Hitrec: Kupujmo u hrvatskim stranim lancima, budimo patrioti!

Siječanj traje koliko i dva normalna mjeseca u godini, ili se meni i ne samo meni tako čini. I što dulje traje, to se teže diše, osobito u Zagrebu gdje smog prekriva grad kao sivi, zagušljivi pokrivač. Na smog ću se još vratiti i pojam s njim povezan, piše Hrvoje Hitrec za HKV.

Za sada ovo: siječanj je i mjesec buna, pobuna i zabuna – potrošačka revolucija odigrala se u otprilike istim danima kao prije mnogih stoljeća čuvena seljačka buna, koja nije imala izgleda, to jest šanse, za razliku od ove suvremene, u prvom valu podosta uspješne, pa nema razloga da se tsunami ne nastavi. Jadni, jadni vlasnici trgovačkih lanaca, pa zar su zaslužili takav odnos Hrvatica i Hrvata, zar ne mogu naći svoga Gašpara Alapića?

Probuđena Vlada

Zar će doista morati u sniženje, doživjeti poniženje, a sve zbog niskih pobuda hrvatskih potrošača, čiji su zahtjevi neispunjivi i retorika na niskoj razini? A još im se pridružili i vladajući, paradoksalno upravo oni koji su imali mehanizme, alate, sjekire, vile i grablje da na vrijeme izbave narod iz lanaca, ne samo trgovačkih. A narod se valjda dobro pripremio za dulji štrajk, logistika u špajzama funkcionira, nakupovao narod šećera i brašna, tjestenine i napolitanke, može izdržati cijelu veljaču, srećom kratku. Pred lance treba postaviti potrošačke straže, nenaoružane ali bijesne, uglavnom usredotočene na štrajkbrehere s punim kolicima.

Probuđena Vlada panično ograničava cijene još nekim proizvodima, što je parcijalni učinak, jer sve cijene treba sniziti do granica primjerene izdržljivosti hrvatskoga čovjeka, koji jest poseban (vidi povijest), ali i on mora jesti da ne bude pojeden. S tim u svezi, kao da je zaboravljeno kako su nabavljali hranu stari Hrvati, lovili veprove po hrastovim šumama, između ostaloga, zašto ne bi i sada. Ima veprova! Ne puškama i pištoljima, jer svaki spomen vrućega oružja izaziva užas, a uporaba u Hrvatskoj postala nepoželjnom, ne može čovjek više pucati ni iz automobila, pa preostaju luk i strijela, možda koplje i sjekira. Mir i dabro, oprostite, Mir i dobro. To smo uostalom već vidjeli – ne tako davno pobijene su sve kune, a čini se da je baš tim činom omogućeno razmnožavanje inflacije – životinja visoka kao žirafa pobrstila plaće, mirovine i narod počeo sumnjati u statistike koje vele da ljudi žive sve bolje.

Studenti u Beogradu

Potrošačke straže treba postaviti i na granice prema Sloveniji i Italiji, da narod ne bi putovao u tamošnje lance, koji se zovu isto kao u Hrvatskoj, ali nemaju iste cijene. Kupujmo u hrvatskim stranim lancima, budimo patrioti! Ne znam idu li naši potrošači možda i u prijateljsku nam Srbiju? Ako su i išli, sada više ni to ne mogu jer im je Ministarstvo vanjskih preporučilo da ne putuju, osim ako baš moraju. A sve su zakuhali hrvatski STEMeri, hrvatske štifungice i hrvatski novinari, to jest hrvatski agenti, to jest ustaše uopće, švrljajući po Beogradu, a vjerojatno i Jagodini, ako su ju uspjeli pronaći. I tako onemogućili pristojnim potrošačima da skoknu po parče leba preko Bajakova.

>Hitrec: Za kaznu što su otpilili pupovčane, a uzeli domovince, nitko od kreme nije našao lovu u pogači

Nego, za koga su vraga uopće hrvatski studenti i štifungice, ali ne samo oni, hrlili u Beograd? U Srbiju? Valjda vole da ih se zlostavlja, ostalo im u genima, kao: zlostavljali ste naše očeve i majke, djedove i bake, pradjedove, pa što smo mi manje vrijedni, hajde sada i nas. Jeste, kaže srbijanski režim, imate pravo, sada ćemo da vas maltretiramo već na granici, a zatim i dalje, kad vam se toliko sviđa.

Zadnji put u Beogradu

Meni se ne sviđa. Zadnji put sam bio u Beogradu svršetkom 1990. ili na samom početku 1991., ne sjećam se više. Nisam išao kupovati ni tulumariti, pojavio sam se ondje kao slučajni, rotirajući predsjedavajući Jugoslavenske radiotelevizije, s jedinom porukom da JRT više ne postoji, kud koji, mili moji. Što je izazvalo veliku sablazan, raspametili se u očaju od tolike drskosti, pa sam beli grad napustio ubrzanim manevrom povlačenja na pričuvni položaj, odnosno prema Zagrebu. Toliko o mojim srdačnim vezama s Beogradom, vrlo davnim, a još davnije, pradavnije i neutralne uspomene potječu iz doba kada je nas studente i studentice vodilo na Sajam knjiga (Interlibera u Zagrebu nije bilo). Studente komparativne književnosti, a posebno studentice, predvodio je Hergešićev kadar, sjajni pjesnik Ivan Slamnig (predavao stariju hrvatsku književnost).

Smucali smo se Sajmom i Beogradom početkom šezdesetih Veselko Tenžera, Tomislav Bakarić, Tomislav Kurelec (nedavno preminuo) i mi ostali, polugladni, za kupnju knjiga nije bilo novaca, ni onih potrebnih nam za studij, jer se tada na srpski silno prevodilo, na hrvatski malo. Vjerojatno je s nama bio i Ante Stamać, najrevniji student, ili možda nije bio poradi sjećanja na Goli otok, kamo su ga komunisti bili smjestili vrlo mladog, a stražari govorili srpski, dabome…

Poslije rata, poslije sloma srpske agresije na Hrvatsku nije mi padalo na pamet da odem u Beograd, ne želim i ne ću, za razliku od stanovitih naših polupisaca polunovinara orjunaša, iz čijih (novinskih) napisa saznajemo da su često u bratskoj državi. A sada bi, vjerojatno, podržali Vučića i njegov režim, ali su oprezni, beogradskim studentima i srednjoškolcima sigurno se ne bi pridružili, mladim srpskim ustanicima, da ne velim ustašama. Vučić se trese, ali još ne pada, jer ga pridržavaju Istok i Zapad, za Sjever i Jug ne znam.

Trump kao mitsko biće

Što kani Trump oko jugoistoka Europe, ni to još nije jasno, niti mu je toliko važno da bi odmah o tome mislio. Trumpa su pune (i) hrvatske tiskovine, te čitam cijele plahte o tome što tko ima reći o inauguriranom američkom predsjedniku s teritorijalnim pretenzijama. Ma stvara se slika o Trumpu kao mitskom biću, polubogu iz antičkih priča, koji se iz političkoga i sudskoga Hada uspio vratiti na Olimp, na dobrobit čovječanstva. Površnijim analitičarima bijaše zanimljiviji Melanijin šešir od Trumpovih nakana, takvi smo mi, vizualci, a Slovenija će svakako profitirati, barem marketinški. Za sada je jedino vidljiv Trumpov zahtjev da se Gaza „očisti“, od Palestinaca, što neodoljivo podsjeća na etničko čišćenje, kako bi se i Izrael teritorijalno proširio, jer zašto bi samo SAD. Gaza je izraelski Grenland.

>Hitrec: Kome na inauguraciju? Trumpu ili Milanoviću

Kada je na redu hrvatska inauguracija, više se nitko i ne može dosjetiti kada je i zašto, znači da nikomu i nije važna. A jest važno, ipak smo mi demokracija u savršenom obliku. Eto, ako usporedimo Zokija s Putinom i Timošenkom, što možemo! zaključiti. Zadnja dvojica navedenih ubijaju i zatvaraju oporbenjake, a Zoki Nacionale ne samo da oporbene ne ubija ni zatvara, nego su mu dragi, na čelo im se stavlja. Nezamislivo.
Politički je život već usmjeren prema lokalnim izborima, u lokalima se svašta priča i pije, osobito u Zagrebu koji već nekoliko godina pati pod sektom i hrenovkama sa senfom,ne trpe ju desni ni lijevi ni srednji, ali ne pokazuju znake pameti, a pamet bi bila velika koalicija nacionalnoga spasa grada Zagreba, makar i neprincipijelna. U Splitu slično, s Puljkom Žnjanskim, te se opet javlja Kerum kao slamka spasa, odnosno feta pršuta.

Smogovci na čekanju

Vraćam se smogu iz početka ovoga poglavlja Hrvatskih kronika. I Smogovcima, da prostite. Nema gdje ih nema, osim na HRT-u, koji ih sustavno ignorira, a to je već posao za pučku pravobraniteljicu. U novinama čitam: Smogovci na čekanju. Veliki naslov. Pa se poveselim da netko ipak o tome piše, ali ne, športska je to stranica, a Smogovcima se nazivaju mladi igrači Dinama, koji ne dobivaju šansu, nego se dovode stranci. Dobro. U Trešnji, najvećem hrvatskom teatru za djecu, na repertoaru su Smogovci, dramski komad pisan po prvoj knjizi o Smogovcima. I gle čuda, ne dolaze samo djeca u pratnji odraslih, kupuju karte odrasli bez djece, gledaju, uživaju. Nekoliko kilometara dalje, u Vlaškoj ulici otvorio filmski producent Aleksandar Črček Muzej novoga vala, s memorabilijama iz osamdesetih, pločama i fotografijama, sjećanjima na Zvečku i Kavkaz, na vrijeme zabave i kreativnoga vrijenja u mnogim umjetnostima.

U subotu navečer prošloga tjedna agilni Črček priredio u novovalnom muzeju večer – Smogovaca, koji se po svemu uklapaju u razdoblje. Ne baš malu dvoranu ispunila publika do zadnjega mjesta, a stigli i glumci iz nizanke, i redatelj Milivoj Puhlovski, i scenarist. Prikazivani inserti iz serije, publika se smijala, ozarena, mnogi se vraćali u mladost. Zgodno i prigodno izabran je insert s utakmicom Dinama i Milana, koju je Dinamo – zahvaljujući Bongu, a on na klupi sjedi sa Zajecom – dobio rezultatom 40 naprama jedan (ili nula, ne sjećam se). Priredio je Črček i kviz: publika protiv nazočnih Smogovaca. Pobijedila publika, bolje se sjeća svakoga detalja nego glumci, pa i scenarist koji nikako ne može zapamtiti ni onu rečenicu o malima i velikima.

Preskupo repriziranje?

Iz Hrvatske televizije nikoga. Nakon što su demantirani oni koji su tvrdili da postoje formalno-pravne zapreke u svezi repriziranja, ustanovilo se da treba pratiti trag novca. Da je HRT-u repriziranje preskupo. Jedno su želje gledatelja, a drugo okrutna zbilja, je li, proračun za igrani program potrošen na proizvodnju serija od kojih je tek jedna ponešto odskočila iz sivila. Ipak se, glede repriza, nađe za Malo misto i Gruntovčane, često. Smogovci su pod embargom.

Inače, kad već privatiziram rubriku: moj roman o kralju Tomislavu napreduje, već sam pri Mađarima koji su se – tada još knezu – grdno zamjerili zbog upada u Slavoniju, ali i poradi INA-e.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Izvor: narod.hr