Svoj osvrt na ponovne optužbe protiv Hrvatske zbog navodne ustašizacije za Glas Koncila dao je Ivan Miklenić. On piše:
“U Hrvatskoj se posljednjih dana ponovno podigla bura o takozvanoj ustašizaciji, moglo bi se reći na vrlo orkestriran način. U kakofoniji više raznih glasova najprije su se među ostalim “dežurnim optužiteljima” javili predstavnici IDS-a, potom javna pravobraniteljica svojim izvješćem koje je pozvalo na uzbunu, uslijedila je u Hrvatskom saboru interpelacija zastupnika SDP-a, poduprta dijelom zastupnika »lijevoga spektra«, te se u subotu i. prosinca pojavio »Obzor«, prilog Večernjega lista, s karikaturom na naslovnici koja bi vjerojatno nešto govorila 1946. godine. Premda se takve teze svako malo ponavljaju otkako je Hrvatska 8. listopada 1991. prekinula sve ustavnopravne veze sa SFR Jugoslavijom, najnoviji val optužaba posebno je intenzivan i politički snažno konotiran pa se ne može govoriti ni o kakvoj slučajnosti.
Premda je svim imalo ozbiljnim i poštenim analitičarima dobro poznato da u današnjoj Hrvatskoj ima neusporedivo manje desnoga ekstremizma nego u ikojoj drugoj zemlji zapadne stabilne demokracije i premda je svakoj barem prosječno informiranoj osobi jasno da nitko imalo relevantan i nigdje u Hrvatskoj ne zagovara niti ima na kraj pameti obnovu ustaške Nezavisne Države Hrvatske, optužbe o tobožnjoj ustašizaciji današnje Hrvatske ipak ne posustaju. Pritom se namjerno ignorira da je Republika Hrvatska rođena na žrtvi hrvatskih branitelja koji su izložili i često položili svoje živote za obranu svoga doma i domovine, da danas Hrvatska živi svoju vremenima primjerenu neovisnost samo zahvaljujući vojnoj pobjedi u obrambenom ratu od velikosrpske agresije te da baš zbog toga današnja Republika Hrvatska nema niti može imati išta s NDH niti s događajima u II. svjetskom ratu.
HOS
S NDH nisu baš ništa imali ni oni mladići koji su rođeni više godina nakon nestanka NDH, koji su prošli kroz »socijalističku« školu, a koji su u jedinicama HOS-a u tenisicama i goloruki išli na bojišnicu vođeni ljubavlju prema Hrvatskoj. Vjerojatno danas nije moguće dokazati da im je mogao netko smišljeno nametnuti ustaški poklič, koji je bio kompromitiran, premda ne izražava baš ništa agresivno, no ti mladići jamačno nisu išli u borbu ni za kakvu NDH, nego za slobodnu i demokratsku, neovisnu hrvatsku državu. Licemjerno je tim mladićima koji su pod tim geslom, ne želeći nikakvo ustaštvo, dali živote za sadašnju Hrvatsku pripisivati nacizam, fašizam ili ustaštvo ili im braniti da se isključivo u tom kontekstu koriste i tim geslom. Nije li u Hrvatskoj barem u jednakoj mjeri koliko je kompromitirano ustaštvo kompromitirana i komunistička revolucija sa zločinima koje je počinila pod crvenom zvijezdom petokrakom i ne bi li se trebalo jednako odnositi i prema toj činjenici?
Velikosrpska politika ustaštvo je vidjela 1990. ne samo u prvom na višestranačkim izborima izabranom hrvatskom državnom vodstvu (premda mu je na čelu bio partizanski general!), nego i u hrvatskom narodu kao takvom, a ta se politika ne mijenja ni u današnjoj Srbiji te jedva ima medija u toj zemlji koji je ne zastupa. Ta velikosrpska politika i danas živi i u dijelu hrvatskih građana, čak bez obzira na etničku pripadnost, pa je logično da se upozorava na tobožnje ustaštvo i onda kad ga nema, jer je ustaštvo baš toj politici kao i jugoslavenskoj ideologiji nasušno potrebno. Nije stoga bila slučajnost da su se u Hrvatskoj pojavljivali za to plaćeni pojedinci s crnim košuljama i ustaškim kapama, a takvih je redovito bilo i na komemoraciji na Bleiburgu, jer za velikosrpsku politiku baš nikakvo hrvatstvo ni hrvatska državnost nisu prihvatljivi.
Velikosrpstvo i jugoslavenstvo
Pripadnici srpskoga naroda, bez obzira gdje živjeli, ako nisu ozbiljnije inficirani velikosrpskom politikom, nemaju nikakvoga problema s Hrvatima ni s hrvatskom državom te nemaju baš nikakve potrebe u svakom Hrvatu vidjeti ustašu niti Hrvatsku proglašavati ili doživljavati ustaškom. Pripadnici hrvatskoga naroda, posebno oni koji su osjetili teške posljedice velikosrpske politike u nedavnoj velikosrpskoj agresiji, nikako se ne mogu miriti s tom velikosrpskom politikom, no to ne znači da ne znaju i da ne žele razlikovati politiku i konkretne ljude, od kojih su se neki okrvavili, a većina je nevina. Hrvati dobro znaju da većina pripadnika srpskoga naroda prolazi kroz gotovo jednake egzistencijalne probleme, kroz sučeljavanje s gotovo identičnim ideološkim trovanjima i obmanama, i da, poput njih, žele bolji život u miru i dobrosusjedskim odnosima. Dobre odnose između Hrvata i Srba kvare isključivo politika i ideološke obmane.
U tom kontekstu novi val prokazivanja tobožnje ustašizacije Republike Hrvatske lako je prepoznati kao oglašavanje prikrivenih formalnih ili neformalnih eksponenata velikosrpske politike i jugoslavenske ideologije u samoj Hrvatskoj. Ti eksponenti, premda se kamufliraju u demokratske snage i u angažirane branitelje ljudskih prava, zapravo rade protiv stvarnih legalnih i legitimnih nacionalnih i općeljudskih ciljeva i interesa većine i pripadnika srpskoga i pripadnika hrvatskoga naroda. Stoga je doista krajnje vrijeme da svi odgovorni u Hrvatskoj na svim razinama vlasti, kao i svi mediji, jasno i glasno odbace i osude velikosrpsku politiku i jugoslavensku ideologiju, oslobode hrvatsko stanovništvo i hrvatsku javnost za zauzimanja za bolji život, a sva pitanja prošlosti prepuste časnomu znanstvenomu istraživanju. Političari koji to nisu u stanju učiniti trebali bi se povući iz politike jer je to način da posluže dobru i srpskoga i hrvatskoga naroda.”
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
