Hitrec: Mama kupi mi traktora

Loše vrijeme, kažemo tako za oblačno i kišovito, ali je kiša dobra. Onoga dana kada prestane kišiti, bit će početak svršetka života na Zemlji. Mojim životinjama to nikako ne mogu objasniti, mrzovoljno se drže suhoga doma, spavaju, ne kreću se. „Čujte vi, Tor i Mak, počnite se kretati, jer ću i na vas dvojicu plaćati porez na nekretnine.“ Ne slušaju, kada se malo razbude gledaju televiziju i komentiraju. Mobitele srećom još nisu svladali, kao ni ja, pa ne pokazujemo znakove depresije i slično. Autizmu je sklon samo moj auto, koji je upravo proslavio dvadeseti rođendan, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Europa je predugo ovisila o SAD-u i Rusiji

„Nemojte biti bezvoljni“, kažem životinjama, „čak je i Europa napravila koaliciju voljnih.“ Ne razumiju, ali mi se ne da objašnjavati. „Znate, zvijeri“, kažem ipak, „riječ je o ovisnosti.“ Nije droga ni alkohol, nego je Europa predugo ovisila što o onima preko bare, što o energetskoj Rusiji, pa se sada liječi. Malo se zbrojila, vidjela da nije tako bespomoćna i bezvoljna, pa ni u vojnom i voljnom smislu. Trgnula se, vidjevši da ju ponižavaju i Putin i Trump, oni ju, svaki na svoj način, doživljavaju kao nekretninu, Putin osobito istočnu Europu, nju drži otuđenom nekretninom, koju treba vratiti u svoj portfelj. Uopće, svijet je poludio, još je najsigurnije za sada u Hrvatskoj.

Nevolja je samo što imamo poročne susjede, vječne destabilizatore, pa moramo biti oprezni. „Čuj, jesu oni u Srbiji otpirili toga Vučića?“, pita Mak. Kažem da nisu, nisu još. Doduše, uplašio se Slobin đak, već je bio kupio avionsku kartu za Moskvu, ali je i njega iznenadio za sada sretan rasplet. Pola Srbije se skupilo u Beogradu, a onda odjednom, na vrhuncu – prosvjedi prekinuti i ljudi se razišli.

Džabe su krečili

Džabe su krečili. Nisu se valjda uplašili kontraprosvjednika i Mama kupi mi traktora? Tko će znati. No ne može na tome stati, makar Aca farba medije o obojenoj revoluciji. Recimo da je ovo predzadnja etapa, nešto kao Izlazak iz srbijanske šutnje, po uzoru na onaj hrvatski Izlazak 1989. Ali što se to nas tiče? Znademo li mi, Hrvati, što se ondje valja poslije Ace? I hoće li se ikada duboki srbijanski osjećaji prema Hrvatima promijeniti, hoće li i nadalje Hrvatsku smatrati svojom nekretninom? Hoće, do crte i preko crte.

>Hitrec: Kupujmo u hrvatskim stranim lancima, budimo patrioti!

Glede mene, bio sam strahovito pogođen javnim pozivom našega Ministarstva vanjskih poslova da hrvatski građani ne idu u Beograd. Ma zašto ja ne mogu u Beograd, za Boga miloga, a tako želim, ne mogu vam reći. Ja sam mazohist po prirodi, jako volim kada me maltretiraju na nekom graničnom prijelazu, uživam.

U znak prosvjeda ipak sam se uputio autocestom prema Lipovljanima, ali skrenuh već kod Novske, pa put Lipika. Na vijugavoj cesti preko brda i šuma više-manje pusta zemlja, na strateškim mjestima gdje su početkom devedesetih dežurali srpski razbojnici i otimali pa ubijali ljude, na ondašnjim paragraničnim prijelazima – sada iznad procvalih jaglaca izviruju neveliki spomenici stradalim hrvatskim braniteljima i civilima, jedva zamjetljivi od narasle šikare.

Časopis Jezik star je kao Biblija

Lipik u dolini, vozim pokraj ergele lipicanaca, kiša ih utjerala u štale. Na stupovima prazna gnijezda roda, osim jednoga. U njemu sjedi roda, koja nije pratila meteorološke prognoze, pa se prerano vratila, mokra i zlovoljna. Lječilište lijepo obnovljeno, kao i cijeli Lipik, ali ne i znameniti Kur salon, privremeno pokriven privremenim krovom, a privremenost traje li traje, ispod krova ruševina. Tako je, kako je. Bit će bolje.

U blizini toplica, ili u sklopu toplica, skladna omanja zgrada, u njoj oveća, ukusno uređena dvorana. U dvorani se u subotu slavila hrvatska riječ, ne samo nove riječi nagrađene na natječaju nazvanom po dr. Šreteru. Organizatori časopis Jezik i Zaklada dr. Ivan Šreter. Časopis Jezik star je kao Biblija, izlazi od 1952., glavni urednici redom: Jonke, Babić i potom do dana današnjeg Sanda Ham, koja dolazi u Lipik iz Osijeka s ekipom mladih, zgodnih i pametnih studentica. Preko puta lječilišta je Veteranski dom, skupina od desetak branitelja dolazi na jezikoslovni događaj.

Jedno sjećanje

Nagrade za najbolju novu hrvatsku riječ uručene su dobitnicima: Jurju Boriću za ugledninu. Oni koji se bave računovodstvenim poslima znaju za riječ goodwill (pojam za nematerijalnu imovinu poduzeća), a sada imaju i hrvatski prijevod. Martina Šarić, simpatična djevojka iz Nuštra, smislila je hrvatsku riječ za onaj nesretni h u b, poznavateljima računala u hrvatskom obliku nepoznat. Prvonagrađeni: publici poznat Dubravko Merlić i riječ p l o v o p i s, koju je autor bio prijavio na natječaj prije emitiranja istoimene dokumentarne serije o južnim jadranskim otocima. Odlično, pet.

Inače, bilo je mnogo prijavljenih „patenata“, napola prihvatljivih ili neprihvatljivih, među njima i one što ih na natječaj šalju provokatori, ne bi li razveselili kretene koji samo čekaju neku riječ sličnu zrakomlatu – nikada nije ni bio kandidat, ali uvijek dobro dođe rugačima, mulcima u čijem je rječniku stotinjak riječi, a i te krivo rabe. Da je danas živ Bogoslav Šulek, oh kako bi ga mulci ismijavali. Jedno sjećanje: svršetkom osamdesetih godina, u jeku protuhrvatskih jezičnih događanja, imao sam rubriku u starom Gospodarskom listu, utemeljenom u doba Jelačića.

Kakav nogomet, što je to nogomet

List je bio, štono riječ, hrvatski orijentiran, za razliku od lista Komunist, kojemu je i riječ glazba bila – ustaška. Pa sam u rubrici postavio hipotetsko pitanje nositeljima hipoteke, i to ovo: Zamislite da mi nismo na vrijeme preveli riječ, koja na srpskom, neprevedena, i dalje postoji kao fudbal. I da ja danas predložim za tu riječ – nogomet. Pa svi bi me oderali, komiteti i ostali. Kakav nogomet, što je to nogomet, što se to mete, za metak je to. Tako je bilo. Uzgred, za vaterpolo su mnogi posljednjih godina predlagali hrvatsku riječ – vodomet. Bi li se primila, ne znam, ne vidim razloga zašto ne. Nakon što bi se mulci neko vrijeme smijali, a onda prestali.

>Hitrec: Šarmantna stara dama Europa ne želi ostati animir dama u salonu

Govor gotovo u cijelosti

Vraćam se u Lipik prošle subote, gdje sam održao govor koji, čini mi se, treba zabilježiti i u Hrvatskim kronikama, pa ga donosim gotovo u cijelosti:

„Budući da upravo obilježavamo 1100. godinu Hrvatskoga Kraljevstva, dopustite da se osvrnem na to davno doba iz kuta takoreći jezične politike. Tada je, 925., uoči prvoga splitskog sabora, papa Ivan X. poslao pismo Tomislavu i nazvao hrvatskoga vladara kraljem Hrvatske i Slavonije. Pismo se smatra krunskim dokazom da je Tomislav doista bio prvi hrvatski kralj. Međutim, sadržaj je pisma bio vrlo neugodan, a tiče se jezične problematike, što bismo danas rekli. Papa opominje kralja rečenicom: „Ta koji bi se odabrani sin svete rimske Crkve radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku.“

O kojemu je jeziku riječ? Radi li se tu o bogoslužju na crkvenoslavenskom, ili je riječ o hrvatskom jeziku. Naime, Metodovi su učenici tada već dugo u Hrvatskoj, došli su u vrijeme Branimira i ninskoga biskupa Teodozija. Ljudi su očito rado pratili mise na doduše neobičnom jeziku, ali su ponešto razumjeli, za razliku od puku nerazumljivoga latinskog. A kako je vrijeme prolazilo, Metodovi se migranti udomaćili i valjda naučili jezik domaćina, pa je došlo do spontane, postupne, usmene hrvatske redakcije crkvenoslavenskog. I nadalje za Latine barbarskoga jezika.

Danas se u Saboru govori hrvatski ili barem približno hrvatski

Pa je u crkvenom smislu ostao barbarski sve do šezdesetih prošloga stoljeća, a u svjetovnom hrvatski je jezik u međuvremenu doživljavao sve što vam je poznato iz povijesti, izložen stalnom kulturocidu, provođenom u okružju njemačkom, talijanskom, mađarskom, srpskom, a ne jednom u krugovima hrvatskih podrepaša i izdajnika. Pa su se u mnogim stoljećima, paradoksalno ali razumljivo, Hrvati utjecali upravo latinskom, recimo u Hrvatskom saboru.

Danas se u Saboru govori hrvatski ili barem približno hrvatski, hrvatski je jezik u Ustavu, jedan je od službenih jezika Unije, imamo odnedavno i Zakon o hrvatskom jeziku, čije posljedice doduše još ne vidimo. Idila na prvi pogled. Ali termiti i dalje djeluju kao da se od vremena bivše naddržave ništa nije promijenilo. Pokušavaju, ne daju nam mira, što bi rekao Radoslav Katičić.

Simptomatična averzija prema časopisu Jezik

Evo primjera iz samostalne, suverene hrvatske države, primjera koji neodoljivo podsjećaju na prošlo doba, recimo ono kada je spaljen Babićev „londonac“. Nije li samo razlika u tehnologiji činjenica da su sa stranica Instituta izbrisani svi zaključci Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika? Spaljeni na moderan način, bezdimno.

Nema li i u ovoj državi sudskih procesa poput onoga kada je 1972. Smiljana Rendić osuđena na godinu dana zatvora zbog napisa Izlazak iz genitiva. Ima. Onaj nesretnik, ravnatelj Instituta za jezik – lingvist bez ijednoga samostalnog znanstvenog rada – dovukao je bio na sud sjajnu jezikoslovku Natašu Bašić, jer je ispravno nazvala njegov pravopis krpežom. Nadalje, nije li stalna i simptomatična averzija prema časopisu Jezik, državna i zagrebačka, nalik situaciji iz polovice sedamdesetih, kada je Jeziku prijetilo ukinuće i propast? Tada sam se bio slučajno našao u USIZ-u Grada Zagreba – mnogima je taj naziv i taj slučaj nepoznat, pa ekskluzivno podsjećam mlađe sudionike ovoga skupa da smo književnica Marija Peakić i ja – u tom trenutku i opet slučajno članovi komisije za časopise – uspjeli spriječiti smaknuće Jezika.

>Hitrec: Kaligula u Kremlju, Neron u Bijeloj kući

Termiti ne miruju

Dobro je u svemu bilo i to što sam tada upoznao Stjepana Babića, a zatim i njegovu kćer… A nije li nedavno izbacivanje Jezika iz gradskoga prostora u Zagrebu vrlo sličan čin pokušaju umorstva iz sedamdesetih? Na ulicu, pa možda Sanda Ham odustane od Jezika, što se srećom nije dogodilo. Nije li ispod kamena isplazila ne tako davno deklaracija o zajedničkom jeziku, vrlo slična prvoj agresiji na Hrvatsku, prije oružane, to jest nalik kampanji u listu Komunist svršetkom osamdesetih, zadnjem, naizgled posljednjem trzaju protuhrvatske tzv. jezične politike? Nije li se, dobro reklamirana, bila pojavila knjiga Jezik i nacionalizam jezikoslovne provokatorice, u suverenoj nam hrvatskoj državi, a u kojoj knjizi se bez zadrške kaže da hrvatski narod nema pravo svoj jezik nazivati svojim imenom. Nije to bilo tako davno, nije, a ja sam, ne budi lijen, otišao do Državnog odvjetništva. Ondje mi dali kavu i čašu vode, i to je bilo sve što su učinili.

Termiti ne miruju. Ne miruju ni mnoga ugledna zapadnoeuropska sveučilišta, tako zaljubljena u srpskohrvatski, odnosno BHS, da jednostavno ne mogu živjeti bez njega. Na istoku je stanje ipak bolje, u Ukrajini i Poljskoj, pa i u Moskvi gdje djeluje Artur Bagdasarov, naš prijatelj armenskoga roda i autor rusko-hrvatskoga rječnika, a nedavno se pojavio i bugarsko-hrvatski rječnik.

Još samo nešto

Tu ću prestati da ne postanem dosadnim. Još samo nešto, da zaokružim ovaj govor i vratim se u doba kralja Tomislava: crkvenoslavenski kao umjetni jezik nije mogao uspjeti. Spominjem to zato jer se prilično nedavno pojavio projekt ni više ni manje nego sveslavenskoga jezika, znači ne više zajedničkoga za južne Slavene, nego sve Slavene ma gdje bili. Slasperanto, tako nekako. Besmislena ideja osuđena na neuspjeh, a mi smo dovoljno iskusni da znamo kako zajednički uvijek vodi prema samo jednom, imperijalnom.

U ovom slučaju možda ruskom, kako danas stvari stoje, a ne stoje dobro. No, nema opasnosti, neka se dečki igraju, a hrvatski je jezik opstao i živi unatoč svim nevoljama, bogat i melodiozan, u tvorbi riječi grandiozan, pun beskrajnih mogućnosti, što dokazuju i nove riječi, kojima je posvećen ovaj dan. Čestitke nagrađenima, organizatorima i zahvala domaćinima u Lipiku, slava dr. Šreteru, koji osluškuje ove naše govore iz nepoznatoga groba, dok su neki inspiratori njegova ubojstva poznati i ugledni građani samostalne i suverene naše Republike Hrvatske. Hvala na pozornosti.“

Eto, toliko iz Lipika. Vratio sam se iz Slavonije u Samobor, na jedan dan, a zatim u Dalmaciju. Ipak je ondje zavičaj hrvatske države.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

>Hitrec: Jedni se Hrvati, branitelji, borili za slobodu, drugi se Hrvati brane sa slobode

Izvor: narod.hr