Hitrec: Nanjušili jugoljubitelji da tu ima leba

Ode siječanj, nastupila veljača kratka kao život, ali zanimljiva. A kada nije bilo zanimljivo na ovom planetu, molim vas, barem od doba dinosaura do Putina i Trumpa, ali i prije. U dobra, stara vremena postojao je samo jedan kontinent, pa se raspao, i sada imamo što imamo. Uglavnom, postoji nekoliko kontinenata, svaki sa svojim inkontinentnim problemima, što prirodnim, što neprirodnim. U međuvremenu se na kontinentima pojavile raznorazne države, nacionalne, višenacionalne i anacionalne, isprobavale su različite sustave, a ni s jednim nitko nikada nije bio zadovoljan. Nakon autoritarnih ili visoko totalitarnih faza i epoha, uslijedili bi liberalniji dani i godine, desetljeća, a kada bi ljudima dosadilo zahtijevali su da se vrati totalitarizam, makar liberalni. Pa su ga i dobili, sada u tom sustavu živi većina na kugli, a pridružio se kapitalistički komunizam kineskoga tipa, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Ovaj uvod, ničim izazvan, možete zaboraviti.

U Hrvatskoj glede sustava nema nezadovoljnih ljudi, već i zato što im nije jasno u kojem sustavu žive i postoji li uopće kakav sustav, ali ne postavljaju pitanja. Naš se narod, osim u trenutcima velikih uzbuđenja i prijelomnih zbivanja, više bavi športom i šahom, trbuhom i kruhom. Kada se malo rasrdi, recimo na visoke cijene i ljudi kažu „Siti smo svega“, analitičari ne razumiju frazu, pa odmah u tomu nalaze razloge bojkota. Ako su ljudi siti, naravno da ne kupuju, čekajmo da ogladne.

Put Brežica

Glede bojkota, počelo je lagano osipanje tvrdolinijaša, makroekonomisti ustanovili da će bunt navodno imati utjecaja na državni proračun, iz kojega izviru mirovine, a vidim da neki kolumnisti već govore kako vođa potrošačkog otpora u stvari ima političke ambicije. Tako da u lanac (proizvođač -uvoznik-distributer- trgovac- potrošač) treba umetnuti i nešto politike, uz to malo mafije i lobija. Već se sada vidi svršetak rata: čista pobjeda trgovaca, jer nema toga tko im može parirati u kreativnosti, lukavosti, dosjetljivosti. Neki su artikli zamrznuti, točno, ali zar nisu i do sada bili zamrznuti, prije državne intervencije, recimo zamrznuta blitva, špinat ili mahune. Zar nije i sladoled bio zamrznut? Pa i smrznuti uvozni kruh, naglo odmrznut u domaćem stranom robnom lancu. I zamrznute ribe.

Zar nisu i kupci bili smrznuti, gledajući cijene? Znači, ništa novo. Osim toga, čini mi se da su kreatori općega bunta počeli malo pretjerivati, na valu trijumfa postali preopširni i nejasni, zahvatili i gdje nije trebalo. Pa sada moji Mak i Tor panično listaju gdje se i kada može kupiti životinjska hrana po smrznutoj cijeni. „Ja ne mogu živjeti bez mojih štapića“, kaže Tor, „ako mi ne kupiš, makar po paprenoj cijeni, pojest ću Maka.“ Je, ucjene na sve strane. Na kraju smo ustanovili da hrana za ljubimce nije na popisu sedamdeset veličanstvenih, pa sam savjetovao Maku da lovi miševe.

„Pojma nemaš, gazda“, veli on, „samo ženske mačke love miševe, a ja sam mačak, muška mačka, gospodin, savršeni mačak. Prema tome, pravac u lanac i kupi mi hranu, ili ću mijaukati dok ne poludiš, ionako je već veljača.“ I onda ja nabijem crne naočale na smeđe oči, kapuljaču na glavu i masku na nos, da me tko ne prepozna i cinka, pa pravac u dućan, doduše maloprodajni koji je profitirao od bojkota velikoprodajnih. Sljedeći petak put Brežica.

Regioslavija

Da, nešto je ili dosta jeftinije u Sloveniji, ali i ondje su naćulili uši, saznali da su Hrvati poludjeli, pa zašto ne bi i oni. Nedavnih me dana posao odveo u Novo Mesto, gdje nisam bio četrdeset godina i više, zadnji put kada su me izvarali pri kupnji Renaulta 4, pa ih ja tužio sudu, a sud u istom tom Novom Mestu, i naravno da sam izgubio parnicu. Uz to, odvjetnik mi je bio sjajni karikaturist Mladen Bašić, koji je za vrijeme rasprave nacrtao suca, a ovaj vidio sve svoje ionako velike mane, na papiru. Sada spominjem Novo Mesto, jer mi je konobarica u kafiću kazala da će i Slovenci u bojkot, premda sumnjam, ali Crnogorci već idu hrvatskim stopama. Na kraju će bunt zahvatiti cijelu Jugoslaviju, to jest bivšu, sada zvanu Regioslavija.

>Hitrec: Kupujmo u hrvatskim stranim lancima, budimo patrioti!

Kakve su cijene u Srbiji, ne znam jer ondje ne zalazim iz principa, ali vidim da studenti iz srpskoga proleća imaju dobru logistiku, nisu gladni kao oni davni hrvatski. A hoće li srušiti Vučića, valjda je samo pitanje vremena, taj je od panike progovorio kineski. Ako se studentima i srednjoškolcima pridruži policija, prvi korak prema kraju, ako im se pridruži vojska, eh, tek onda je kraj. Mi Hrvati! ne bismo se trebali miješati, jer Vučić i njegovi batinaši ionako govore da smo umiješani, a nismo. Ali i javne potpore organizirane u Hrvatskoj u korist studentarije skrenule su, kako to već biva, u orjunaške vode, nanjušili jugoljubitelji da tu ima leba, te naoko simpatičnu podršku pretvorili u antipatičnu promidžbu floskule o bratstvu i jedinstvu u Regioslaviji, s težnjom prema uskrsnuću krepane naddržave. Toliko, za one koji ne znaju što je bilo.

Thompson na dočeku

Za one mlade koji možda zbilja ne znaju što je bilo, postoji Thompsonova pjesma, poučna. Dok ovo pišem, a nedjelja je, još ne znam hoće li Marko pjevati na dočeku rukometaša, valjda hoće, barem dok mu ne isključe mikrofon. A hoće li održati koncert na Hipodromu, nejasno je, premda je Možemo!, znamo, lud za Thompsonom, ali se boji raznih pusića, dežulovića i viktorijanaca koji već rigaju vatru, a pridružili im se i drugi konji, koji vele da nemaju gdje trčati, osim na Hipodromu. Ali moglo bi se ipak dogoditi da rečeni hipodromski koncert bude održan, jer dolaze lokalni izbori, potrebni su i glasovi „ustaša“, pa će možemovci pregristi jezik. Kada smo već pri Zagrebu, za sada njih jedanaest pretendira na mjesto gradonačelnika, što daje jednu pristojnu nogometnu momčad, pa bi i novi stadion Dinama mogao biti izgrađen da imaju gdje igrati.

Netanyahu je bio obaviješten

U međuvremenu, dok se mi u miru bavimo lakim notama i teškim uspomenama, rukometom i skijanjem, u nemirnom svijetu nemaju drugoga posla nego ratovati, što je ljudskoj prirodi urođeno. Jedan je rat više-manje završen, to jest manje rat a više genocid nad Palestincima. Pa je već vrijeme da se ispiše objektivna kronologija, a ona kaže: izraelska je vrhuška, osobito Netanyahu, bila na vrijeme obaviještena da Hamas sprema krvavi upad, ali nije reagirala, osobito Netanyahu, koji je vidio sjajnu priliku da ostane na vlasti, a usput još malo proširi Izrael, te uzgred smanji broj Palestinaca.

Pa je razorio Gazu i pobio četrdeset i pet tisuća ljudi, palestinsku djecu i žene uglavnom, novinare i humanitarce. Priča o dvije države ostala je iluzijom. Hrvatski su mediji uredno prenosili događaje, vrlo suzdržani glede osude Izraela, uz jednu ili dvije iznimke. Također su uredno prenosili izjave glavnoga tajnika UN, te organizacija za ljudska prava, Međunarodnoga kaznenog suda itd., ali se nisu htjeli zamjeriti ne samo Izraelcima, nego i njihovim američkim sponzorima, prvenstveno, koji bi, to jest Trump, rado do kraja očistili palubu i lijepo zaradili na pretvaranju ruševina u turistički raj, a preostale Palestince preselili na Grenland.

Vrlo je simptomatično, i uglavnom prešućeno, da Netanyahu nije bio na komemoraciji u Auschwitzu, ne samo zbog tjeralice MKS-a. Jer da je došao, bio bi to vrhunski sarkazam. Ignoriranje i nepriznavanje užasa Holokausta duboko je amoralan je čin, kao i nepriznavanje ostalih „manjih“ genocida, kao što su, primjerice onaj nad hrvatskom vojskom i civilima 1945. ili nad Palestincima 2024. Da ne idemo dalje u povijest, pa dođemo do američkih Indijanaca, ali i afričkih naroda brodovima dopremljenih na pamučna polja američkoga juga.

Čovjek koji nije mogao šutjeti

(Uzgred, a nije nevažno, jer govori o nikada prevladanim stereotipima: nedavnih je dana Dubrovnik uspio u arbitraži glede Srđa i golfa. Grad je uspio, odnosno odvjetnici, dokazati da Dubrovčani nisu mrzitelji Židova, kao što je suprotna strana pokušavala insinuirati, budući da je u pitanju izraelski vlasnik tvrtke Razvoj golf. Dokazati je bilo lako, treba poznavati dubrovačku povijest, tolerantnost, s tek tu i tamo nekim nevažnim incidentom kroz duga stoljeća.)

>Hitrec: Za kaznu što su otpilili pupovčane, a uzeli domovince, nitko od kreme nije našao lovu u pogači

Glede ruske agresije na Ukrajinu (slava Ukrajini!), svršetak se ne nazire. Junačka ukrajinska obrana zadivila je svijet, vrlo slična hrvatskoj devedesetih. Kada rat bude završen, a hoće, nema rata koji nije završio ovako ili onako, bit će prilike i za ukrajinsku kinematografiju da snimi filmove o istaknutim vojnicima i njihovim pothvatima. Hrvatski se igrani film nije previše proslavio u tom smislu, tek je kratki „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ privukao pozornost izvanjskoga filmskog svijeta, ali s „radnjom“ koja se odvija izvan Hrvatske i nema s njom previše ili nimalo veze, premda je protagonist Hrvat. Oni koji se pitaju što je protagonist radio do 1993. i zašto nije prebjegao u Hrvatsku vojsku 1991. postavljaju dobro pitanje.

Danengeld

A primjera „pojedinačnog“ junaštva hrvatskih branitelja ima napretek. Kao i kolektivnih stradanja hrvatskoga puka. Prije desetak dana čitam da se još vuku procesi protiv srpskih barbara koji su pobili masu ljudi u Tovarniku. Zašto to izdvajam? Zato što otprilike toliko dugo traje skandalozno sramotno natezanje oko Matoševe rodne kuće, smještene u istom tom Tovarniku. Ako je hrvatsko pravosuđe tragično sporo i ležerno, zašto takva ne bi bila i hrvatska kultura, tako se valjda razmišlja. A Matoš sjedi na gornjogradskoj klupi zagrebačkoj bez vanjkuša, smrzava se i zaključuje da se od njegova vremena ništa promijenilo.

Moram predati ovu rubriku prije dočeka rukometne reprezentacije, dotično hrvatske. Srebro je velika stvar, za zlato nije bilo sreće ni živaca. Platili smo danengeld. Odnosno nismo. Naime, kada su Vikinzi iz Danske u ranom srednjem vijeku navalili na franačke zemlje, pametniji gradovi davali im novac da ih ne diraju. Taj se danak nazivao danengeld.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr