Hitrec: Zajecala Jeckova na novi Zakon o grobljima

Dramatičan geotjedan s gostovanjem globalnoga carinskog cirkusa u vlasništvu Donalda Trumpa, koji vodi program u pješčanoj areni šatora s bičem u rukama. Nakon nekog vremena publika opaža da je u stvari riječ o klaunu, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

U prvoj točki koju izvodi jezivo nasmijan određuje carine pojedinim zemljama, svakom momku oštar kolac daje, što bi pjevao Mažuranić, onda se zavuče u Ovalni i čeka reakcije, pa kada vidi da se svijet uzbunio i prestrašio, zadovoljno se cereka i šalje poruke da će ovom ili onom malo sniziti, ako bude dobar i ako osobno dođe u Washington, klekne i poljubi mu ruku – eh, tada će doista biti milostiv. Jest, baš tu je riječ izgovorila njegova dražesna glasnogovornica. Treba mu se, znači, obraćati Vaša Milosti ili možda Vaše Veličanstvo, da bude svima jasno kamo je otputovala demokracija, sloboda trgovine i sloboda uopće, čega i Ameri polako postaju svjesni, te se obaraju na Neronove bogate doglavnike i drčne mlade utjerivače straha, a vidjet ćemo što slijedi. Nakon što se Trumpov lik pojavi na dolarskim novčanicama umjesto Georga, a izbori postanu prošlost.

>Hitrec: Nanjušili jugoljubitelji da tu ima leba

Tko je Donald, a tko Vladimir?

Usporedo s carinskim igricama Neron se slizao s Putinom, a ovaj u Moskvi računa na Trumpovu taštinu, eto je američki predsjednik obećao da će na brzinu završiti rat u Ukrajini i tu ga Kaligula drži za riječ, da budem pristojan, mota ga i mulja, od istočnih područja Ukrajine ne odustaje, čemu se i washingtonski Neron sve manje ili nimalo protivi, sve nervozniji, pa u rješavanju toga „pitanja“ zadnjih dana nastupaju njih dvojica kao sjajno usklađeni veslači u dvojcu bez kormilara – jedno su, teško je reći tko je Donald a tko Vladimir.

Onaj koji u svemu odlično prolazi čistač je nepodobnih u cirkuskom šatoru, Netanyahu, njemu se fućka tko je u Ovalnom, jer će svaki američki predsjednik držati lojtre izraelskom režimu, pa i kada se taj upusti u genocid. Novije su vijesti o podjeli Ukrajine po uzoru na djelidbu Njemačke nakon Drugoga svjetskog rata, što bi osnažilo i potvrdilo Kaligulinu tezu o potrebi denacifikacije Ukrajine. Neke zone odgovornosti, osim Rusiji i SAD (dijelovi s mineralima) pripale bi i u Europskoj uniji. Još se ne zna hoće li i koja će dopasti Hrvatskoj i je li se nama dopada to rješenje.

Ustaški prsti u studentskim pobunama

Kaligula bi mogao tražiti da dio pokrivaju i zemlje izvan Unije, recimo Srbija gdje vlada manji njegov adlatus, po zanimanju protjerivač hrvatskih državljana iz srbijanskoga raja, što je mnoge bacilo u afan, kao da ne znaju, je li, ništa o ustaškim prstima u studentskim pobunama, a očito ne znaju ni bližu i dublju povijest protjerivanja Hrvata, o čemu je u ožujku ove godine objavljena knjiga „Hrvati u Bačkoj i stvaranje samostalne hrvatske države – bunjevački slučaj“, autora dr. Ivana Dulića (čovjek je liječnik, iz stare hrvatske obitelji Dulića iz Subotice, knjigu predstavio legendarni dr. Švagelj).

Na odnarođivanju Hrvata u Bačkoj odavno su radili i Srbi i Mađari, a kada smo mi Hrvati u domovini bili boj za samostalnu državu, srbijanski su režimi protjerali oko 40.000 Hrvata.

Iracionalna mitomanija

Sada na istom poslu iracionalne mitomanije rade Vučić i Orban zajedničkim snagama (još jedan dvojac bez kormilara), te se u rečenoj knjizi točno govori o krađi identiteta, o izdvajanju Bunjevaca iz hrvatskoga korpusa i bestijalnom posrbljivanju izdvojenih, ali i ostalih. A što kaže povijest? Da su Bunjevci došli u Bačku 1620. a tada na tom prostoru Srba jednostavno uopće nije bilo, stigli su pedeset godina poslije, a u drugom valu sredinom 18. st. Hrvati se po dolasku u Bačku i nisu nazivali Bunjevcima, nego – Dalmatincima (jer su došli s juga). I naravno, u sadanjoj drskoj srbijanskoj (i mađarskoj) politici zabija se nož i hrvatskom jeziku, te se fakinaža zauzima za priznanje bunjevačkog jezika, koji naravno (po njima) nije hrvatski. Možda tek bunjevački dijalekt srpskoga jezika, ha.

>Hitrec: Opazila je i Europa da ju smatraju djevojčicom sa šibicama

Toliko o našim srbijanskim i inim prijateljima, s tim da ako u desecima tisuća protjeruju Hrvate koji su nominalno, valjda, srbijanski državljani, što je onda čudno u protjerivanju (i) hrvatskih državljana, koji su se privatnim i sličnim sudbinama našli na tlu države Srbije, odnosno Vojvodine, čiju je autonomiju ukinuo Milošević.

Zajecala Jeckova pitajući hoće li sada sve ćirilične nadgrobne ploče biti uklonjene

Bilo je u prošlom tjednu podosta riječi i o srpskim teroristima u zemlji Hrvatskoj, u devedesetima prošloga stoljeća, koje nama tada živućima i djelujućima izgledaju tako bliskima, kao da su jučer bile. Znamo što je bilo. Pa kada smo teroriste i jugovojsku pobijedili i okupirana područja vratili, ostali su bezbrojni grobovi hrvatskih žrtava, neki još ni do kraja istraženi, neki nepronađeni, ali su i četnici imali ponešto mrtvih, te ih dostojnije pokopali i na grobnicama ostavili svoje znamenje, valjda za nove naraštaje, te piše da su pokopani u srpskoj zemlji, među njima i poznati zločinci.

Uznemirivalo je to Hrvate desetljećima, ali su hrvatske vlasti mazohistički trpjele, sve dok nije podviknuo Domovinski pokret. Pa je donesen u Saboru Zakon o grobljima. Slijedi realizacija, a noćnim pothvatima nepoznatih uklonjena je već i najspornija ploča. Zanimljiva je reakcija umjerene, je li, srpske manjine u provokativnom stilu, zajecala Jeckova pitajući hoće li sada sve ćirilične nadgrobne ploče biti uklonjene, a ne će naravno, pojavio se odnekud i neizostavni Milorad izvlačeći iz džepa spomene poginulim hosovcima, koje u svojoj nomenklaturi valjda trpa među ustaše.

Grobovi ustaša i domobrana su davno preorani

Pa treba ponoviti i ofucanim provokatorima i neznalicama, da su pripadnici HOS-a bili ujedno pripadnici Hrvatske vojske, odvažni ratnici, i da se vrijeđajući HOS vrijeđaju hrvatski branitelji i Hrvatska vojska u cjelini, što je nedopustivo, pa valjda i kažnjivo. A glede ustaša i domobrana u svezi s grobovima – njihovi su grobovi davno preorani, na Mirogoju i ne samo na Mirogoju, nitko tada nije postavljao pitanja, a da je postavio i on bi završio u Jazovki ili drugdje. Da, tako je bilo, ako već pitate što je bilo.

Uzgred, o HOS-u će se uskoro pojaviti dokumentarni film, da objasni što je doista bilo. Uh, gotovo sam zaboravio: ustanovljen u Saboru Dan sjećanja na djecu pobijenu u srpskoj agresiji, vidim na ekranu da su dvojica ili dvoje bili – protiv. Želim i tražim da se objave njihova imena i da ih se izbaci iz političkoga života, zauvijek.

>Hitrec: Mama kupi mi traktora

Slom hrvatske varijante političke korektnosti

U međuvremenu rasprodane ulaznice za Hipodrom, koji postade središnjim budućim događajem i znakom sloma hrvatske varijante političke korektnosti, slučajno u skladu s globalnim slomom te idiotarije protiv koje sam zdušno pisao zadnjih nekoliko godina, a sada, ogoljena, odjednom izaziva podsmijeh onih koji mi slali trolove, i najednom im nova verzija Snjeguljice postaje smiješnom i odioznom, uz to bez patuljaka. Kada sam već pri Snjeguljici: dovršavam roman o Tomislavu, o vremenu koje je imalo svoje bajke i legende, pomalo jezive – jedna od njih je prva verzija Snjeguljice iz ranoga srednjeg vijeka, a ako ju želite pročitati čekajte da roman bude objavljen, pod naslovom Rex Croatorum (prikrivena reklama). Da, nije ovo u naše vrijeme prvi put izmijenjena bajka, bilo je toga češće u povijesti.

Malo sam dekoncentriran, pišem na brzinu, jer sam svršetkom prošloga tjedna posvuda lutao, pa se tako nađoh i u Bjelovaru, ne zato što je nedavno proglašen najsrdačnijim gradom, nego poradi BOK festa (kratica riječi Bjelovarski bok fest odjeci kazališta). A Bjelovar je, između ostalih atrakcija, dobio i kazalište, za sada bez stalnoga ansambla, što je i dobro jer su ansambli velika muka, a ovako s omanjom jezgrom i angažiranjem glumaca po projektu i još više otvorenošću suradnji s postojećim kazalištima, gostovanjima, stvorena je dobitna kombinacija, a kazališni je život u Bjelovaru već vrlo živahan, zahvaljujući i Goranu Navojcu, glumcu, umjetničkom direktoru BOK festa, manifestacije koja obuhvaća i događaje nekazališne. Što sam ja radio u Bjelovaru?

Navojec kao vođa pokreta

Tradicija je da prve ulaznice za kazališne i ine događaje „prodaje“ netko poznat, a poznati su Smogovci, te su oni kolektivno takoreći prošle subote prodali prve karte. Dunja, Sonja, Dragec, Pero, Buco…. I autor. U svezi s Goranom Navojcem: taj je vrlo dobar i vrlo vidljiv glumac čini se postao vođom pokreta hrvatskih glumaca, koji nikako ne mogu pristati da nemaju nikakav udio u raspodjeli novaca od prikazivanja filmskih i televizijskih djela, za razliku od onih koji nešto otpjevaju, pa im se nešto dokotrlja. Te sam savjetovao glumcima da, čim krene kamera, počnu pjevati a ne izgovarati tekst, pa će i oni biti u bubnju.

Uopće, i naoko izvan te priče, očito je da su se i paušalni honorari u tzv. kulturi, odnosno umjetnostima, zadnjih desetljeća srozavali, pa se i debelo (mršavo) srozali, što osjećaju i osjećajni glumci, redatelji, scenografi, kostimografi, ali i književnici, dramski i prozni pisci, o pjesnicima da ne govorim (ako ne znaju pjevati). S reprizama isto tako: bilo je hrt logou davna i ne tako davna vremena običajno da se reprize (neki postotak) – plaćaju. Pa i do prije desetak godina. Onda se mudraci dosjetili da im je nepotreban trošak, pa prestali plaćati, kao što su se dosjetili da su hrvatski autori i hrvatski projekti (ne samo u dramskom programu) manje važni, da treba kupovati franšize, jednom riječi – uvoziti, te se uvozi naveliko, makar bilo i smeće, jer što će tu neki hrvatski mulci smišljati, recimo, kvizove, kada se mogu kupiti. Franšize. Doba franšiza.

HRT-ove vanjske produkcije

Zagovaram antifranšistički pokret. HRT je svojedobno sam od sebe snimao serije, i to kakve, one koje su ostale u kolektivnoj memoriji, a zatim zaboravio da to znade raditi, zaboravio na obrte i zanimanja koja su postojala i bez kojih ništa u toj branši ne postoji, oslonio se teško na „vanjske produkcije“. Nemam ništa protiv rečenih produkcija, imaju svoje mjesto, ali ne mogu pojesti cijeli kolač. Tu dolazimo, htjeli ili ne, i do Smogovaca, snimljenih u produkciji HTV-a ili kako se zvao, ali i do „problema“ s reprizama, o kojem problemu upravo pišem pravobraniteljici za djecu.

Velika je teškoća za HRT u tomu što i glumci u nizanki imaju ugovore za reprize, pa su mudraci zaključili da je bolje ne reprizirati Smogovce, skupo je to kažu mudraci. A ako im je doista skupo, onda tu nešto gadno nije u redu. Ne ću spominjati pretplatu, da ne upadnem u populizam, ali pouzdano znam da bi HTV mogao naći sponzora, koji bi bio sretan da ga kontaktiraju, ima takvih. Uz to, ja ću se prvi odreći honorara, da barem malo pomognem siromašnoj našoj nacionalnoj televiziji, koja pati i nikako da se dosjeti kako konkurirati recimo televiziji s (hrvatskim)„nacionalnim opsegom“ u vlasništvu kragujevačkoga tajkuna. Ako čitatelje ove rubrike te stvari ne zanimaju, njihova stvar.

>Hitrec: Jedni se Hrvati, branitelji, borili za slobodu, drugi se Hrvati brane sa slobode

Bjelovar – grad sa srdačnim ljudima

Zato se vraćam u Bjelovar, doista lijep, čist i miran grad, s doista srdačnim ljudima. U središtu veliki park, cvjetan i njegovan, park prema kojemu Zrinjevac djeluje skromno, kavane, restorani, fontana Panonskih kitova, uzorno restaurirana katedrala sv. Terezije Avilske, sa spomen pločom ubijenim ženama pred njom u vrijeme oslobađanja Bjelovara od srbizirane jugovojske (a još više stradalih bilo je u eksploziji skladišta streljiva, koje je dignuo u zrak (i sebe) jugoslavenski oficir, slavljen u Srbiji). Sjećam se Bjelovara iz komunističkih vremena, zapušten i bezličan, samo se paviljon od bračkoga kamena u parku izdvajao, kao memento. Eh, vidite, na otvorenju paviljona, partenonske minijature, pjevao je 1943. još vrlo mladi Ivo Robić (rođen u Garešnici, ako se ne varam). Dvije godine prije, 8. travnja 1941. u 18 sati u Bjelovaru je filozof Julije Makanec proglasio nezavisnu državu Hrvatsku, tek 10. travnja dosjetio se i Kvaternik.

Podosta je poznatih ljudi, umjetnika i inih, rodom iz Bjelovara. O jednom od njih sam pisao, površno, budući da je s Ivanom (Goranom) Kovačićem i Josipom Hitrecom objavio knjigu poezije, „Lirika 1932“. Pa dok je Joža (poslije Joseph, američki pisac) Hitrec sljedeće, 1933. otputovao u Indiju i nije se vraćao u domovinu, osim u kratke posjete šezdesetih, a Gorana Kovačića smaknuli četnici, treći pjesnik „Lirika“, Bjelovarac Vladimir Jurčić ostao je u Zagrebu, objavljivao u novinama u doba NDH, u vrijeme „oslobođenja“ pošao prema Austriji, uhićen, predan komunistima, dovučen u logor (Maksimir), gdje ga je prepoznao lešinar Jakov Blažević (poznavali se iz Gospića, duga priča). Ubijen je vjerojatno kod Jazovke. Paradoksalno je ovo: Jurčić je autor knjige „Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici“, podosta prostora u njoj posvećeno je Matošu. (Ne treba ni reći da je glavu izgubio i Julije Makanec, protivnik marksizma).

Jadnici

Eto, tako smo od Trumpa, preko groblja do glumaca i Bjelovara, površno kao i uvijek štošta zabilježili za povijest i o povijesti, ali se u subotu govorilo i o budućnosti Bjelovara, o toplicama koje će se graditi govori nam u „Feralu“ gradonačelnik Hrebak, o turizmu, a tu treba biti oprezan, da se Bjelovar ne pretvori u kontinentalni ljetni turistički Split, sa svim dražima, bukom i gužvama, izgubljenim mirom.

Još samo nešto, a nije u svezi s Bjelovarom nego Zagrebom. Početkom prošloga tjedna dostojno smo ispratili velikana Kabilja, sjajnoga čovjeka i skladatelja. Glazbenici, glumci, pjevači, poneki književnik, anonimni poštovatelji na Trgu ispraćaja ispred Krematorija. U prostoru blizu Trga, posve na južnoj strani, prvi put vidim kočiju u kojoj je vožen sanduk s mrtvim Stjepanom Radićem. A mnogi, kao i ja, koji su mnogo puta na žalost bili na sprovodima u Krematoriju, kočiju možda nikada nisu vidjeli. Na obavijesnoj ploči piše da je Radićev sprovod bio najveći u hrvatskoj povijesti, točno.

Spletom okolnosti, nekoliko dana nakon sprovoda Alfija Kabilja našao sam se u njegovoj matičnoj kući, Komediji. Bio je četvrtak, čini mi se, običan radni dan, nije premijera, tek repriza, tko zna koja po redu. A dvorana puna kao šipak. Sjajni ansambl mjuzikla Jadnici, vrhunski pjevači i pjevačice -ujedno i glumački na visini – odličan orkestar, zapanjujuće velika a skladna scenografija, besprijekorni kostimi. Golem projekt, pregolem za pozornicu Komedije i skučene pomoćne prostore, a realiziran gotovo savršeno. I još nešto, pamtljivo i neobično: na ansamblu vidljivo da uživaju u svojoj umjetnosti, jest repriza ali igraju tutta forza i za to bivaju nagrađeni ovacijama. Publika na nogama. Na reprizi. Dakle, to već dugo nisam vidio. To jest kazalište. Nije sve izgubljeno.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr/HKV