Bivši predsjednik Stjepan Mesić je na svoju inicijativu 19. travnja 1997. godine svjedočio u Haagu. Te godine predsjednik Republike Hrvatske bio je dr. Franjo Tuđman, a predsjednik Vlade Zlatko Mateša.
“Otkad je Stipe Mesić (još uvijek) zaštićeni haaški svjedok na temu podjele Bosne, stigao na Pantovčak, a proces detuđmanizacije odnosno razdržavljenja službeno započeo, kamioni dokumenata iz herceg-bosanskih i hrvatskih arhiva su otišli u haaško tužiteljstvo, u hrvatskoj su se politici i javnom prostoru promovirale teze tužiteljstva”, pisala je novinarka i publicistkinja Višnja Starešina o ulozi Stjepana Mesića.
Koje će korake poduzeti Hrvatska da dokaže da je Mesić lagao, hoće li premijer Andrej Plenković pokrenuti postupak utvrđivanja Mesićeve odgovornosti za veleizdaju?
U nastavku pročitajte dio onoga što je Mesić rekao je 19. travnja 1997. godine u Haagu:
Rođen sam 1934. godine u Orahovici. Završio sam srednju školu
u Požegi, 1961. diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a
1963. godine položio pravosudni ispit. Godine 1966. izabran
sam u Sabor kao jedini kandidat oporbe. Prema Ustavu mogao se
izabrati nezavisni kandidat ako je 100 osoba potpisalo
peticiju na sudu. Bio sam jedini koji se to usudio učiniti, i
bio sam izabran. Tada se 1971. odigralo “Hrvatsko proljeće” i
smijenili su me s položaja predsjednika općine Orahovica.
Godine 1971. suđen sam zbog nacionalizma i osuđen na dvije
godine i dva mjeseca zatvora koje sam proveo u Staroj
Gradiški. Vrhovni sud smanjio je osudu na jednu godinu poslije
priziva. Poslije toga radio sam u Arhitektonskom studiju,
konzultantskoj tvrtki, u kojoj sam se bavio pravnim i
komercijalnim pitanjima. Kad je moj direktor otišao u
mirovinu, preuzeo sam njegovo mjesto i bio sam direktor do
1990. Nisam mogao raditi kao odvjetnik jer nitko tko je bio
osuđen na zatvorsku kaznu, nije mogao raditi kao odvjetnik.
Posljednji predsjednik
Godine 1989. sudjelovao sam u stvaranju HDZ-a i bio sam glavni
tajnik HDZ-a. Godine 1990. postao sam predsjednik Vlade
Republike Hrvatske u okviru SFRJ. U jesen 1990. otišao sam u
Beograd, gdje sam postao potpredsjednik, a zatim predsjednik
Predsjedništva SFRJ. U to vrijeme još su bili na snazi zakoni
i Ustav SFRJ. Moje su odgovornosti bile predsjedavanje
kolektivnim Predsjedništvom, a bio sam i vrhovni zapovjednik
oružanih snaga.
Predsjednik Vlade, Ante Marković, bio je zadužen za izvrsnu
vlast. Predsjedništvo je imalo svu moć. Nije bilo jasne
razlike između izvrsnih i predsjedničkih ovlasti. Dvije su se
grane morale konzultirati. Predsjedništvo je bilo i tijelo
koje je svime upravljalo i savjetodavno tijelo. Predsjedništvo
Jugoslavije razlikovalo se od Predsjedništva Republike.
Predsjedništvo SFRJ donosilo je odluke konsenzusom, dok su se
u Republici odluke donosile većinom glasova. Predsjedništvo
Republike upravljalo je snagama sigurnosti, tj. policijskim
snagama – MUP-om. Ministarstvo obrane bavilo se logistikom i
obranom. Međutim, zapovijedalo je Predsjedništvo. Poslije
izbora, i nakon sto je Hrvatska postala nezavisna, stvari su
se promijenile i dobili smo polupredsjednički sustav.
Teritorijalna obrana je bila samo pod Republikom, a JNA je
bila pod zapovjedništvom Saveznog predsjedništva. TO se mogla
aktivirati samo u konzultaciji s Predsjedništvom Republike.
Kasnije su promijenili Ustav, pa je tada predsjednik Republike
mogao aktivirati TO.
Kad sam bio u Predsjedništvu SFRJ, bio sam dio kolektivnog
vodstva države. Predsjedništvo je odlučivalo o pitanjima rata
i mira i usklađivalo stavove republika među predstavnicima
Jugoslavije u stranim zemljama imenujući i smjenjujući
veleposlanike. Predsjedništvo je bilo i kolektivni vođa JNA.
Bilo je zaduženo za funkcioniranje vlade. Budući da su se
odluke donosile konsenzusom, to zapravo nije funkcioniralo. To
osobito vrijedi s obzirom na činjenicu da se Srbiji nije
sviđala federacija.
Kad su države dobile de facto nezavisnost, Srbija se
uznemirila jer je htjela vlast u Predsjedništvu. Kad sam rekao
da ću biti posljednji predsjednik Jugoslavije, učinio sam to
jer ništa nije funkcioniralo. Sve je to bilo blokirano, Kosovo
i Vojvodinu, kao dijelove Srbije, preuzela je Srbija.
Od HDZ-a do HNS-a
Godine 1991. vratio sam se u Zagreb, gdje sam postao
predsjednik Izvrsnog odbora HDZ-a. Imao sam taj položaj jer je
položaj glavnog tajnika bio ukinut – to je zapravo bio isti
posao. Ostao sam na tom položaju do izbora, kad sam izabran za
predsjednika Sabora. Godine 1994. napustio sam HDZ i ostao
zastupnik, premda nisam bio u HDZ-u. Zatim sam 1995. sa
suradnicima osnovao HND, Hrvatske nezavisne demokrate. Ove
godine, 1997., HND se ujedinio s HNS-om, Hrvatskom narodnom
strankom, i postao sam potpredsjednik HNS-a.
Kad je osnovan HDZ, osnivale su se druge stranke. Do toga
vremena nisu se mogle osnivati nikakve stranke. Prva
registrirana politička stranka bio je HSLS, Hrvatska
socioliberalna stranka. HDZ je osnovan kao zajednica, ne kao
stranka, jer smo se bojali da će komunisti ostati na vlasti i
da neće dopustiti političke stranke. Zadržali smo naziv i kad
je HDZ postao politička stranka.
Od početka HDZ je započeo kao pokret, ne kao stranka. Još
uvijek se prikazuje kao pokret. Nema specifičnih priklona –
lijevo ili desno. Tuđman mijenja pravac prema svojim
potrebama na temelju političke situacije u svakom trenutku.
Pokreti su mobilni, nestatični. Jedini identifikacijski faktor
je pojedinačni interes članova stranke. Sve je jasnije postalo
očito da HDZ hoće ostati na vlasti stjecanjem kapitala. Ako
izgube izbore, zadržat će utjecaj jer će kontrolirati kapital.
Zato je HDZ ušao u sve strukture. Malo je ljudi moglo ostati
na vlasti ako nisu bili u HDZ-u. U procesu privatizacije HDZ
je iskorištavao državne mehanizme kako bi svojim članovima
olakšao uspon na položaje koji su značili vlasništvo i
kontrolu. Nažalost, nisu bili obrazovani menadžeri, pa su
mnoga područja gospodarstva trpjela. Stoga je HDZ morao imati
politički utjecaj kroz gospodarsku kontrolu i vlasništvo ako
izgubi vlast.
Pojava nacionalizma
Kad je HDZ osnovan, njegova je prvobitna platforma bila
postizanje parlamentarne demokracije i slobodnog društva. U
platformi nema ničega neugodnog. Problemi su se pojavili kad
je Tuđman iskoristio ratnu situaciju. Donosio je odluke i
uredbe koje je trebao donositi parlament. Prema svojoj
prvobitnoj platformi, HDZ je trebao biti demokratska stranka.
U početku HDZ nije imao element nacionalne isključivosti. Na
primjer, na referendumu je 94 posto stanovništva glasovalo za
nezavisnu Hrvatsku, 12 posto stanovništva bili su Srbi. Rastom
nacionalizma u Srbiji i nacionalizma Srba u Hrvatskoj poveća
se hrvatski nacionalizam. Početni HDZ bio je nacionalni, ali
ne nacionalistički pokret.
Nacionalizam se počeo razvijati tek poslije prve srpske
pobune. U doba kada je osnovan, u HDZ-u nije nikada bilo
nikakvih teritorijalnih ambicija u odnosu na Bosnu. Poslije
pobune u Kninu, Tuđman je na sastancima HDZ-a izjavljivao
kako će rezultati biti da će tri do pet posto Srba ostati u
Hrvatskoj. Nismo učinili ništa kako bismo se suprotstavili
Miloševiću, koji je prisiljavao Srbe da se homogeniziraju, jer
HDZ nije imao nikakvu politiku za to – već je naprotiv gurnuo
hrvatske Srbe njemu. To je bilo razorno.
Tuđman je izjave o kretanju Srba davao unutar užeg političkog
vodstva. Istodobno Tuđman je pozvao Belu Tonkovića, vođu
hrvatskog pokreta u Vojvodini. Tuđman je ponudio tim Hrvatima
iz Vojvodine opciju da dođu u Hrvatsku ako se situacija ondje
pogorša zbog Miloševićeve politike etničke ciste srpske
države. Tonković to nije prihvatio i njegov se odnos s
Tuđmanom raspao. Tonković je smatrao da bi Mađari, Srbi i
Hrvati trebali živjeti zajedno u Vojvodini.
Ostatak pročitajte u dokumentu: