Hrvatska već dvanaest godina čeka na donošenje jednog od najvažnijih strateških dokumenata iznimno važnih za obranu i nacionalnu sigurnost. Prema važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatska još nije ušla u Europsku Uniju, nije članica NATO pakta, Savezna Republika Jugoslavija još uvijek postoji, a Kosovo je još dio Srbije, pokušaji izrade novih nacrta o kojima je bilo govora 2010., a zatim i 2012., neslavno su propali.
Naime važeću je Strategiju nacionalne sigurnosti država usvojila još 2002., a na njenu je zastarjelost još 2010. u radu objavljenom u časopisu Politička misao upozoravao Damir Grubiša.
Koncept sigurnosne strategije je u zastarjelom stanju koje proizlazi iz desetljeća etničkih ratova, nacionalizma i kontroverznih tranzicija. Hrvatska je izlazila it traumatičnog razdoblja pa je u tom prijelaznom razdoblju prihvaćanje novih vrijednosti bilo sporo i turbulentno.
Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske reflektira kontadikcije i kontroverze u svom društvu i međunarodnom okruženju. Koncept nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj iz 2002. uvelike se oslanjao na klasičan pristup državne sigurnosti pa ni tada nije reflektirao najnoviji razvoj u području strateškog razmišljanja.
Zakašnjela europeizacija
U vrijeme nastanka dokumenta, umijeće vladanja bilo je potrebno uklopiti u novo uspostavljene standarde upravljačkog sistema na više razina koji je zamjena za stare načine operacionalizacija Vlade.
To je zahtijevalo prilagođenu promjenu vrijednosti, ideja i temeljnih pretpostavki o tome što je politika te što su političke institucije i kako funkcioniraju.
U tom procesu morao se rekonceptualizirati pojam sigurnosti što ne treba čuditi ako uzmemo u obzir kako je jedna od glavnih zadaća svake političke zajednice upravo osigurati sigurnost svojim građanima od bilo kakvih prijetnji. Međutim Hrvatska je ovdje, oslabljena ratom, kaskala za ostalim tranzicijskim zemljama koje su već razvile vlastite nacionalne strategije. U prilog ovoj tezi ide činjenica kako Strategija nacionalne sigurnosti nije usvojena prije 2002. godine dok su ostale tranzicijske zemlje to učinile odmah nakon raspada komunizma.
Analizirajući Strategiju nacionalne sigurnosti iz 2002. mogu se istaknuti neke važne točke.
Prvo je činjenica kako je ova strategija iz 2002. zastario dokument, čak i u kontekstu vremena u kojem je pisan; važna postignuća „filozofije sigurnosti“ koja su se pojavila tokom devedesetih nisu sadržana u ovom dokumentu.
Također, koncept sigurnosoti koji ovaj dokument promovira je nazadan, temelji se na državnoj sigurnosti koja izostavlja sigurnost svojih građana i članova društva.
Nadalje, koncept ne potiče proces europeizacije društva u Hrvatskoj, samo prelazi preko koncepta sigurnosti ljudi bez da ih posebno spominje što je posebno problematično s obzirom da je Hrvatska tada bila u pregovorima za članstvo u EU.
Ovim se konceptom stječe dojam kako je Hrvatska na tadašnjem putu ka EU društvo nespremno za europeizaciju iz razloga što se drži načina razmišljanja i koncepata koje demokratska društva drže zastarjelima.
Ako usporedimo Strategiju nacionalne sigurnosti Hrvatske sa sličnim dokumentima tranzicijskih zemalja možemo uočiti da se rizici i prijetnje promatraju iz sasvim drugog kuta. Primjerice, u Strategiji nacionalne sigurnosti Mađarske iz 1999. novi oblici prijetnja razrađeni su u skladu s konceptom ljudske sigurnosti, a tu spadaju organizirani kriminal, ilegalna ekonomija te korupcija – čak i politički te vjerski ekstremizam.
Sve navedeno ukazuje na zakašnjelu europeizaciju Hrvatske, barem što se tiče pitanja nacionalne sigurnosti
Pokušaji novih nacrta propali
Iako prema važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatska još nije ušla u Europsku Uniju, nije članica NATO pakta, Savezna Republika Jugoslavija još uvijek postoji, a Kosovo je još dio Srbije, pokušaji izrade novih nacrta o kojima je bilo govora 2010., a zatim i 2012., neslavno su propali.
Hrvatskoj je potrebna europeizacija sigurnosnog diskursa i preoblikovanje nove Strategije nacionalne sigurnosti, primjerene njezinom članstvu u NATO-u i EU, upozoravao je u svom radu Grubiša još 2010., no stanje se do danas nije bitno promijenilo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa