Dr. sc. Nazor za Narod.hr: ‘Isključiva politika srpskog vodstva odgovorna je za Oluju’

Foto: fah; Fotomontaža: Narod.hr

Prošlo je 26 godina nakon završetka Domovinskog rata, a srbijansko vodstvo ne želi se suočiti s činjenicama iz toga razdoblja, posebice ne s činjenicama o VRO „Oluja“, koju i dalje prikazuje isključivo kao „zločinačku“. U namjeri da obezvrijedi vojni uspjeh hrvatskih snaga u VRO „Oluja“, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u svom se govoru 4. kolovoza 2021. ironično zapitao kakvu pobjedu Hrvatska slavi, sugerirajući da su hrvatski vojnici napali nenaoružani narod: „Pobedu nad kim, nad dobrim i skromnim ljudima (…), nad čestitim domaćinima i radnicima…“.

Ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata (HMDCDR), dr. sc. Antu Nazora, zamolili smo za komentar koji donosimo u cijelosti.

“Nema potrebe komentirati izjave koje nemaju nikakvu znanstvenu vrijednost, no radi javnosti treba podsjetiti na činjenice o snazi „Srpske vojske Krajine“ (SVK) i odgovornosti srpske strane za VRO „Oluja“. Vjerujem da je i na okupiranom području bilo mnogo dobrih i skromnih ljudi, čestitih domaćina i radnika srpske narodnosti, no nažalost mnogi od njih uporno su slijedili ekstremno vodstvo koje je dio teritorija Republike Hrvatske željelo pripojiti Srbiji i koje od toga nije htjelo odustati ni pod cijenu nastavka oružanoga sukoba, što je pokazalo i 3. kolovoza 1995. na pregovorima u Genthodu (Ženeva), odbacivši posljednju priliku za mirnim rješenjem pitanja okupiranih teritorija RH.

Podsjetit ću da su rat u Hrvatskoj, pa tako i „Oluju“, uzrokovali upravo oni koji su i početkom 1990-ih i 1995. govorili da “Srbi ne žele ništa što nije njihovo, a to je sve istočno od linije Virovitica-Karlovac-Karlobag”, te da Glina i Banovina, Kordun i Lika, Knin i Dalmacija, Vukovar i Negoslavci i Slavonija i Baranja i zapadni Srijem, više neće biti u Hrvatskoj. Ponovit ću i da je pobjeda hrvatskih snaga u „Oluji” jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, jer je njome osigurana sloboda njezinih građana i razvoj Republike Hrvatske te mirna reintegracija preostaloga okupiranoga područja Hrvatskoga Podunavlja, odnosno teritorijalna cjelovitost i opstanak Hrvatske u međunarodno priznatim granicama.

Što god srbijansko vodstvo ili bilo tko drugi govorili ili sugerirali o događajima uoči ili tijekom „Oluje“, ostaje činjenica da ti „skromni ljudi“, koje spominje srbijanski predsjednik, nisu bili skromno naoružani, te da su na okupiranom području RH tada bile razmještene respektabilne srpske snage, znatno bolje naoružane nego što su to bili hrvatski branitelji na početku velikosrpske agresije. O tome je u historiografiji već mnogo napisano, pri čemu su kolege povjesničari koristili upravo izvore „Srpske vojske Krajine“ (vidi: Davor Marijan, Oluja, Zagreb, 2007.).

Srpske snage u „Oluji“

Na okupiranom području RH djelovala je „Srpska vojska Krajine“ (SVK), koja se sastojala od Glavnog štaba i prištabnih postrojbi, te šest korpusa formiranih na regionalnom principu (7. ili Sjevernodalmatinski korpus, 15. ili Lički korpus, 21. ili Kordunaški korpus, 39. ili Banijski korpus, 18. ili Zapadnoslavonski korpus i 11. ili Slavonsko-baranjski korpus) i zrakoplovnih snaga. Nakon poraza u vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak i razbijanja Zapadnoslavonskog korpusa, SVK je dobila novog zapovjednika, general-potpukovnika Milu Mrkšića, koji je došao iz Vojske Jugoslavije i inicirao promjene u ustroju SVK. Najznačajnija od njih je stvaranje Korpusa specijalnih jedinica (KSJ).

Procjene odnosa snaga između SVK i Oružanih snaga RH pokazuju da je SVK uoči VRO „Oluja“ u odnosu na hrvatske snage znatnije bila podređena samo u broju pješaka i motornih vozila, no zato je imala prednost u broju tenkova, borbenih vozila pješaštva, vojnih zrakoplova, topništvu i PZO-u, a broj helikoptera bio je podjednak. U „Operativnom izveštaju o agresiji na RSK i aktivnostima SVK u periodu od 04.08. do 10.08.95.g.“, koje je 26. kolovoza 1995. potpisao „komandant SVK“ general potpukovnik Mile Mrkšić i uputio načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije general pukovniku Momčilu Perišiću, navodi se da je „ukupno prosečno brojno stanje za 7., 15., 21 i 39. korpus i Korpus specijalnih jedinica u maju, junu i julu iznosilo oko 36.000 vojnika i starešina“, no da se to brojno stanje vojnika i starešina SVK u zapadnom delu RSK na dan agresije (04.08.) svodilo na oko 25.000“, te da je „u praksi neka vrsta evakuacije iz RSK trajala godinama, a pogotovo posle pada Grahova i ugrožavanja Knina sa pravca Dinare“, navodeći pritom da je „sa prostora RSK od 1992. do avgusta 1995. iselilo 28.000 vojnih obaveznika“.

Izvori RSK o politici vodstva pobunjenih Srba uoči „Oluje“

Istodobno, vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj odlučilo je nakon poraza u vojno-redarstvenoj operaciji „Bljesak“ ubrzati proces ujedinjenja „Republike Srpske Krajine“, odnosno okupiranoga područja RH, i „Republike Srpske“ u BiH. Tako je u izlaganju na sjednici „Skupštine Republike Srpske Krajine“, održanoj 18. svibnja 1995. u Borovu, „predsjednik RSK“ Milan Martić, između ostaloga, naglasio: „Ujedinjenje RSK i RS mora postati pitanje sata, a ne više dana ili mjeseci. (…) Jedinstvena srpska država, to je rješenje našeg problema.“ Na istoj sjednici, 20. svibnja 1995. „Skupština Republike Srpske Krajine“ donijela je odluku „O pristupanju realizaciji ujedinjenja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske“, a krajem lipnja 1995. u Kninu je odlučeno da „administrativni centar buduće Ujedinjene Republike Srpske bude u Banja Luci“.

Dakako, time nije nestala namjera ujedinjenja okupiranih područja RH i BiH sa Srbijom. Naprotiv, zajednička država Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini smatrana je prvim korakom prema konačnom ujedinjenju sa Srbijom i stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije. Samo zbog međunarodnih okolnosti srbijanski predsjednik Slobodan Milošević i Srbija nisu službeno priznali „Republiku Srpsku Krajinu“ niti su pristupili otvorenom procesu ujedinjenja, iako su je u svemu pomagali kao da je to okupirano područje Republike Hrvatske jedna od srpskih pokrajina.

Sadržaj brojnih srpskih dokumenata koji pokazuju da su mirovni pregovori propali zbog isključive velikosrpske politike, može se sažeti u stavu „predsjednika Vlade SAO Krajine“ Milana Babića iz prosinca 1991. „da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj“, za koji je uvjeravao međunarodnu zajednicu da ima „potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini“, te u izjavi „predsjednika Republike Srpske Krajine“ Milana Martića iz veljače 1995. da se ne smije prihvatiti „koncepcija tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku“, jer bi „život u Hrvatskoj bio gori od svakog rata“. Štoviše, uvjeren u snagu srpskog oružja i konačnu pobjedu Milan Martić je 10. veljače 1995., na „referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine“ u Kninu beskompromisno zaključio: „Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti.“

Navedene Martićeve izjave uslijedile su nakon što je vodstvo pobunjenih Srba u Kninu u siječnju 1995. odbilo mirovni prijedlog međunarodne zajednice, poznat kao Plan Z4, koji im je na području 11 općina na kojima su 1991. imali apsolutnu većinu stanovništva (predloženi kotarevi Glina i Knin) nudio „državu u državi“. Tako se, zbog isključive odluke vodstva pobunjenih Srba, podržavanog od srbijanskog vodstva, da ne želi živjeti u Republici Hrvatskoj, nego samo u srpskoj državi, vojna opcija nametnula kao jedini način na koji je Hrvatska mogla sprovesti svoje zakonito pravo na teritorijalnu cjelovitost, potvrđenu međunarodnim priznanjem u siječnju 1992. i primanjem u članstvo Organizacije Ujedinjenih Naroda u svibnju iste godine, te brojnim Rezolucijama UN-a.

Možda se „Oluja“ i dalje mogla odgađati, a pregovori s predstavnicima pobunjenih Srba nastaviti, da srpske snage potkraj srpnja 1995. nisu bile pred velikim vojnim uspjehom – osvajanjem Bihaća, koji su Ujedinjeni narodi u svibnju 1993. proglasili „zonom sigurnosti“, te mogućim ponavljanjem zločina genocida nad muslimanima kakav su sredinom srpnja 1995. počinile na području Srebrenice.

Uoči i tijekom “Oluje” svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske prije dolaska hrvatskih snaga napustilo je više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti. Na njihov konačan i masovan odlazak utjecala je odluka „Vrhovnog savjeta odbrane RSK“ (oko 16.45 sati potpisana od Mile Martića, a pola sata nakon toga odobrena i od generala Mile Mrkšića, zapovjednika SVK), o evakuaciji stanovništva iz općina Benkovac, Obrovac, Drniš, Gračac i Knin prema Srbu i Lapcu, koja je u izbjeglištvo pokrenula i stanovništvo na drugim područjima „Republike Srpske Krajine“ (RSK), kao i pripadnike oružanih postrojbi RSK. To je bio završni čin tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj koju je uzrokovala velikosrpska politika, odnosno beskompromisna politika Srbije i vodstva pobunjenih Srba od 1990. godine.

Srpski izvori pokazuju da je vodstvo RSK planove za evakuaciju stanovništva pripremalo najkasnije od 1993. godine, te da je “Vrhovni savet odbrane RSK” ratno stanje proglasio 28. srpnja, a da su neposredne pripreme “Republičkog štaba civilne zaštite RSK” za evakuaciju stanovništva RSK počele 29. srpnja 1995., dakle nekoliko dana prije nego što je počela “Oluja”. U popodnevnim satima prvog dana “Oluje” vodstvo RSK samo je provelo u djelo ono za što je stanovništvo bilo pripremano i uvježbano u slučaju procjene da “Srpska vojska Krajine” neće moći zadržati linije obrane, odnosno, samo je provelo u djelo odluku da će “Srbi prije poginuti ili će se iseliti iz Hrvatske, nego prihvatiti život u bilo kakvoj državi Hrvatskoj”.

Cilj stvaranja etnički homogene velike srpske države nije ostvaren

Činjenicu da su za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, kao i za cjelokupnu tragediju Srba u RH tijekom 1990-ih, odgovorni tadašnje srbijansko vodstvo i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu, odnosno tadašnja velikosrpska osvajačka politika, istaknuli su i razni srpski dužnosnici i analitičari. Čak je i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, kao uzrok stradanja Srba iz RSK naveo njihovu isključivost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi: „Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom.“ (“Gurat ću na svaka vrata”, Vreme, 21. VIII. 1995.)

Istodobno, dužnosnici RSK međusobno su se optuživali u medijima ili pravdali svoje odluke i time zapravo priznali svoju odgovornost. Posebno je znakovita izjava “ministra vanjskih poslova RSK” Milivoja Vojnovića objavljena u srbijanskom dnevnom tisku da je “cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat” (Politika, 23. VIII. 1995.). Zbog toga su komentari u srbijanskom tisku bili neumoljivi, a jedan od njih nameće se kao zaključak: „Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru … jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela.“ (Radovan Kovačević, “Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK”, Politika, 27. VIII. 1995.)

To da su srpske snage na okupiranom području RH uoči „Oluje“ bile znatno bolje naoružane nego što su bili hrvatski branitelji na početku velikosrpske agresije, ali i da je Srbija znatno pomagala RSK i SVK, potvrdio je i srbijanski predsjednik Slobodan Milošević na 41. sjednici Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije, održanoj 14. kolovoza 1995. godine: „Ne bih govorio o jednoj poražavajućoj i ponižavajućoj situaciji – da je sva pomoć koju je dobila Republika Srpska Krajina, praktično, završila kao naoružavanje hrvatske vojske! Zamislite vi taj apsurd: na jednoj strani, odbija se mirovni plan, a na drugoj strani, odbija se da se brani!? Vi ste najstručniji deo ove naše Vojske.

Kao što znate, tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine tog istog dana (…). Da smo tog istog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne!? Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve puteve u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (…) Više su izginuli u bežaniji sa stanovništvom nego što bi izginuli držeći linije. To je apsurdna situacija! Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka koja izazove egzodus bude doneta u uslovima kada su imali sve uslove da se brane. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?! Molim vas, 6000 (preuveličan broj, op. a.) Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!?“

Borislav Mikelić, jedan od „predsjednika Vlade RSK“, demantirajući navode u srbijanskom tisku nakon „Oluje“ o vojnoj neopremljenosti i nedostatku financijske potpore SVK, potvrdio je da je Jugoslavija, odnosno Srbija, naoružavala SVK, te da je RSK bila „znatno naoružana“ . Istaknuo je da se „zna da Vojska RSK nije bila bez avijacije u Udbini, da nije bila bez raketnih sistema, da je imala ne mali broj tenkova, da ima protuavionsko oruđe, artiljeriju, da ima ne mali broj projektila“, a naveo je i podatak da je „Hrvatska vojska zarobila oružja i municije od najmanje 700 milijuna njemačkih maraka, procjenjujući ukupnu vrijednost na milijardu njemačkih maraka“ („Ko je prevario Miloševića“, Intervju, br. 368, 8. 9. 1995., 10-11).

U prilog tomu da hrvatsko vodstvo nije planiralo počiniti zločin nad civilima i pripadnicima protivničke vojske, pa tako ni topnički djelovati po civilnim ciljevima, govori i komentar jednog od visokih vojnih dužnosnika „Srpske vojske Krajine“ (“načelnika odjela za nastavu i školstvo Srpske vojske Krajine“) general-majora Milislava Sekulića, koji je u svojoj knjizi „Knin je pao u Beogradu“ (Nidda Verlag, Bad Vilbel, 2000.), na str. 221. zapisao:

„Sme li se uopšte postaviti pitanje koje bi moglo da glasi: Zašto bi nekome na ‘srpskoj strani’ trebalo okruženje stanovništva na Kordunu? Nije li u pitanju očekivanje da će se hrvatska vojska ‘namestiti’ pred svetom i sponzorima kad izvrši masovan zločin nad decom, ženama, starcima, okruženim vojnicima?! Da li je očekivani masakr trebalo da posluži kao krunski dokaz da su Hrvati genocidan narod, a njihova vojska ista kao i ona iz vremena Ante Pavelića i Drugog svetskog rata! I konačno, da li bi masakr na Kordunu dobrodošao kao opravdanje za odluku da se narod povede u bežaniju i, putem bez povratka. Ne bi li, na kraju masakr zauvek pokrio laži kojima su Srbi u Krajini obmanjivani, ne samo od 1991. godine nego i od ranije. Iako je, na nesreću, došlo do okruženja, na svu sreću došlo je i do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije, može se reći, nasela na zamku!“

Dakle, upravo zahvaljujući profesionalnom, časničkom ponašanju hrvatskih zapovjednika, civilne žrtve na srpskoj strani u „Oluji“ su minimalne. Ta činjenica posebno dobiva na težini nakon svjedočenja Slobodana Lazarevića, obavještajca 21. (kordunskog) korpusa SVK, na sudu u Haagu (ICTY), koje pokazuje da je dio srbijanskoga vodstva u Beogradu bio spreman žrtvovati svoje sunarodnjake civile, odnosno da su „od Topuskog željeli napraviti Srebrenicu“, da bi se hrvatske snage mogle optužiti za ratni zločin.

Odgovornost tadašnjih srbijanskih, odnosno srpskih političara za rat u Hrvatskoj (i BiH), pa tako i za operaciju „Oluja“, koja je zapravo bila logičan i neizbježan odgovor na stanje srpske okupacije dijela RH od 1991., jasno je potvrdio i Međunarodni sud pravde u Haagu, ustvrdivši da su u Domovinskom ratu “politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države” (čl. 426), kao i da je to bio kontekst u kojem su počinjeni zločini.

Suočavanje s činjenicama

No, živimo u razdoblju u kojem najmoćniji političari u današnjoj Srbiji, ali i pojedine neznanstvene udruge u Hrvatskoj, kao i pojedinci koji zanemarujući izvore i kronologiju događaja, odnosno činjenice, pokušavaju krivotvoriti povijest Domovinskog rata, a agresiju na Hrvatsku iza koje stoji Srbija prikazati kao građanski rat. Pa tako zanemaruju i činjenicu da je vojna operacija u kolovozu 1995. bila jedina moguća i neodgodiva opcija povratka okupiranoga teritorija RH u njezin ustavno-pravni sustav. Posebice je neuvjerljivo kad tu činjenicu zanemaruju oni koji su 1990-ih bili izravni sudionici velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH ili su aktivno podržavali velikosrpsku politiku, zbog koje je krajem 1991. u Hrvatskoj bilo više od 600.000 prognanika i izbjeglica, “etnički očišćenih” s područja koja su okupirale ili napadale JNA i srpsko-crnogorske snage.

Takvi, kad govore o broju Srba koji su izbjegli iz Hrvatske tijekom „Oluje“, „zaboravljaju“ spomenuti podatak da je „Oluju“ izvan svojih domova dočekalo 384.664 Hrvata i ostalih građana koje su većinom srpske snage i JNA prognale ili su morali izbjeći zbog njihovih napada, znatnim dijelom već 1991. godine, a svojim, uglavnom razrušenim, domovima se nisu mogli vratiti upravo zbog politike srpskog vodstva, koju je podržavalo gotovo cjelokupno stanovništvo samoproglašene „Republike Srpske Krajine“, dakle uglavnom isti oni koji su najvećim dijelom Hrvatsku napustili tijekom „Oluje“. Vjerujem da će te činjenice prihvatiti neko novo srbijansko vodstvo i želim da se strahote rata i kolone izbjeglica nikada više ne ponove.

Danas, kada iz srbijanske vlade opet prijete „srpskim svetom“, što je istoznačica za krilaticu „svi Srbi u jednoj državi“ kojom su velikosrpske snage krajem 1980-ih i 1990. najavile agresiju na RH i BiH, šutnja Srba izvan Srbije o tome sugerira da mnogi od njih i dalje žele isto. Stoga je vrlo važno da se Srbi u Hrvatskoj jasno očituju što misle o toj novoj inicijativi srbijanske politike, a srbijanska vlast bi, umjesto ispraznih riječi i činjenično neutemeljenih teza, trebala pokazati da zaista želi dijalog. Uz rješavanje pitanja nestalih u Domovinskom ratu, spremnost na sudjelovanje u obnovi dijelova Hrvatske koje je razrušilo srpsko topništvo i na obeštećenje žrtava velikosrpske agresije, bila bi dobar temelj za stjecanje povjerenja i uvjerenja da vodeći ljudi sadašnje srbijanske politike “mogu promijeniti i ćud, a ne samo dlaku”…

Hrvatsku su branili i pripadnici srpske nacionalne manjine

Na kraju, treba podsjetiti da Hrvatska 1991. nije imala, niti danas ima problema s nacionalnim manjinama. Problemi postoje samo s dijelom pripadnika jedne (srpske) nacionalne manjine koji su početkom 1990-ih prihvatili velikosrpsku politiku, te s onima koji se ni danas ne žele pomiriti s činjenicom da žive u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Da je dio Srba u Hrvatskoj već tijekom Domovinskog rata prihvatio demokratske promjene i život u Hrvatskoj, potvrđuje i podatak iz „Izvješća o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini“, koje je predsjednik RH Franjo Tuđman podnio u Saboru RH 15. siječnja 1996., da je Hrvatsku od velikosrpske agresije branilo i oko 9000 pripadnika srpske nacionalne manjine („2,40 % od 360.070 vojnih obveznika obuhvaćenih mobilizacijom od 1991. do 1995.“), uz napomenu da je taj broj vjerojatno i veći kad se u obzir uzmu i pripadnici MUP-a.

Siguran sam da većina njih Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti slave kao i većina Hrvata. Dakako, među poginulim hrvatskim braniteljima, kojih se sjećamo s posebnim pijetetom, su i pripadnici gotovo svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Prema trenutnim podacima HMDCDR-a, koji se još provjeravaju i ažuriraju, među njima je i 97 branitelja srpske narodnosti. Vječna im slava i hvala!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.