Joško Marušić: ‘To što je Jareb rekao o Srbima je kamilica prema onome što ja o tome mislim’

“Svijet u kojem živimo nesavršen je i po mnogočemu odbojan. Ali jedini moguć i on nam je jedina šansa. Šansa koja nam se više neće pružiti. U svojim karikaturama na jednostavan način, kao djeci, pokušavam već 50 godina s pomoću bezbrojnih pojedinosti naše svakodnevice poručiti upravo to / Naši filmski kritičari, kao uostalom i svi javni djelatnici, beznadno su motivirani isključivo ideološkim kriterijima, makar to često nevješto prikrivaju / Nismo se mi borili za hipotetičnu, nego realnu Hrvatsku, slobodnu od svih naših neprijatelja, ali i naših vlastitih utopija, fikcija i demona”, govori Joško Marušić u intervjuu za Vijenac kojeg je vodio Andrija Tunjić, a kojeg djelomice prenosimo.

Joško Marušić diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Crtač je stripova, karikaturist, ilustrator, producent, televizijski voditelj, pisac knjiga, profesor… Radio je kao umjetnički direktor Zagreb filma te bio programski direktor Svjetskoga festivala animiranih filmova u Zagrebu. Osnovao je Odjel za animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je je bio profesor. Autor je knjiga: Koze, vuci & magarci, Naših deset prstiju, Pedeset valjanih razloga da djeca grizu nokte, Istinita priča o Hrvatima, Alkemija animiranog filma, Grgur iz Nina: moderna priča ispričana na staromodan način i obrnuto.

Marušićevi animirani filmovi Iznutra i izvana, Perpetuo, Riblje oko, Tamo, Neboder, Kod kuće je najbolje, Zašto su došli vlakom… osvojili su vrijedne nagrade na svjetskim filmskim festivalima. Dobitnik je više državnih nagrada za umjetnički rad, a dobio je i najviše državno odlikovanje za kulturu Red Danice s likom Marka Marulića. Nagrada za životno djelo na području hrvatskog stripa Andrija Maurović povod je razgovoru.

Gospodine Marušiću, dok vas gledam i slušam kako govorite, čini mi se da ne mislite ozbiljno što kažete. Da uvijek želite reći nešto drugo.

Nećete vjerovati, dobri moj Andrija, ali želim reći upravo to što čujete! Druga je stvar što vi nešto drugo očekujete jer ste navikli na klišeizirane laži, slatkorječivost i cinizam. Možda će vam se to činiti pretencioznim, ali uvijek i u svakoj prigodi držim se načela da govorim istinu. Koliko je ona već izreciva. A ni ovo nećete vjerovati: istina uvijek zvuči šaljivo!

Je li to zato što kao karikaturist svijet vidite drukčijim od stvarnosti u kojoj živimo?

Vaše pitanje implicira da mi živimo „strašno teško“ i da su „ljudi drukčiji“ bilo bi nam „mnogo bolje“. Mo’š mislit! Svijet u kojem živimo nesavršen je i po mnogočemu odbojan. Ali jedini moguć i on nam je jedina šansa. Šansa koja nam se više pružiti neće. U svojim karikaturama na jednostavan način, kao djeci, pokušavam s pomoću bezbrojnih pojedinosti naše svakodnevice poručiti upravo to.

Olakšava li vam život takvo viđenje stvarnosti ili vas potiče na kreativnost?

Moj život je bajka i bez karikatura. Nisam se rodio svojom voljom i brzo ću otići bez boli, kajanja i dugova. Moje su karikature pokušaj da u tom neizrecivo kratku trenutku uputim šifru prepoznavanja i dobijem za to malo ljubavi.

Teško mi je razgovarati s vama. Je li vama neugodno što se tako osjećam?

Taj vaš „neugodan“ osjećaj zapravo je vaš stid što točno vidim pukotine u vašem okoštalom srcu kroz koje bih mogao do vas doprijeti. Koliko samo, seksistički često, u tom smislu podcjenjujemo žene, koje su u tome svjetlosne godine ispred nas: taj otvoreni način one obožavaju! Ženama je taj način i važniji od sadržaja.

Možemo li sada razgovarati ozbiljno o ozbiljnim temama, koje možda zanimaju neozbiljne ljude?

Apsolutno. Makar, već vidim: opet mi ni vi nećete dati priliku da kažem što mislim o budućnosti Bosne i Hercegovine.

Mislite da je čeka sudbina Jugoslavije?

Tu sudbinu je ona već prošla. No odgovor ću staviti u omotnicu koju će netko za deset godina otvoriti i vidjeti da ću točno pogoditi što će se tamo zbiti. Naučio sam sebi postavljati najteža pitanja…

Dobivaju li u Hrvatskoj nagrade najbolji ili koji se najmanje zamjeraju onima koji nagrađuju?

Kad su nagrade u pitanju, ima tu mjesta za razne „teorije urote“. Ali istinski stvaraoci, ili nagradama ili prepoznavanjem „primatelja“ uvijek dođu na svoje. Oni koji bivaju lišeni toga beznadni su isposnici ili promašeni karizmatici.

Koliko dugo objavljujete karikature?

Prvu karikaturu objavio sam prije 53 godine u Slobodnoj Dalmaciji kao srednjoškolac, i od tada neprestano, svakodnevno objavljujem, i danas više od četiri stotine karikatura godišnje. Sjetite se samo moje kolumne Danas jesmo sutra nismo. Od prvog do zadnjeg broja na drugoj stranici Danasa! Netko mi je nedavno poslao preslik prve karikature iz te kolumne. Objavljena je upravo ovih dana prije točno četrdeset godina i na njoj ruski i američki radnici traže kvar na „crvenom telefonu“. Moj kolega, glasoviti karikaturist The Economista Kevin Kallaugher, kaže da sam ja za Guinnessovu knjigu.

Hoćete li zadnju, ili predzadnju, objaviti u Vijencu?

Za te karikature već sam dobio jugoslavenske škude, stare su ideje kao lanjski snijeg. Ako ga je lani uopće i bilo…

Koliko ste animiranih filmova snimili?

Sigurno više od trideset. Ali tu su još i reklamni filmovi, pa posebni filmovi kao što je na primjer Eurocat za Pjesmu Eurovizije, radio sam po jedan film u Japanu i u Švicarskoj, a ne zaboravite da sam ja producent i autor Duge, i dalje jedinoga dugometražnog animiranog filma u cijelosti napravljena u samostalnoj Hrvatskoj koji je igrao na redovitom programu multipleksa.

Vaš film Riblje oko uvršten je među deset naših najboljih animiranih filmova svih vremena, a film I love You too…, koji ste napravili kao svoj prilog Domovinskom ratu, najutjecajniji kritičar i teoretičar animacije Giannalberto Bendazzi uvrstio je među 84 najvažnija filma u cjelokupnoj povijesti animacije! Kako na to gledaju naši filmski kritičari?

Naši filmski kritičari, kao uostalom i svi javni djelatnici, beznadno su motivirani isključivo ideološkim kriterijima, makar to često nevješto prikrivaju. No kad je o Ribljem oku riječ, nisu se željeli sramotiti. Za taj film glasali su i neki kritičari koji me inače „štampanog ne mogu vidjeti“. A Bendazzi je u film I love You too…, koji traje samo 50 sekundi, jednostavno zaljubljen.

Je li naše društvo odgovorno i bez nagovaranja na odgovornost? U odnosu na Europu, kolika je naša odgovornost?

Budimo iskreni: naši državotvorni snovi ipak su se poklopili s geopolitičkim interesima Zapada. To, da su nas za vrijeme rata ostavili na cjedilu, nije istina. Naravno, sve drekove, dubioze i razaranja gurnuli su nama kao krivnju, no to je cijena koju smo platili za oživotvorenje svojih snova i da bi nas pripustili u globalni okvir „zapadne interesne zone“. Naša savjest je čista, makar smo neka haška poniženja morali podnijeti. Ali nikako ne smijemo pristati da budemo zemlja za „ukras i razonodu“ i da naš BDP ponižavajuće ovisi samo o turizmu. Pogotovo ne smijemo sada kao čitava država postati novom Vojnom krajinom upravljanom ne više iz Beča nego iz Bruxellesa.

Sumnjate u Europu?

Kada je o Europi riječ, nemojmo biti cinici. Često smo ljubomorni ili ignoriramo činjenicu da su se i oni svoga „blagostanja“ domogli kroz teške ratove, gladi i progone, pogrome i zločine, otimajući zemlju moru, dajući gostoprimstvo graditeljima, umjetnicima i karizmaticima. Na našu žalost, sve to koju stotinu i više godina prije našega Vlaka slobode.

Da, ali kako riješiti masovni odlazak mladih?

To je planetarni proces! Mladi više nisu vezani nikakvom nostalgijom, iz kuhinja se više ne šire predivni mirisi, obitelj se raspada, energija mladih nije više u testosteronu, već u digitalnim binarnim sustavima. Važni su im kompjutor i mobitel. Iz Latvije je otišlo sedamsto tisuća ljudi, ljudi odlaze iz Njemačke u Ameriku, s američke zapadne obale na istočnu.

Vjerojatno ste pročitali u novinama i na nekim portalima da je potpredsjednik Matice hrvatske, Mario Jareb, izjavio da su Srbi imali gusle, pili rakiju i jeli prasetinu kada smo mi imali književnost, što su neki proglasili šovinizmom. A isti ti šute na srpsko svojatanje hrvatske književnosti…

Gospodin Jareb poslužio se popularnim klišejom kao što je na primjer i „Hajduk živi vječno!“. Stari Grci su nakon bitke kod Termopila rekli da će svijet vječno proklinjati Perziju, a tko danas mari za rezultate te bitke. Cromwell je javno rekao da su Englezi i Španjolci „prirodni neprijatelji“, nešto kao dvije vrste, pa što? Danas njegov spomenik stoji pred Parlamentom u Londonu. Reagan je rekao da je Rusija „carstvo zla“ pa im je dao goleme kredite za financiranje perestrojke. Ja sam utemeljio školu crtanog filma u Vranju, a u Beogradu bio persona grata, bio sam gost u kući kod Bate Živojinovića, Đorđe Balašević me zvao jer se htio sa mnom upoznati… I daj Bože da se svi strahotni nesporazumi između nas i Srbije izglade, ali: za vrijeme trajanja moga realnog života Srbi su mi – to je skupni izraz za sve o čemu govorimo, ne mislim naravno, na Novaka Đokovića, Miodraga Petrovića Čkalju ili Branka Ćopića – napravili najviše zla. I neka im Bog oprosti. Kao što će i nama. Ali ja mandat za taj oprost nemam. To što je kolega Jareb rekao kamilica je prema onome što ja o tome mislim.

Mogu li kulturnjaci, povjesničari, političari i novinari koji iskrivljuju činjenice graditi demokraciju i pluralističko društvo?

Kad se plima povuče, po plažama ćete naći ostatke travurine, čikova, šprica, kondoma, vrećica… Ali plaža naše domovine polako se čisti. Ostali su u javnom prostoru još poneki vrlo hrabri orjunaši, politički konformisti i agresivni kolumnisti koje je kao janjičare Ninoslav Pavić hranio sirovim mesom. No zapljusnuti smo novom pojavom.

Kojom?

To je korporacijska globalizacija koja potkupljuje ljude, novinare, zdravstvene radnike i političare na novoj razini. Zadatak naše rodoljubive javnosti morao bi biti – ne da te procese spriječi, jer to je nemoguće – već da nas upozori kad će „javni dug“ koji gomilamo prijeći granicu nacionalnog dostojanstva i odvesti nas u novo ropstvo, kao što je to bila, na primjer, prodaja Dalmacije Veneciji 1409. godine.

Sjetite li se kada da ste 1988. zajedno s Lepom Brenom proglašen za najpopularnije TV-lice Jugoslavije?

Sjetim se, naravno. U emisijama Obojena svjetlost prvi put je jugoslavenska publika vidjela grupu Duran, Annie Lennox, imali smo ekskluzivno pravo na promociju polusatnog spota Davida Bowieja Blue Jean, crtane filmove… No kad je ta emisija postala vrlo gledana, nazvao me direktor televizije Veljko Knežević i rekao: „Sad ćemo popularnost te emisije upotrijebiti za novi obračun s Crkvom!“

Mnogi to neće povjerovati.

Govorim vam istinu. Pa sam u toj emisiji morao prikazati i grozan dokumentarac o Stepincu koji se već vrtio stotine puta. No prisustvovao sam i jednom „povijesnom“ događaju: kad je Obrad Kosovac iz tog filma izbacio potpuno izmišljenu scenu napravljenu primitivnim ondašnjim fotošopom i animacijom, kako Pavelić ljubi ruku nadbiskupu Stepincu. Pa na kraju ni Crkva nije bila sasvim nezadovoljna, jer je znala da su to posljednji očajnički pokušaji i da je blizu kraj trpljenju.

Zato je Veljko Knežević s mjesta direktora Hrvatske televizije otišao na mjesto prvog veleposlanika Srbije u Hrvatskoj?

Da, nastavio je raditi isti posao u Zagrebu, ali u drugom uredu. Meni je televizija brzo dosadila i potpuno sam ju napustio već prije. No neke stvari iz toga doba ne služe mi na čast.

Primjerice?

Recimo, što sam bio prijatelj s Miroslavom Lazanskim, za kojega sam već onda znao da je kosovac i ruski špijun.

Je li vam žao što se niste skrasili u politici? Naime, na prvim demokratskim izborima 1990. pobijedili ste izravnoga konkurenta Vladu Gotovca.

To je možda najbizarnija epizoda iz moje biografije. U moru hadezeovaca u mojoj okolini i obitelji, ja sam se, na poziv Račana, tada stavio na listu SDP-a.

Zašto?

Iskreno, bio sam djetinje ustrašen od građanskog rata u Hrvatskoj između „ustaša“ i „partizana“, bio sam svjedok očajničke borbe takozvanih „reformskih“ snaga unutar hrvatske Partije da izbjegnu rat tako da zamažu oči boljševicima u partiji, znajući da je to tek kap u moru ešalona koji slijede i čije se čizme već čuju.

Tko je sve bio u tom ešalonu?

Bili su orjunaši, zadrigli Jugoslaveni, izdajnici, četnici i oficiri JNA, koji su odlučili te odore nositi do smrti. Držao sam, moja je dužnost čuvati odstupnicu jer sam bio čovjek kojem je bivši režim „jeo iz ruke“, i mislio sam: nije u redu da sad glumim nekoga tko je naglo progledao. Znao sam da je Jugoslavija bila osuđena na smrt već u predvečerje Prvog zasjedanja AVNOJ-a, kad su se i partije podijelile na republike, ali znao sam i da je Tito bio plaćen da tu agoniju odgađa do pada Berlinskog zida. Razumio sam već tada sve poruke iz Krležinih Zastava.

SDP-ovci i javnost ništa vam nisu zamjerili. Ali ste ostali persona grata i nakon osamostaljenja.

Mislim da su siroti naši ljudi, uplašeni od sveprisutnih udbaša, bili sretni kad su prepoznali „svoje“ na nekim važnim mjestima. Ispričat ću vam i jedan tragikomičan slučaj. Godinama sam bio kućni prijatelj s Davidom Erlichom, autorom crtanih filmova i moćnim čovjekom unutar organizacije američkih animatora. Sjećam se njegove face kad smo se nakon devedesetih prvi put sreli: bio je zelen u licu, iz usta mu je curila slina. Promuklo mi je rekao: „Joško… Ne mogu vjerovati! Zar si i ti Hrvat?“

Zašto ste napustili ALU nakon što ste osnovali studij animacije?

Umjetnost je za mene bazično istraživanje u području međuljudske komunikacije. Ali rezultati svakog istraživanja moraju imati barem nakanu realizacije u svakodnevnom životu. Inače stvaramo kastu privilegiranih, potičemo eskapizam i smisao života kao običnu igru bez odgovornosti. I umjesto da naše akademije budu rasadnici kreativnosti koja će naposljetku povećavati naš BDP, tamo se igraju umjetnosti kakva se stvarala potkraj devetnaestog stoljeća. Nisam više htio sudjelovati u proizvodnji visokokvalificiranih socijalnih slučajeva.

Dugo godina bili ste važan čovjek Svjetskog festivala animacije, koji je na neko vrijeme izgubio na značenju.

Koje je bilo njegovo značenje? U tome što je snagom autoriteta kroz institucije selekcije i ocjene filmova, a sve to skupa uz potporu autoriteta Zagrebačke škole animacije, pokazivao kamo ide razvoj toga medija. Sve ostalo… dvorane, druženja, tulumi, popratni programi, može napraviti i bilo koji drugi festival. Da bi se to održalo, a svi su nam to htjeli oteti, valjalo se jako truditi, pa kad je trebalo – što sam ja učinio – i pred deset uglednika, usred Annecyja, pljunuti direktora tog festivala Jeana-Luca Xiberrasa. Današnji je Animafest odlično organiziran, ali je potpuno izgubio autoritet.

Ako se ugledaju na vas, možda se ubuduće hrvatska kultura i inteligencija neće ubiti od šutnje?

Ta je šutnja pižolet poslije ručka. No već se kroz prozore čuje daleka grmljavina i sirene kamiona koji blokiraju mostove i mjesta oko parlamenata. Nakon ovoga razgovora pročitajte, molim vas, ponovo Plameni vjetar Miroslava Krleže, zaključuje Marušić u intervjuu za Vijenac.