Preminula je heroina Domovinskog rata, prim. dr. Sadika Biluš, liječnica bolnice u Vukovaru za vrijeme okupacije. Nakon pada grada, mučena je i odvedena u logor u Srijemskoj Mitrovici.
“Primarijus Sadika Biluš bila je internistica i gastroenterologinja, istaknuta humanitarka, ratna liječnica i bojnica Hrvatske vojske. Rođena u Bosni i Hercegovini, cijeli svoj život posvetila je služenju ljudima, a njezina hrabrost i predanost ostavili su neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti.
Tijekom opsade Vukovara 1991. godine, kao jedina internistica u bolnici, danonoćno je pružala pomoć ranjenicima, bez obzira na njihovu nacionalnost. Nakon pada grada, zarobljena je i odvedena u logor u Srijemskoj Mitrovici, gdje je bila izložena mučenju i zlostavljanju.
U znak otpora, štrajkala je glađu, a nakon zatočeništva razmijenjena je i nastavila služiti domovini kao časnica i liječnica Hrvatske vojske.
Nakon rata, dr. Biluš je otvorila Polikliniku “Tomi” u Velikoj Gorici, gdje je nastavila pomagati pacijentima s istom strašću i predanošću. Posebno se istaknula nakon potresa 2020. godine, kada je besplatno pružala medicinsku pomoć stanovnicima Banovine, pokazujući svoju nesebičnost i suosjećanje.
Za svoj izniman doprinos, prim. dr. Biluš je odlikovana Medaljom časti Hrvatske liječničke komore, a njezin život i rad ostaju trajna inspiracija svima nama.
Dr. Biluš ostaje u našim srcima kao primjer humanosti i snage. Njezina predanost i ljubav prema ljudima ostavit će neizbrisiv trag u našim životima.
Detalji o posljednjem ispraćaju bit će objavljeni naknadno”, objavili su članovi obitelji i prijatelji.
U nastavku donosimo dijelove intervjua s prim.dr. Sadikom Biloš, autorice Dubravke Vukoje, koji je objavljen na portalu Žene u Domovinskom ratu.
”Šljivančanin me odveo u Negoslavce i predao gruboj bijesnoj četnikuši”
”Ostala sam u šoku kada me je tog kobnog dana osobno tražio poznati zločinac Veselin Šljivančanin i izdvojio na stranu. Strgao mi je liječničku iskaznicu s kute i odveo me je u jednu kuću u Negoslavce i predao gruboj bijesnoj četnikuši. Morala sam skinuti svu odjeću sa sebe. Na pitanje što sam po nacionalnosti, rekla sam Muslimanka. E, tada je uslijedilo njezino batinjanje i iživljavanje uz najgore moguće uvrede.
U polu svjesnom stanju odvezli su me u samicu u Sremsku Mitrovicu u pakleni logor, uslijedili su dani danonoćnog mučenja svih nas iz Vukovara, ljudima su na saslušanju lomili ruke i noge. Masakrirali su ih, taj vrisak, zapomaganja i urlike, često sanjam i danas. Ja sam svakodnevno imala „ posjete“ tri smrdljiva četnika, čije šamare, razjarene poglede i smrdljivi zadah osjećam i dan danas. Kada više nisam mogla izdržati i slušati kako masakriraju ljude na katu ispod mojega, htjela sam počiniti suicid, objesiti se remenom od ručne torbice, ali mi nije uspjelo, jer se je srušio bojler za koji sam vezala remen… Nažalost, od svega proživljenog san mi već tri desetljeća ne dolazi na oči ni uz najjače lijekove za spavanje”, pričala je Biluš.
…
”Nikada ni jednog ranjenog čovjeka nisam pitala koje je nacionalnosti”
”Boli me i svaka pomisao na taj užas. Jedan od problema bila je i moja mladost, prirodna ljepota i vedrina kojom sam zračila, prkos i inat. Nadala sam se da će me možda poštedjeti zato što sam Muslimanka, međutim, to je tek bila otežavajuća okolnost, zato što sam ostala u Hrvatskoj i Vukovaru s Hrvatima „ustašama“. A nikada ni jednog ranjenog čovjeka nisam pitala koje je nacionalnosti… liječila sam sve ljude, čak i Srbe koje su dovezli u bolnicu.
…
”Devedeset devet posto srbočetničkih mučitelja, ubojica i silovatelja nikada nisu odgovarali za zločine”
Danas me bole brojne nepravde prema nama braniteljima, kao da smo zaboravljeni od svih, zaboravljaju da smo mi smo generacija bez koje ne bi bilo naše Domovine Hrvatske. Gdje su bili ti ljudi koji danas vladaju našim životima…? Najtužnije je, što moji mučitelji iz Negoslavaca i Mitrovice te devedeset devet posto ostalih srbočetničkih mučitelja, ubojica i silovatelja nikada nisu odgovarali za zločine koje su počinili nad nama. Kada bi si netko od naših političara mogao i zamisliti kako bi mu bilo da mu pijani razjareni četnik stavi nož pod grlo i kaže: “Probaj samo pisnuti, mi znamo gdje su ti djeca, poklat ćemo ih…“. Za tisuće života, porušeni Vukovar i ostale Hrvatske gradove, za sve učinjeno zlo agresor još nije odgovarao. Zašto? Zbog koga i čega ?
…
Napisala sam puno knjiga, dala desetke intervjua o krvavoj istini iz i o Vukovaru, prate me cijeli život nesretne sudbine ubijenih masakriranih mladića, civila, bespomoćnih starica, trudnica i djece. Sve te strahote teku mojim venama i opsjedaju mi misli i cijeli život već desetljećima. Jednog dana, govori isprekidanim tužnim glasom, heroina Sadika, doći će na red i Stanimirović koji se sada šeće po Hrvatskom saboru i uživa sve povlastice u vladajućoj hrvatsko-srpskoj koaliciji.
Do 18.studenog 1991. godine, imala ste uz sebe malu kameru s kojom ste snimala sve što se je događalo u bolnici i izvan nje, taj dan Vam je oduzeta, jer Vas je zločincima izdao „kolega“dr. M. Ivanković.
Ta kamera i snimke na njoj su neprocjenljiva vrijednost, zabilježene scene Vukovarskog genocida nad civilima, bebama, starcima… kakvog svijet nije vidio, strahote koje ljudski um ne može ni zamisliti. To je povijesni dokument, koji je možda i kod Šljivančanina ili kod nekog od njegovih krvnika!?
Zašto ne idem u Kolonu sjećanja
Biluš je objasnila zašto ne dolazi u Kolonu sjećanja.
To je preteško za mene, taj dan je dio mene ubijen, samo par ljudi zna što je u meni i što sam kao žena doživjela, ja spavam samo dva sata u polusnu, a da dođem na mjesto zločina i ponovno ugledam nekog aboliranog četnika kojega podržavaju licemjerni političari, mislim da to ne bih izdržala. Odem sama u moj Vukovar s puno ruža, obiđem grobove, zapalim svijeće, obiđem kuću djetinjstva moje djece, isplačem se nad uspomenama i vratim u Zagreb! I tako, živim dan po dan, s pitanjem, zašto se naše nade o najljepšoj Domovini na svijetu nisu ispunile!? I kakva budućnost čeka moju djecu i unuke?
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.