Povodom 27. godišnjice pobjedničke vojno redarstvene operacije Oluja razgovaramo s jednim od sudionika Domovinskog rata i tadašnjim pripadnikom 2. gardijske brigade Gromovi Danijelom Pedijem. Gromovi su bili udarna snaga koja je u Oluji bila zadužena i uspješno izvela oslobađanje Banovine.
Narod.hr: Što je za tebe Oluja?
Danijel Pedi: Kad razmišljam o „Oluji“, pomiješani su mi osjećaji: Osjećam ponos zbog sudjelovanja u oslobađanju okupiranog prostora Republike Hrvatske. Osjećam tugu zbog stradalih prijatelja i suboraca. Osjećam bijes jer je napravljeno veliko zlo prema našem hrvatskom narodu u proteklim godinama. Zbog velikosrpske politike poubijano je ili zlostavljano mnoštvo nevinih ljudi.
Osjećam mučninu jer mi je oduzeta mladost i zdravlje.
A mnogima su oduzeti životi, dijelovi tijela, ubijeni su im članovi obitelji i prijatelji. Mnogi su raseljeni, uništena su im generacijama stvarana ognjišta i spaljena i pokradena ostavština njihovih predaka. Osjećam bespomoćnost jer su se mnogi zločinci izvukli a da nisu odgovarali za počinjena zla. Osjećam strah jer se borba za goli život uvukla pod kožu mene kao dvadesetgodišnjaka i ostavila trajne duševne rane koje ni danas nisu zacijelile.
Osjećam ogorčenost jer smo bili spremni žrtvovati ono najvrednije, naše živote. A dio Hrvata nas smatra privilegiranima, okreću glavu od nas, smatraju nas razbijačima, avanturistima, alkoholičarima, narkomanima, lijenčinama, teretom društva…
Osjećam bol u duši jer smo Hrvatskoj, najljepšoj zemlji na svijetu, podarili slobodu a ta se sloboda zloupotrijebila. Dok je Hrvatska mladost krvarila, poluga moći i vlasti su se dočepali neki čudni ljudi koji su na nepošten način stekli moć i bogatstvo. I ti isti danas gaze dostojanstvo hrvatskih sinova i kćeri koji su na Oltar Domovine položili svoje živote i zdravlje.
> Dr. sc. Nazor za Narod.hr: ‘Isključiva politika srpskog vodstva odgovorna je za Oluju’
> Krstičević: ‘Olujom smo riješili pitanje pobjednika u Domovinskom ratu’
Ali mi nije žao što sam bio sudionik operacije „Oluja“. Postao sam mali ali značajan dio slavne i časne povijesti hrvatskog naroda koji se stoljećima morao boriti za svoje postojanje.
Narod.hr: Kako su započele pripreme za Oluju?
Danijel Pedi: Pripreme za „Oluju“ su počele čim je počela agresija na Hrvatsku. Prvo je trebalo zaustaviti neprijatelja početkom Domovinskog rata i spriječiti ga da nas potpuno uništi. To su napravili iznimno hrabri ljudi koji su gotovo goloruki stali u obranu naše Hrvatske. To su istinski junaci koji su podnijeli najveći teret Domovinskog rata. I oni će postati temelj obrane i konačnog vojnog oslobođenja Republike Hrvatske od okupatora.
Od njih počinje „Oluja“.
Neprijatelja je trebalo zaustaviti u osvajanju Lijepe naše i etničkog čišćenja koje su provodili pobunjeni Srbi iz Hrvatske uz pomoć Srba iz Republike Srbije i BiH, uz agresivnu osvajačku politiku režima Slobodana Miloševića kao i njihovih intelektualaca koji su duže od stoljeća planirali svoje agresivne težnje prema nečemu što im ne pripada.
Na žalost, i danas svjedočimo na razne načine da ta velikosrpska politika nije do kraja poražena, da se iskrivljuje povijest, da se nastavlja mržnja prema svemu što je hrvatsko, uz laži i manipulacije iz redova onih koji se ne mogu pomiriti sa postojanjem hrvatske države.
Kad je neprijatelj zaustavljen, uz neizmjernu žrtvu naših ljudi, krenulo se sa dugoročnim pripremama da se vrati ono što nam je na silu oteto. Ustrojavala se vojska koju su vodili najveći hrvatski sinovi. Oni su zaustavili neusporedivo veću vojnu silu koja se desetljećima pripremala da nas pregazi.
Narod.hr: Opiši ukratko okolnosti kako si se našao u Gromovima.
Danijel Pedi: Kad sam se, dva tjedna nakon mature, prijavio u vojsku s ciljem da uđem u neku od slavnih profesionalnih gardijskih brigada, nakon samo četiri mjeseca redovne vojske potpisujem ugovor za 2. gardijsku brigadu „Gromove“. Prilikom prijave sam zatražio da mi iz vojne knjižice uklone rod veziste koji su mi prethodno dali zbog toga što sam bio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji pripremajući se za svećenika.
Imao sam dva uzora (Kalimero i Tomislav) koji su bili izvidnici-diverzanti i želio sam da i ja budem kao oni. Želja mi se ispunila, postao sam brigadni izvidnik. Došao sam među ljude koji su već prošli borbu i imali ratno iskustvo. I od samog početka su nama mlađima to iskustvo prenosili. Istovremeno smo zajedno napornim treninzima postajali tjelesno i psihički pripremani za sve što se očekivalo od vrhunski obučenih vojnika.
„Oluja“ je bila kruna tog našeg truda i dugoročnih priprema.
Narod.hr: Što možeš reći o izviđanjima prije Oluje?
Danijel Pedi: Oluji su prethodile brojne manje i veće akcije da bi se neprijatelja oslabilo i iscrpilo te da bi se stvorili uvjeti za konačno oslobođenje najvećeg dijela okupiranog hrvatskog teritorija. Pošto sam bio u izvidničkoj borbenoj postrojbi, koja je spadala u vojno-obavještajni rod vojske, mi smo u godinama koje su prethodile „Oluji“ prikupljali obavještajne podatke o aktivnostima neprijatelja na prostoru okupirane Banovine. Fotografirali smo njihove položaje, bilježili podatke o njihovim kretanjima, naoružanju i opremi, broju ljudi te njihovim navikama.
Tražili smo slabe točke njihove obrane.
Usput smo ih demoralizirali neugodnim iznenađenjima, koja spadaju u djelatnost izvidničkih borbenih djelovanja. Tako smo provjeravali njihovu spremnost da odgovore na neku našu akciju ograničenog tipa s ciljem sijanja panike u njihovim redovima. Pomalo smo ovladali međuprostorom od nekoliko kilometara koji dijeli naše od njihovih položaja.
Na žalost, taj je dio bio prepun minskih polja pa je bilo i stradalih s naše strane. Na kraju smo uspjeli naći slabosti njihovih položaja. I to su, uz razminiranje međuprostora, bile naše zadnje pripreme koje su nam omogućile da u „Oluji“ uspješno probijemo njihove crte obrane.
Narod.hr: Što se događalo neposredno prije akcije?
Danijel Pedi: Pamtim zadnje sate prije „Oluje“. Upoznati smo od zapovjednika sa akcijom i kako se ponašati u njoj. To se zove Psihološka priprema. Nismo znali puno detalja o akciji već samo da 1. vod ide sa 3. pješačkom bojnom a naš 2. vod će uvesti u borbu 1. pješačku bojnu. Mi ćemo biti vrh oštrice kod probijanja neprijateljske crte.
Važno je naglasiti da smo bili upoznati sa strogom primjenom Ženevske konvencije u postupanju prema civilima i zarobljenicima, čega smo se i držali, usprkos neprijateljskoj propagandi koja zbog nekoliko pojedinačnih incidenata pokušava cijelu „Oluju“ prikazati kao zločinačku.
Dojmilo me se kad nam je jedan od naših zapovjednika, čijeg su djeda i baku Srbi zapalili u kući prilikom okupacije Banovine, prije polaska u Oluju naglasio da ako netko ubije zarobljenika ili civila, biti će odmah poslan na vojni sud. Pametnome dosta.
Narod.hr: Kad ste krenuli, kako ste bili opremljeni?
Danijel Pedi: U toku noći smo u punoj borbenoj opremi dovezeni vozilima blizu naših položaja. Tu smo još u mraku provjeravali opremu. Ja sam nosio laganu puškostrojnicu M-72, inačicu Kalašnjikova sa dužom cijevi i nogama. Na glavi sam imao maskirnu kacigu, na tijelu borbeni prsluk sa municijom u šest okvira, bombama i trakama za raspoznavanje. Na opasaču sam još imao pištolj, bajunet i čuturicu s vodom. Na leđima mi je bio ranac sa rezervnom odjećom, rubljem, kutija sa cjedodnevnim suhim obrokom, šatorskim krilom, dodatnom municijom u kutijama i bombama. Uz to sam još imao i protuoklopni ručni raketni bacač „Zolja“. Tu je bila i gas maska privezana u futroli između koljena i opasača. Uz tih preko 20 kg opreme nisam se još dodatno htio opteretiti i pancirnim prslukom jer bih bio slabije pokretan.
Maskirali smo lica i ruke maskirnim bojama. Malo se osvježavali vodom i smirivali nervozu paleći cigaretu za cigaretom. Tu smo još bili malo detaljnije upoznati sa akcijom iako još nismo bili potpuno svjesni svega. Smatrali smo da je akcija ograničenog djelovanja. A bilo je i sumnji da nećemo ni krenuti. Ipak se osjećalo uzbuđenje i napetost. Posebno uzbuđenje je vladalo kod suboraca kojima su kuće bile na okupiranim prostorima.
Stigla je zapovijed da se krene. Pješice smo prošli u koloni naše položaje i došli na pola puta između naših i njihovih crta obrane. Tu smo se zaklonili u šumarku jer nam je bilo rečeno da će prvo artiljerija pucati po njima. Ispred mene je bilo desetak ljudi iz moje postrojbe, a iza sam vidio još grupu pripadnika iz pješaštva. Nisam znao koliko nas je. Zora je tek počela svitati. Svanuo je 4. kolovoz 1995.
I počele su detonacije artiljerije. Kako se zemlje tresla od eksplozija, ja sam osjećao kako sam beznačajan i slab, uplašen i blijed. Bespomoćan. Vidio sam osmijehe ohrabrenja starijih i iskusnijih suboraca. To mi je dalo malo samopouzdanja ali i posramilo me.
Nakon nekog vremena su eksplozije bile sve udaljenije i rijeđe pa smo krenuli pognuti, s razmakom, prema njihovoj crti. Čim smo došli do ceste između Gline i Petrinje, ušli smo u borbu s grupom neprijatelja. Tu je ranjen i moj zapovjednik voda.
Naša je 2. gardijska brigada, sa naša 2 izvidnička voda i dvije pješačke bojne probila neprijateljsku obranu na 2 dijela između Gline i Petrinje. U samom početku je bilo poginulih i ranjenih suboraca i prijatelja. Od nas izvidnika je poginuo naš suborac Foxy koji je bio u 1. vodu. Ranjeni su i zapovjednik naše satnije kao i zapovjednik mojeg 2. voda. Najteže je prošla 2. bojna koja je išla direktno na Petrinju. Tu je poginuo zapovjednik 2. bojne.
To sve govori kako su naši zapovjednici predvodili napade i podnijeli najteže terete borbe jer su činove dobili na temelju ratnog iskustva i svoje su dužnosti obavljali hrabro i časno.
Narod.hr: Kako je dalje tekla operacija?
Danijel Pedi: Cijela „Oluja” mi je bila kao jedan beskrajan dan i noć. Pun adrenalina, nisam previše osjećao umor, trnje, koprive, kukce, vrućinu i znoj. Sve se svodilo na to da ostaneš živ i ispuniš zadatke koji su ti dodijeljeni. Tu su dolazile do izražaja kondicijske pripreme prethodnih godina, vodstvo ljudi koji su svojim iskustvima i hrabrošću bili primjer svima nama. Znali smo i da je pravda na našoj strani jer ne osvajamo tuđe već vraćamo svoje. Moral nam je bio visok.
S takvim uvjetima i umorom tih dana nije bio problem odspavati koji sat po noći u polusrušenoj kući na razmrvljenim ciglama ispod tebe koje bi samo malo razgrnuo da bi dobio udubinu u koju bi legao. Kasnije, s napredovanjem, smo znali leći u nerazrušene srpske kuće, na prave krevete koji su nam bili pravi luksuz nakon srušenih i spaljenih hrvatskih sela kroz koja smo prolazili.
Ne pamtim previše koji se dan što dešavalo. Znam samo da su prva dva dana bila najizazovnija što se borbe tiče. Prvih dana smo imali česte bliske borbe jer smo morali iskoristiti početnu inicijativu. Znali smo otići i predaleko pa se dogodilo da bi naša artiljerija otvorila paljbu po nama misleći da smo neprijatelj. Veza između nekih postrojbi na terenu je bila slaba.
Veliko nam je olakšanje bilo kad su stigli naši tenkovi i borbena vozila. U kombinaciji s njima smo bili nezaustavljivi.
Pošto je Banovina brdovita i do nekih sela se nije moglo drugačije nego pješice, morali smo te dijelove samostalno proći bez pomoći oklopa. Jednom sam se svom zapovjedniku ponudio da budem na čelu kolone kad smo išli u neko selo. Vidio sam da je iscrpljen. Tek sam nakon toga uvidio što znači ići prvi i koju su opasnost doživljavali naši zapovjednici koji su nas vodili. Imao sam osjećaj da će iz svake kuće, sa svakog prozora svi početi pucati po meni. Srećom, selo je bilo prazno. Kao i mnoga druga u unutrašnjosti okupiranog teritorija.
Narod.hr.: Kako ste doznali za oslobađanje Knina?
Danijel Pedi: Pamtim drugi dan „Oluje“, taman smo imali grupu zarobljenih vojnika i civila koji su nam se predali. Netko je imao radio iz kojeg je došlo priopćenje da je osvojen Knin. Mi smo bili oduševljeni, klicali smo i radovali se. Gledao sam i lica Srba u čijim se očima moglo vidjeti teško razočarenje.
Narod.hr: Kakvo je bilo postupanje prema zarobljenicima?
Danijel Pedi: Njihovi političari i domaći četnici su im napričali svašta, kako ćemo ubijati i klati, da smo krvoločni ustaše, da ubijamo sve po redu…
Kad su vidjeli da smo ih nakon zarobljavanja zbrinuli, dali im cigarete i vodu, i njima je laknulo. Mnogi su bili u strahu od osvete jer su se početkom okupacije dogodila mnoga zvjerstva prema Hrvatima. Nekad smo uspjeli zarobiti manje grupice neprijatelja koje su još pružale otpor ili se predavale bez borbe. Njih bi predavali Vojnoj policiji ili obavještajcima koji su po njih dolazili vozilima. Prilikom zarobljavanja smo poštovali sve ono čemu su nas učili o postupanju sa zarobljenim neprijateljima. Bilo je galame na njih jer moraš pokazati autoritet. Ali nije bilo premlaćivanja ili ubijanja zarobljenika. Morali smo ih poleći na zemlju s rukama na potiljku da ih pretražimo, oduzmemo oružje i vojnu dokumentaciju.
Narod.hr: Otkud je sve dolazila opasnost?
Danijel Pedi: U tom napredovanju je svaki trenutak značio da možeš stradati. Ali o tome si razmišljao tek kad su počele padati oko nas granate ili prolaziti meci. Bacili bi se u zaklone i procjenjivali odakle dolazi paljba. Tako smo znali da li ići od zaklona do zaklona kako bi došli neprijatelju s boka i savladali ga ili pozvali našu artiljeriju ili tenkove da uklone opasnost. Pješice smo dnevno znali prolaziti i više od 10 kilometara. Kad su uvjeti dozvoljavali ukrcali smo se na tenkove, po dvadesetak ljudi po tenku i tako smo prolazili desetke kilometara.
Tu nam je stradao i suborac koji je bio tenkist u prvom tenku u koloni. Pogodio ga je snajperski metak u glavu. Mi smo bili na nekom od tenkova iza. Odmah smo se rasporedili uz cestu i krenuli prema okolnim šumama. Nismo našli nikog.
Tenkistu je pokušala pomoći medicinska sestra heroina Domovinskog rata Nevenka Topalušić, ali zbog rana mu nije bilo spasa te je preminuo u sanitetskom vozilu.
Cijelo vrijeme smo humano propuštali neprijateljske konvoje koji su organizirano i prethodnih dana uvježbano od strane srpskog vodstva, u kolonama bježali pred nama. Izbjegavali smo veće borbe da imamo što manje gubitaka s naše strane. A neprijatelj je bio pomiješan sa civilima pa smo htjeli izbjeći civilne žrtve. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je zajamčio amnestiju ili pomilovanje za pobunu protiv Hrvatske ako nisu počinili ratne zločine.
Narod.hr: Kako je za tebe i tvoje suborce završila “Oluja”?
Danijel Pedi: Pred kraj „Oluje“ smo izbili na granicu Republike Hrvatske gdje smo se susreli sa 5. korpusom Armije BiH. Nakon toga smo se vratili u bazu u Trstenik, 11. kolovoza 1995. godine. Prethodno smo prolazili kroz Sisak koji nam je priredio doček za pamćenje. „Oluja“ je za nas preživjele bila završena.
Poginulim prijateljima i suborcima neka je laka ova naša hrvatska gruda, neka počivaju u miru Božjem!
Narod.hr. Što bi još želio reći o događajima u Oluji?
Danijel Pedi: Za kraj bih još ispričao jedan osobni događaj – osamdesetih godina 20. stoljeća išao sam u osnovnu školu „Stevo Došen“ Kloštar Podravski. Imali smo „bratsku“ školu u mjestu Jabukovac na Banovini. Stevo Došen je bio partizan koji je bio iz Jabukovca, ali je poginuo u Kloštru Podravskom. Ja sam bio talentiran u likovnoj umjetnosti pa sam sa nekoliko školskih prijatelja išao tada u Jabukovac na takmičenje u crtanju. Tema crtanja je bila nešto kao rat i mir. Nacrtao sam tenk kojemu iz cijevi viri cvijeće, a iznad njega leti bijela golubica noseći maslinovu grančicu. Sjećam se da sam dobio i neku nagradu za taj crtež ugljenom. Bili smo i gosti u nekoj obližnjoj radio stanici. Čak je i nekoliko osmoškolaca iz Jabukovca prespavalo kod nas u kući u bivšoj Jugoslaviji.
To je moj jedini posjet Banovini sve do njenog oslobođenja.
Sjećam se da smo u “Oluji” tenkovima ušli u okupirani Jabukovac i oslobodili ga.
Nekoliko godina ranije, tenkovi tzv. JNA i srpske paravojske koji su okupirali Jabukovac nisu imali cvijeće u cijevima. Imali su četiri čirilična slova „S“ i zvijezde petokrake. Iznad nisu letjele bijele golubice mira već zrakoplovi koji su ubijali Hrvate na tim prostorima.
Koliko god da je ratno iskustvo bilo za mene bolno i ostavilo traume u mojoj psihi, vjerojatno mi je sudbina odredila da sam trebao proći rat kako bih danas znao cijeniti i zalagati se za mir!
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa