Puno se piše o dugovima u zdravstvu. Nije to od danas, to je oduvijek. Zato nije bila jasna naslovnica jedne tiskovine nedavno koja je dr. Kujundžića proglasila “najgorim ministrom u povijesti”. Samo onaj koji svjetonazorski ne podnosi Kujundžića može napisati takvu bedastoću, pogotovo što je Kujundžić ministar ni godinu dana, a za godinu dana ne možete riješiti problem koji je nastajao mnoštvo desetljeća, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Budući da mi znatan dio uže obitelji radi ili je radio u sustavu zdravstva, svaki dan gledam izbliza kako on funkcionira.
Zdravlje i bolest
Problem je i sustav zdravstva i mentalitet prosječnog Hrvata. Taj sustav i mentalitet nastali su u prošlom režimu. U tom smislu problemi (i dugovi) u zdravstvu imaju, među inim, dva bitna izvora. Prvi nazovimo paradigmatski, drugi bizarni, iako to nije.
Postoje, ugrubo, dva koncepta države kad je u pitanju pravda. Jedan je Nozikov koncept minimalne države koji glasi “što manje države, što više tržišta”. Drugi je Marxov, sasvim suprotan, ništa tržište, samo država koja mora dati svakome prema potrebama. Pravda, koju Marx shvaća isključivo kao distributivnu (razdiobnu), odnosi se i na zdravstvo, na zdravstvene usluge.
Tako Marx shvaća zdravlje kao sposobnost, a bolest kao potrebu koju treba (besplatno) providjeti pritišćući zdrave za račun bolesnih. Zadaća je države od zdravstvenog sustava napraviti javni servis prebacujući sve troškove na kolektivitet. Zato se Marx, gle čuda, kao i jedan ministar prije Kujundžića, zalagao za to da liječnici ne smiju raditi privatno mimo svoje ustanove u kojoj ga plaća država (Marx u glavama u 21. stoljeću), kao i za zabranu privatnih klinika.
To je Kuba, a jednim dijelom i Hrvatska. U tom sustavu je loše što prosječni Hrvat uopće ne razumije da skupe pretrage i zahvate, čak i kada ne plaća doprinos ili ga plaća nedostatno, netko drugi mora (do)platiti, da to što on podrazumijeva nekoga jako puno košta.
Takav sustav nije održiv, pa i da jest, on stvara neodgovorne pojedince i opasan mentalitet u kojem prosječnom Hrvatu nije problem platiti kasko ili dići kredit za skijanje, ali je pobuna kada mu se kaže da neku medicinsku uslugu mora platiti iz svog džepa, uslugu liječenja bolesti koja je nerijetko posljedica njegova neodgovornog ili rizičnog ponašanja.
Tisuću kuna mjesečno spaliti na cigarete nije problem, ali je problem platiti (veće) dopunsko osiguranje ili doplatu lijeka. Marksistički princip “svakome prema potrebama” primijenjen na zdravstvo dovodi do toga da zdravi koji moraju providjeti bolesne i sami ubrzo postaju bolesni, kao i cijeli sustav, kao što je bolesno da sat rada liječnika vrijedi manje od automehaničareva, uz dužno poštovanje.
To nije (distributivna) pravda, već autodestrukcija cijelog sustava, nepravda pod krinkom pravde. Nisam za Nozika, ali nisam ni za Marxa u zdravstvu, već za banalan “model” da, ako imaš novaca za automobilsko kasko osiguranje, izvoli platiti i za svoje tijelo “kasko” ako želiš totalno osiguranje i uslugu (socijalu tu ne ubrajam). Jednako tako, budući da sam pušač, smatram da bih trebao uplaćivati više od nepušača. Zašto biste vi plaćali saniranje mojeg rizičnog ponašanja?
Svuda hipohondrija
Tu je glavni problem dugova u zdravstvu, jer ovaj je socijalistički sustav neodrživ i stvara opasan, neodgovoran gotovanski mentalitet. Tko ne osjeti na svom džepu uslugu koju je primio, taj je neće znati ni cijeniti, dapače, pretvara se u gotovana koji pljuje po sustavu i liječnicima, koji samo traži nova prava, vrhunsku uslugu za šačicu kuna. Hrvatski domovi prepuni su tableta kojima je istekao rok, svaka je kuća mala apoteka…
Drugi problem je “bizaran”, a proizlazi iz prvog, paradigmatskog. Najraširenija bolest današnjice, pisao je Ivan Ilich baveći se reformom zdravstva, jest hipohondrija. Hipohondrija je stanje od kojeg bježi svaka bolest jer se boji da se ne zarazi.
To je Zadro iz “Naše male klinike”. Ima u tome odgovornosti i farmaceutskih kompanija koje ti najprije prodaju bolest, a onda lijek, no to je druga tema… Svednevice gledam ljude kojima je tjedni odlazak obiteljskom liječniku kao odlazak na kavu. Svaki dan pet puta umiru ili “obolijevaju”. Imam ih i među prijateljima, i u obitelji…
Mnogi idu i malo porazgovarati, maziti se, jer im je dosadno ili ih nešto “probada” u prsima, a zapravo u glavi. Padne tu i sasvim nepotrebna, manje ili više, skupa pretraga, na koju se, nerijetko, na koncu i ne dođe. Zašto ne kada je besplatno, kada Marx brine za svakog takvog da dobije “prema potrebi”. I hipohondrija se “liječi” jednostavno: dok ne osjeti na džepu da odlazak liječniku košta kao što košta i račun za mobitel, nema razloga drugačije se ponašati.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
