem drugu polovicu osamdesetih? Ne samo zbog povijesti nego, kako rekoh, i zbog sadašnjosti. Zbog podsjeta kako je to bilo, tjeskobno i strašno godine Gospodnje 1989. U petak su gledatelji televizija mogli vidjeti prilog iz kojega nisu puno razumjeli, osobito mladi, niti im je razjašnjeno što se to, dovraga, dogodilo 28. veljače 1989. i to još u Društvu književnika, da prostite hrvatskih književnika. A bio je to prvi i jedan od najznačajnijih datuma u hrvatskoj borbi za slobodu. Jer da njega nije bilo, ni sljedećih velikih datuma vjerojatno ne bi bilo.
Pisao sam o tome u nekoliko navrata, već i sebi dosadan, ali neka, dolaze mladi povjesničari i treba im svjedočanstvo iz prve ruke. Slijedi nepročitani tekst s obilježavanja rečenoga događaja 2025:
„Umjesto uvoda jedna poredba, prometna takoreći. Vlak stoji na postaji, čeka strojovođu. Ta prva postaja bio je skup u DHK, a zadnja ili jedna od zadnjih Vlak slobode. Što se zbivalo između, poznato vam je.
>Hitrec: Kupujmo u hrvatskim stranim lancima, budimo patrioti!
Zašto Društvo književnika?
Zašto je izabrano baš Društvo književnika? Zato što je u drugoj polovici osamdesetih djelovalo više kao politički nego književni organizam, u ozračju koje je stvorila prva predsjednica u povijesti Društva, Marija Peakić. Franjo Tuđman bio je član Društva, u kojemu je osjećao prijateljsku atmosferu i nacionalni naboj.
A nije baš bilo uputno pojaviti se na prvoj postaji. Nisu se pojavili ni neki članovi Inicijativnoga kruga, a neki koji su došli nisu govorili, što nije dobro kada se želi izaći iz hrvatske šutnje. Inače, u Inicijativnom krugu bilo je uglednih imena, poput Grge Gamulina i Šime Balena, primjerice, bio je tu i cijenjeni Petar Šegedin… Moderator skupa bijaše književnik Stjepan Čuić. Govornika deset, govori dugi ali ne i zamorni, publika natiskana sve do stuba u polukatu. Gladna hrvatske riječi, hrvatskoga slova. Ovacije govornicima tako glasne da se zgrada tresla, ovaj zagrebački potres prije pet godina bio je kamilica u usporedbi s tim događajem.
Pred zgradom stoji pokisli udbaš
Kako vrijeme prolazi, sve prelazi, djelomično, u anegdotu, pa ću vam ispričati jednu: tadanji Trg Republike pust, čak ni bana Jelačića ni konja nije bilo. Pljušti kiša. Ja kasnim kao i uvijek, pred zgradom u kojoj je DHK stoji pokisli udbaš. Odmjeri me, veli „Bolje da ne idete gore.“ A ja njemu: „Kolega, ja sam iz našega odeljenja za kulturu.“
Te sam otišao gore. Tuđman me već otpisao, pa se na svoj način razveselio što me vidi. Poslije mu rekoh, kao ispriku, da sam čekao preko puta kod Singera, da vidim hoće li hapsiti, a kada sam vidio da ne hapse, tek sam tada došao.
Da, a bilo je tmurno doba, zadnji čas da se nešto poduzme, i toga smo svi bili svjesni. Prvi je, naravno, govorio Tuđman, i to dvaput, izložio prednacrt programa pokreta pod nazivom Hrvatska demokratska zajednica, a zatim pročitao vrlo osoban tekst u kojemu se razračunavao s oponentima. U prednacrtu bijaše sukus njegovih desetljetnih razmišljanja s naglaskom na slobodi čovjeka kao pojedinca, ali i na slobodi naroda kao najviše društvene zajednice.
Tuđman o hrvatskoj šutnji
U osobnom istupu govorio je o neodrživosti hrvatske šutnje, o kolebljivcima i trebalobistima, o činjenici poznatoj mu iz vlastitoga iskustva da svako hrvatsko gledište bude žigosano kao nacionalizam i separatizam, dapače kao ustaško, dodao je. Te se založio za sagledavanje cjeloće povijesne istine, a trenutak opisao kao vrtoglavo zaoštravanje krize.
Književnik, antologijski pjesnik Dubravko Horvatić, jedan od prvih Tuđmanovih suradnika, obrušio se na tadanji tisak, tražio tisak neovisan o političkom sustavu i bilo kakavom ideologijskom programu. Nadalje se drugi književnik, Neven Jurica, založio za pravnu državu i javnu slobodu religijskih uvjerenja. Drago Stipac (poslije HSS) govorio o opiranju integralnom jugoslavenstvu, ali i o uništenju sela u komunističkom režimu.
Nenajavljen, ali dobrodošao bio je glas iz Splita u liku dr. Ante Kotrljana, koji je citirao Poljički statut, rečenicu „Treba da svaki živ more biti“. A onda se za mikrofonom pojavio Vladimir Šeks, još mlad i gnjevan, udario svom snagom na najveće zlo, Komunističku partiju, te možda najtočnije definirao trenutak – ne kao krizu, nego kao zadnji stadij političkoga sustava i poantirao: „Za domovinu možemo staviti sve na kocku, ali ne smijemo staviti na kocku domovinu.“
>Hitrec: Nanjušili jugoljubitelji da tu ima leba
Brozović, Gabelica…
Jezikoslovac Dalibor Brozović nazvao je Orjunu rakom, te nastavio: „Ovaj narod i svijet čeka da ne propustimo moment.“ Još reče da je posljednji čas. Da svatko od nas ima samo jedan život i ne može ići na popravni ispit ako ga sada upropasti. Književnik Stjepan Šešelj govorio je o bolnoj temi, o iseljeništvu, o jednoj i nedjeljivoj duhovnoj Hrvatskoj. Ivan Gabelica, s vidljivim tragovima mučenja u komunističkim kazamatima, zazivao je hrvatski suverenitet, pledirao za prava nerođenoga djeteta, spomenuo i autonomaške zamisli u Dalmaciji i Istri, ali i citirao četničke pjesme o mesu i salati, već tada pjevane i u Hrvatskoj.
Pri kraju je govorio i potpisnik ovih redaka – o četiri velike nesreće koje su nas snašle u 20. stoljeću, a ova sada prijeti Hrvatskoj da ostane samo podatak u europskoj povijesti. Također i o teško razumljivoj navadi hrvatskoga naroda da ponavlja iste pogreške. Te da sada ostavimo sve po strani, jer je najhitnija obrana suvereniteta. A budući da je Milošević već pokazao što zna i što hoće, rekoh: „Gospodo, ovdje u Jugoslaviji već su se dogodili Sudeti, ovdje se već dogodio Češki protektorat, ovdje se, naravno, dogodio i Führer.“ Te sam pozvao na otpor, računajući i na europske demokratske zemlje, u čemu sam se prevario.
Skup je zaključio Tuđman riječima da se vidimo na osnivačkoj skupštini 2. travnja u 10 sati, ako sve bude normalno, šutnjadodao je. A nije bilo normalno. Obrušio se na nas tadanji tisak, nazvao nas nacionalističkim krdom. Osim toga, drugovi su nekoliko dana „diskutirali“ je li da nas hapse il ne hapse, na kraju odustali.
Deset godina poslije
Još nešto: deset godina poslije sastali se mi opet u DHK 28. veljače, a ono što smo govorili te 1999. tiskano je zajedno s govorima iz 1989. u knjizi u izdanju Hrvatskoga slova, naslovljenoj „Izlazak iz hrvatske šutnje“. Predgovor je napisao predsjednik Tuđman. Citiram jednu njegovu rečenicu: „Naš je nastup bio na stanovit način i simboličan i stvaran odgovor velikosrpskim tezama i potpunom ovladavanju Hrvatskom.“
Uzgred, i ne samo uzgred, na stanovit način simbolično, što bi rekao Tuđman: na dnevnom redu Tribine 28. veljače 1989. bile su dvije točke. Prva: pokretanje pokreta iliti stranke HDZ, i druga: osnivanje novoga časopisa za kulturu. I ova druga je realizirana u obliku tjednika Hrvatsko slovo. Tjednik živio dugo godina, ali je ne tako davno ugašen, navodno iz financijskih razloga. Tko je bio na vlasti u tom trenutku, provjerite sami.
I posve na kraju, od onih koji su prekinuli hrvatsku šutnju šestorica njih su pokojni. Četvorica živi, ali i ja se ne osjećam dobro. Možda ni vi, jer se ponavlja ono što je Tuđman nazvao vrtoglavim zaoštravanjem krize. Ali ne morate se bojati, jer Hrvatska je vječna. Barem do novog asteroida.
>Hitrec: Šarmantna stara dama Europa ne želi ostati animir dama u salonu
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.