Hrvatska u cvatu, sve cvate, cvatu voćke i šikare, cvate inflacija, rascvjetale se opet cijene u dućanima, cvate uvoz voća i povrća, ali i izvoz banana, izvozimo žito a uvozimo pekarske proizvode. Izvozimo balvane, uvozimo pokućstvo. Izvozimo domaće, uvozimo strance i stranice. Poljoprivredu smo razvili, dosjetili se navodnjavanju – u ožujku poplave, žedna se zemlja napije, ne treba ništa delati, priroda sve sama radi. Piše Hrvoje Hitrec za HKV.
Ni apartmane na Jadranu više ne mora naš čovik sam graditi, pa ni iznajmljivati. Za to služe strani lovaši i političari srednjoeuropski koji doma more nemaju, pa im dozlogrdilo da plaćaju smještaj u hotelima ili privatnim kućama dalmatinskim i uopće jadranskim, te počeli sami graditi i iznajmljivati rodu svomu, uzgred u moru prati novce. A onda bi polako i poneku manju općinu preuzeli, poslije i veću.
Oni najveći među rečenima proučavaju povijest i razumiju Što je bilo, odnosno da su tu već bili, recimo Orban koji je kao mlađi čovjek a i poslije ljetovao na Jadranu, lijepo mu je bilo, a negdje u tim godinama otkrio kartu velike Mađarske i gle, na njoj lijep komad jadranske obale, pa što opet ne bi bilo kako je ne tako davno bilo. Možemo! kaže Orban i dalje u prošlost, kada smo mi Mađari! i Hrvati od davnina živjeli u istoj državi, takoreći, hvala Ivoni što se udala za Zvonimira, a mađarona se u Hrvatskoj uvijek nađe. A zar nismo i sada u istoj Uniji, doduše neki se prijete da će nas Mađare izbaciti jer pravimo nerede i s Rusima smo dobri.
>Hitrec: Jedni se Hrvati, branitelji, borili za slobodu, drugi se Hrvati brane sa slobode
Vojni rok, Trump i Norveška
I tako dalje. Hrvatska uvodi vojni rok ili barem vojnu evidenciju. Trump uvodi carine. Putin gađa malu djecu u Ukrajini, a Netanyahu je toliko djece pobio u Gazi, da mu već nedostaju. Zadnji Putinov zločin, ubijanje djece u rodnom gradu Zelenskoga, jako podsjeća na Slavonski Brod devedesetih. A i inače se na srpske teroriste i ubojice gotovo svakodnevno podsjećamo, jer iskapanjima posmrtnih ostataka hrvatskih branitelja i civila nema kraja.
Glavna je suvremena tema ipak Trump. Vrlo me je uznemirila dnevna naša novina, koja je prevela i prenijela esej norveškoga filozofa Larsa Svendsena. Pa iako sam na idiotima diplomirao, moj je diplomski rad običan amaterski sastavak prema Svendsenovoj široko obrazloženoj teoriji o idiotizmu i tako izravno, tako strahovito iskreno i neskriveno povezivanje političkog i inog idiotizma s mojim ljubimcem Trumpom, odnedavno ljubimcem cijeloga poznatog svijeta a i šire, na kraju krajeva i novim ljubimcem Amerikanaca koji su ga izabrali na slobodnim izborima, pa se sada lupaju po glavi.
Svendsen je u gradaciji idiota otišao korak dalje od ostalih, pa i mene, te uspostavio ovu ljestvicu: glupan, idiot i glupi idiot. Potonji ne podnosi druga mišljenja, osim ako su istovjetna s njegovim.
Norveška je očito na tom stupnju razvitka da može podnijeti kritička mišljenja o drugima, valjda i o sebi. Za razliku od Hrvatske, gdje hitro djeluje kazneni sud. Nije važno. Mi imamo svoje regule. Drugi nas ne zanimaju. Samostalni smo i suvereni.
Imamo i druge probleme, dok čekamo nove carine, ali ležerno. Recimo, da će nadrapati naša farmaceutska industrija. Je li? Naša? Pa mi već dugo nemamo našu farmaceutsku, prodali ju budzašto. Kao i mnogo toga. Što znači da smo mislili unaprijed, da nismo baš idioti, ne će nas zahvatiti Trumpove carine nego strane vlasnike „naših“ industrija.
>Hitrec: Mama kupi mi traktora
Žustro prema lokalnim izborima
No, dosta o idiotima. Idemo žustro prema lokalnim izborima, koji su više no bilo koji drugi izbori lakmus stanja duha i populističke inventivnosti. Osinja gnijezda iz koji dolaze svađe, tračevi, podmetanja. Bude se zlodusi davni, privatni i javni, rodovski čak. Iz rovova iskaču poznati i nepoznati, nude se biračima upravo slinavo (slinavka i šap).
Jer, lokalna je vlast, dragi moji, jača i slađa od državne. Čak su veće mogućnosti da se u četiri godine nešto potiho zgrabi, potkoži. A ako – kada četiri prođu – ne uspije još četiri, nije strašno. Dovoljno se nagrabilo. Ma, takva je ljudska priroda. I teško ju je zauzdati. Pa nisu ljudi konji. Nego inteligentna, samosvjesna i samodostatna bića, samosebna. Ima li iznimaka, onih koji rade za narod, a ne (samo) za sebe? Ima. Ili narod misli da ih ima.
Kao što su naivci mislili i tvrdili da Možemo! u Zagrebu živi upravo asketski, biciklira doduše diletantski, ali bez mane. Jest sekta, ali ne krade i ne vara. Kadli, zadnjih dana čitamo moje životinje i ja posve druge stvari, navodno u svezi s Hipodromom.
„Pa kaj to ima veze s Thompsonom?“, pita Mak. „Ma ne radi se o Thompsonu, ovo je druga priča, iako hipodromska“, velim ja. „Nešto su navodno mutili sa zaštitarima, koji na Hipodromu čuvaju konje noć i dan, ili tako nekako. Puno njih. Više nego što će biti zaštitara na koncertu u srpnju. Ma nije velika frka. Ali kada je već krenula, svašta bi se još moglo pronaći, recimo izdašno financiranje udruga, koje su s njima u oporbi bile na ulici, a sada dobivaju preko mjere za svoje parade, kao i slični aktivni aktivisti. Kažem, nije Hipodrom najvažniji, ali da i tu ima ideologije, točno. Konje više ne dijele po spolovima, nego se piše: konj 1 i konj 2.“
>Hitrec: Opazila je i Europa da ju smatraju djevojčicom sa šibicama
Sve se vrti oko Hipodroma
I tako, sve se u posljednje vrijeme vrti oko Hipodroma. Za majku svih koncerata tolika je jagma da će na kraju trebati još površina, livada iz sna, što je dobra prilika da se do kraja razruši Zagrebački velesajam, dragocjena nekretnina. Meni draga, jer sam ondje zaradio prvu lovu, još kao maturant. Prodavao sam karte za parkiranje, stavljao kartu na brisače, onda ju maknuo i istu kartu prodao dalje. Jest, nešto se namaknulo. A bili smo siromašni, ali dovitljivi i tek neznatno pokvareni. Ah, dobra stara vremena.
Nego, vraćam se u ovo doba. Idu mi na živce sve ove analize koje čitam, je li Thompson društveni ili glazbeni ili politički fenomen, i što ga toliko veže i spaja s mladim ljudima koji ni Domovinskoga rata ni hrvatsku povijest općenito nisu doživjeli barem u školama. Eto, baš to. U dičnim nam školama sve se nekako nejasno sažima, preskače kao s motkom. Ne nalazi đak ondje „osjećaj povijesti“, takoreći, a i ne može. Pa se onda nađe Marko da onako s pozornice i stotine razglasa barem malo objasni dečkima i curama tko su i odakle dolaze, možda i kamo idu. U stvari je riječ o glazbenom satu povijesti, popularnoj nastavi, posve novom mediju. A spomenuo je Thompsonov menadžer, meni poznati Zdravko Barišić, da je – između ostalog – koncert posvećen i Bleiburgu.
Znači, bit će pola milijuna. Ipak za pola manje nego Ivan Pavao II. Ima neke veze. Dok je Thompson s thompsonom branio Čavoglave, poljski (rimski biskup) Papa radio je zdušno na slomu komunizma i pomagao Hrvatima koliko je mogao, prije svega na priznanju hrvatske države.
Reakcije na Thompsona
Reakcije koje stižu iz naše zemlje i izvan nje (van nje, što bi napisali ili izgovorili nepismeni), bile su tako predvidljive, da ih uopće ne treba spominjati. Pa ipak, crvenima, zelenima i šarenima treba izraziti iskrenu sućut, jer su do nogu poraženi nakon silnih napora da unište ne samo Thompsona nego i domoljubni duh naroda, uz ustrajno opanjkavanje i pjevača i naroda kojemu rečeni uvjetno pripadaju.
Kao i u sličnim naporima, povezivali su se sa sličnim drukerskim udrugama, društvima i političarima u europskim i izvaneuropskim zemljama, a ovi animirali višepostavljene i uspijevali lažima izazvati zabrane. Otkazivanja. Sada, kada je majka svih koncerata izgledna, europski drukeri potonuli su u mrzovoljnu šutnju. A krikovi dolaze uglavnom iz Srbije, gdje sve Hrvate ionako nazivaju ustašama, i Izraela (izraelski Times ne piše o desetcima tisuća ubijene djece u Gazi, ni o stotinama novinara i medicinskog osoblja, nego o Thompsonu).
A. G. Matoš
Još samo nešto o pjevaču Marku, nema veze s koncertom, ima s Matošem. Pratite, nadam se, tragičnu priču o Matoševoj rodnoj kući u Tovarniku. Pa kada je Društvo AGM iz Tovarnika odlučilo napraviti video uradak kao objašnjenje javnosti, obratilo se i uglednim, popularnim likovima, da kažu svoje u korist dovršenja rodne kuće i kulturnoga centra uz nju. Neki su odbili, uz ispriku, mnogi pristali, pa tako i Thompson. I to govori o njemu.
U svemu, pokušaj eliminiranja Thompsona iz javnoga života RH doživio je propast. Nije se (u finalu) dogodilo ono što se zbilo s Vicem Vukovom. Ipak su druga vremena, premda s vremena na vrijeme mirišu na olovna. Ne zaboravimo, a i ne može se zaboraviti, da je pjesmu Tvoja zemlja skladao nedavnih dana preminuli Alfi Kabiljo.
Alfi Kabiljo, u sjećanje
Velikan hrvatske glazbene scene, od rijetkih skladatelja u povijesti hrvatske glazbe koji se probio do međunarodnog ugleda, festivala i nagrada. O njegovu se životu i opusu posljednjih dana puno pisalo, s uvažavanjem. Majstor zamašnih projekata, otac domaćega mjuzikla, pijanist, dirigent, sjajan čovjek. I skroman, ali svjestan da je među najboljima u svojoj umjetnosti. Pročitah negdje da je Kabiljo sefardski Židov. Povijesno točno. Međutim, još točnije bih rekao da je Alfi bio hrvatski Židov, u najboljem smislu riječi. I ne jedini.
Surađivali smo, viđali se. Plod suradnje bio je mjuzikl Andersenove priče (praizvedba 2000.), izvođen u Trešnji dugo godina. U glavnim ulogama Višnja Babić i Robert Bošković. Libreto moj. Prekrasne Alfijeve melodije. Drugi moj libreto za mjuzikl pod naslovom Noa ostao je u ladici, premda je Kabiljo nastojao zainteresirati mnoge i izvan Hrvatske. A je li po njemu skladao barem neke „brojeve“, nisam uspio doznati. Možda budu pronađeni u ostavštini.
Paradoksalno: autor briljantne Jalte, Jalte umro je u ovo vrijeme kada se opet dijele karte u podjeli svijeta.
>Hitrec: Nanjušili jugoljubitelji da tu ima leba
Pjer Vukelić
Osamdesetih godina vrlo popularni radijski voditelj, autor emisija u kojima je pokazivao znatnu erudiciju. Jedna od tih emisija bila je na stanovit način novost – kontakt sa slušateljima, kreativan iskorak.
Pjer Vukelić, inteligentna pojava u radijskom prostoru. Zajedno smo pohađali III. gimnaziju u zagrebačkoj Kušlanovoj. I ne samo to. Bili smo u istom podosta veselom omanjem krugu sa sjedištem u tada zvanoj Maloj kavani na uglu Zvonimirove i Kušlanove, na koju asociraju neki kadrovi iz Smogovaca. Poslije gimnazije razišli smo se na sve strane. Pjer na tadanji Radio Zagreb, ja u novine. Početkom devedesetih objavio je knjigu o svojim radovima. U novom stoljeću izgubili smo kontakte, na žalost.
Nisam opazio da je HRT objavio vijest o njegovoj smrti, makar u pisanim vijestima na HTV-u. Ni u dnevnim novinama ništa. Možda se prisjetio Hrvatski radio, nisam pratio. Pa neka ostane barem ovih nekoliko mojih redaka.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.