Posjet mladog svećenika iz Benina Philippea Hantoa svom prijatelju i sunarodnjaku Odilonu Singbou, već Hrvatima, a posebno Varaždincima, dobro poznatog svećenika iz Benina na službi u Hrvatskoj, bila je prava prilika za intervju. Puno stvari je kod ove dvojice Beninaca čudesno – prvo osjećaj mira i blagosti koji izviru iz njih, neizmjerna zahvalnost za svaku pomoć ili malu gestu, velika odvažnost da učine sve u njihovoj moći da pomognu gladnoj djeci te nauče što god je potrebno da budu dobar primjer drugima… i u ovoj priči ne manje važno, barem za mene kod pripremanja ovog intervjua, kako Odilon savršeno govori hrvatski jezik.
Upravo njihove aktivnosti uvelike su aktivirale i osnažile projekt Marijinih obroka u toj zemlji na zapadu Afrike te usmjerile prikupljena sredstva Hrvata prema gladnim ustima školaraca u Beninu. Naime, otac Philippe je koordinator programa prehrane Marijinih obroka na dva mjesta u Beninu, a za svoj početak tih aktivnosti prehrane djece po školama „krivi“ Božju milost. Kaže kako to najbolje opisuje citat francuskog pisca Victora Hugoa:
„Svako dijete koje odgajamo je čovjek kojeg dobivamo. 90 od 100 kradljivaca nikada nisu bili u školi – ne znaju čitati, ne znaju se prekrižiti i ta sjena ih prati u životu do kriminalnih ponašanja. Njihovo neznanje je zapravo tmina koja stvara određeni ponor gdje razum ne dolazi do izražaja. Niti Boga ne poznaju, a Bog je stavio duh na stranice knjiga i tko god otkriva stranice otkriva dio tog duha i razvija svoju slobodu – zato je škola svetište jednako koliko je i sama crkva. Učiti dijete jedno slovo znači otvoriti ga prema vrednotama, dok se srce postepeno obasjava i otkriva poniznu svjetlost Božju. Dajte djetetu jednu knjigu i pružite mu ruku i vidjet ćete da će otkriti svijet i da će rasti na poseban način.“
„Citiram ga jer upravo zato što smo mi išli u školu, projekt Marijinih obroka je pokrenut baš tamo, u Beninu. Mi smo danas postali svećenici samo iz razloga što smo išli u školu i za to možemo biti zahvalni našim roditeljima koji su se žrtvovali za nas da bi nas podržali u školovanju. No, jako je teško roditeljima u Beninu biti podrška svojoj djeci i priuštiti im školovanje, stoga mi želimo biti tu kako bismo im pomogli“, objašnjava Philippe.
Njegova predanost misiji da nahrani djecu u nezamislivim uvjetima, u selima bez struje i vode, sa prašnjavim cestama te sat i pol udaljenosti od grada i to vodenim putem, danas je vidljiva i po školskima kuhinjama Marijinih obroka u Beninu.
Od ove školske godine, koja počinje u listopadu, 750 djece u OŠ Hozin u Beninu imat će, zahvaljujući dobroti hrvatskih podupiratelja iz Dalmacije, novosagrađenu kuhinju koja nije više od blata i slame. Prednost ove nove kuhinje i Marijinih obroka općenito je što djeca ne moraju ići doma po eventualnu hranu, koje često i nema, hodajući satima po prašnjavoj cesti, i što su tada popodne odmorni, nema više toliko popodnevnih „markiranja“ s nastave te imaju bolje rezultate u školama. Može se reći da Marijini obroci podižu djecu u tim selima i pripremaju im bolju budućnost ne samo za sela iz kojih dolaze, nego i za cijelu zemlju. Od kada su uvedeni besplatni topli obroci u dvije škole, naglo se povećao broj učenika, jer su se i djeca iz okolnih mjesta preselila. I baš svi koji dolaze u školu dobiju taj topli, nekima i jedini obrok u danu.“
Ne zaboravimo da je u Beninu prije tri godine sagrađena kuhinja u selu Hondji, zahvaljujući podupirateljima iz Varaždina i okolice gdje je vlč. Odilon bio na službi, u kojoj će i ove godine preko 600 školaraca dobivati topli obrok. Još jedna školska kuhinja Marijinih obroka u OŠ Biro na sjeveru Benina sagrađena je prije dvije godine zahvaljujući dobroti jedne zagrebačke obitelji, a u njoj se hrani oko 800 školaraca zahvaljujući podupirateljima Marijinih obroka iz cijele Hrvatske. No ni p. Philippe s Marijinim sestrama, hrvatskima misionarkama u Beninu koje također pomažu da se projekti Marijinih obroka što bolje provode, ni prikupljena sredstva nisu dovoljni za ovakve akcije ako u priču nisu uključeni volonteri – a oni su glavni dio priče Marijinih obroka. Je li bilo teško naći volontere u Beninu?
„To su žene koje su prije od doma donosile kuhanu hranu i u školi ju prodavale djeci kojoj roditelji mogu omogućiti obrok, ali te iste žene su spontano prihvatile volontiranje za Marijine obroke, iako im je to uništilo ‘business’. Organizirale su se u dvije ekipe – svaki tjedan jedna ekipa kuha u kuhinji MO, a druga za sitniš prodaje neku svoju hranu, ali u jutarnjim satima, tako da ako si itko može priuštiti i doručak, ima ga prilike kupiti.“
Kako vas mogu naći volonteri iz ostatka svijeta, pa i Hrvatske?
„Postoji zajednica Emanuel putem koje povremeno dolaze ljudi volontirati u obrazovanju ili nekim drugim segmentima. Pa tako je i iz Hrvatske moguće doći i pomoći.“
Već je poznato da Marijini obroci nisu vezani uz Crkvu te da se apsolutno svatko može pridružiti u volontiranju, ali isto tako i svako gladno dijete koristiti taj topli obrok u školi.
„Ja sam slučajno tu svećenik, a u školi ima katolika, protestanata, muslimana i onih koji nisu nikakve vjere, a ima i domaćih religija (štuju se razni bogovi), no svi uživaju Marijine obroke. Moja je uloga da pazim da novčana sredstva idu u dobre svrhe i da su ‘došla do usta djece’. Naime, bilo je loših primjera u mojoj zemlji kada kuhinje financirane od strane države djeca nikada nisu vidjela, jer je novac završio u krivim rukama.“
Nastavno na to nameću se naravno pitanja ima li nasilja na ulicama, u školama, krađa po domovima i sl.?
„Nooo, noo“, kaže p. Philipe, „djeca su sasvim sigurna na ulicama i u školi. U biti, siromaštvo je toliko veliko da im nemaju što uzeti.“
Zanima nas i je li istina da ljudi u Beninu naizgled lako podnose nedaće i neimaštinu i kako to?
„Istina je da u Beninu svi imaju neku jaku unutarnju snagu, žive konstantno s teškim problemima, a lako se s tim nose. Kad sam došao u Hrvatsku odmah sam pomislio: da moji znaju u kakvim uvjetima ljudi ovdje žive, ne bi nikada vjerovali i sigurno bi se počeli žaliti. I zato bolje da ne znaju što se tu događa i da nastave biti zadovoljni s onim što imaju tamo. Rođeni su u siromaštvu i žive u siromaštvu, ne znaju za bolje i zato se nikada ne žale.“
Jesu li ikad depresivni? To je vrlo „popularno stanje“ u zadnje vrijeme u ovom dijelu svijeta.
“Ne, ne, nikada! Ne poznaju oni takve ‘bolesti’. Mada mi ni nemamo psihologa koji prate takve stvari”, kaže uz smijeh, “ali nikada nisam čuo da je u Beninu itko počinio samoubojstvo iz nezadovoljstva.“
Phillipe živi u selu kraj rijeke gdje su česte cikličke poplave i stalno vodi borbu s komarcima (nekima u RH poznata priča?!), ali se ništa posebno ne buni, stoga sam probala otkriti ključ „plivanja“ u takvim uvjetima.
„Sada je baš sezona poplave i u Beninu, ali ljudi i očekuju da će nekoliko puta godišnje biti poplavljeni pa su si i sagradili kuće na stupovima i samo se presele u visine.“ ( op.a. zvuči jednostavno iz njegovih usta)
On je opet zahvalan što mu je jedna zagrebačka obitelj kupila motor za čamac kojim se u svako doba može kretati i ići u nabavku hrane u grad. No naravno da postoji još pokoja skromna želja koju bi otac Philippe volio ostvariti za svoje sugrađane.
„Volio bih u selu gdje sam sada nabaviti solarne ploče kako bi imali struju za školu i Crkvu za početak, a htjeli bi i pravi bunar, ne samo za sebe, nego da svi ljudi u selu imaju barem na jednom mjestu pitku vodu.“
Nakon cijele ove priče nije ni čudo što je ovom Afrikancu boravak u Hrvatskoj bio nezaboravan. Nije iznenađujuće da našu zemlju uopće ne može ni uspoređivati s Beninom. Kao i da je na prvi pogled bio oduševljen cestama i načinom gradnje. Ugodno ga je iznenadila neposrednost ljudi u Hrvatskoj i njihovo gostoljubivost. Odmah je vidio razliku od drugog dijela Europe – kaže kako je velika razlika između Hrvatske i Francuske (nekada njihovih kolonijalista).
„Ovdje osjetim da su ljudi otvoreniji, topliji, poštuju čovjeka i različitost i zaista mi je neizmjerno drago što sam vas posjetio. Moram zahvaliti svim Hrvatima koji sudjeluju u Marijinim obrocima, i djeci koja štede i skupljaju sredstva po školama, kao i roditeljima koji ohrabruju svoju djecu da to čine i koji sami to čine, zatim hvala poduzećima koji povremeno financiraju Marijine obroke, hvala Renati i Krešimiru (predsjednici Marijinih obroka Hrvatske i suosnivaču) i ostalima koji su angažirani – moja želja je da ova akcija traje, jer to puno pomaže siromašnoj djeci i njihovim roditeljima.“
Treba imati na umu da postoji još puno djece koja su gladna, čini se da su sretna ona djeca koja žive i idu u spomenute škole, a što je s ostalima?
„A ostali neke dane jedu, neke ne…obično djeca ostaju doma i pomažu roditeljima koji su većinom poljoprivrednici ili rade na tržnicama, u svakom slučaju ostalu djecu roditelji ne puštaju u školu. Iako ne umiru toliko često od gladi, jer su žilavi, upravo zbog nedostatka ili loše prehrane ta djeca se često razbole, samo onda žive još teže i umiru od bolesti uzrokovanih glađu.“
Za kraj je važno još jednom naglasiti kako je u Beninu potrebno 200 kuna kako bi se jedno dijete prehranilo cijelu godinu u školi i izbjeglo neke spomenute nedaće… Sve ostalo će odraditi volonterska ekipa Marijinih obroka Hrvatske te ovi dragi ljudi iz Benina.
Više informacija o Marijinim obrocima možete saznati na www.marysmeals.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
