Izvješće američkog State Departmenta o vjerskim slobodama u RH je činjenična podvala i bezočna zamjena teza. U kontekstu veličanja ustaštva opet je glavna zvijezda – dr. Hasanbegović. Poznajem Hasanbegovićev znanstveni opus. Tu o veličanju ustaštva nema ni “V“. O tome koliko Hasanbegović “veliča“ ustaštvo govori i njegova izjava kako su zločini NDH “najveće moralno posrnuće u povijesti Hrvatskog naroda“, te da je on “protivnik svakog totalitarizma, i fašističkog i komunističkog“, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Izvješće State Departmenta stoga je i podla zamjena teza jer u Hrvatskoj nesmiljeno bukti ljevičarski ekstremizam i netrpeljivost, i to baš prema slobodi vjeroispovijesti kojom se bavi State Department. Evo samo recentnih događaja.
Ekstremistički teolozi
Nakon što je kardinal Bozanić završio u bolnici, ljevičarski ekstremisti, SDP-ov saborski zastupnik, član nacionalnog vijeća za znanost i obrazovanje (!?), Stubbs, poželjeli su kardinalu da „crkne“ kao „ku..in sin“, ili „neće grom u koprive“… Bljuvotine koje je “Antifašistički vjesnik“ objavio na svojoj stranici u komentarima su odvratne, neprobavljive, dno ljudske i “antifašističke“ bijede i mržnje.
A onda se ovoj eksploziji ljevičarskog ekstremizma pridružio i bivši predsjednik (!) Josipović koji je na propovijed nadbiskupa Barišića, koji je samo iznosio crkveni nauk o braku i obitelji, za Velu Gospu odgovorio: „Stigla svježa bunika?“ Iza Josipovićeve “tolerantne“ patine krije se crveni radikal koji je u “trenutku slabosti“ konačno pokazao svoje pravo lice. Ćaćin sin.
No tu Josipović nije stao. Zajedno s Maštrukom, zadnjim jugoslavenskim ambasadorom pri Vatikanu, obrušio se na HRT i prenošenje misnih slavlja na jedan od puku najdražih blagdana, na Veliku Gospu. Josipović i Maštruko time su pokazali da su srcem i umom još uvijek u bivšem zločinačkom režimu, pa i po pitanju vjerskih sloboda.
Naime, Titu i partiji upravo je Velika Gospa bila noćna mora zbog masovnosti kojom je narod hrlio u svetišta, a ista je masovnost i ljubav Hrvata prema Gospi, Kraljici Mira i kao takvoj u kraljici Hrvata, bila nepodnošljiva, jer je pokazivala da je njihovo zlosilje prema Crkvi i svećenicima kao i nasilna ateizacija društva bila čisti fijasko.
Gospa ih je pobijedila, kao Turke pod Sinjom, mjestom Barišićeva “krimena“. Budući da ih pobjeđuje i danas, frktanje Maštruka i Josipovića na prijenose misnih slavlja je prirodna reakcija takvih. Josipovića mi se ne da komentirati, jer njega i taj mentalitet izvrsno tumači Maštruko.
Maštruko ne podnosi Katoličku crkvu, osim one koja koketira s komunizmom. Naime, Maštruko je veliki fan teologije oslobođenja ekstremnog tipa čija je jedna od perjanica Leonardo Boff. Maštruko je pisac predgovora prijevodu njegove knjige “Crkva, karizma i vlast” na hrvatski iz 1987. g. Maštruko se ovdje, na temelju autora ove parapolitičke teologije oslonjene na marksističku hermeneutika, zalaže za Crkvu koja bi se uključila u klasnu borbu “pa čak i onda kada to vodi revoluciji“, dakle – nasilju! Maštruko tu propagira ekstremističke teologe za koje je kršćanstvo komunizam, a svaki “antikomunist je i antikršćanin“.
Tako Maštruko piše kako nije u pitanju činjenica klasne borbe, već na čijoj se strani nalazi Crkva. Samo Crkva koja bi, što je Stepinac odbio, bila na strani komunista za njega je prihvatljiva, te, citirajući Boffa, kaže kako Crkva “ne može u toj borbi biti neutralna“ i da se mora baviti politikom (smije li i biskup Košić, g. Maštruko?).
Svoj predgovor Maštruko zaključuje kako je ova knjiga korisna “za neke okamenjene mentalitete“ na našim prostorima, misleći očito na naš episkopat, pozivajući ih da se priključe Boffovom teološkom i političkom ekstremizmu.
Potpuna farsa
Onome tko zagovara nasilje i revoluciju, jasno je da i danas smeta Gospa – kraljica mira! To je Maštruko, koji unatoč godinama nije evoluirao, dapače, kao i drugi “antifašisti“, od Josipovića do Stubbsa, zaglavio je u mračnim totalitarističkim vremenima crvenog fašizma.
Ostatak kolumne pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
