Foto: GK/B. Čović

Novi referendum građanske inicijative Narod odlučuje, u kojoj je udruga U ime obitelji dio platforme za promjenu izbornih pravila, mogao bi na dulji rok promijeniti političku sliku Hrvatske, a ako prijedlog prođe, onda i poremetiti dosadašnji status quo domaće partitokratske demokracije.

Naime, svakako je poželjan prijedlog o uvođenju preferencijalnoga glasovanja koji omogućuje da birači zaokružuju kandidate s imenom i prezimenom, a ne samo da potvrđuju stranačku listu, nedemokratski i netransparentno koncipiranu i nametnutu biračkom tijelu od stranačkih stožera.

U tom smislu poželjno je uvođenje novog izbornog pravila, glede smanjenja broj zastupnika i praga za ulazak liste u Sabor, radi sprječavanja uhodane prakse saborskog uhljebljivanja, praznih saborskih klupa te posve upitnu reprezentativnost, ali i kompetentnost nekih saborskih zastupnika (čast iznimkama!), jer bi oni tada morali narodu polagati račune, budući da su izabrani ad hominem.

No uvođenje novih izbornih pravila unutar vladajućega parlamentarnog sustava neće riješiti bitan problem zastupljenosti koji je idejno-političke, a ne samo zakonske i proceduralne naravi.

Naime, treba postaviti ključno pitanje: pogoduje li liberalna parlamentarna demokracija, kao dominantni model upravljanja u kojem živimo, zapravo stranačkom sustavu u kojem se putem fiktivne „narodne volje“ i medijskog inženjeringa manipulira javnim mnijenjem i onemogućuje narodu izravno sudjelovanje u donošenju odluka od nacionalnog interesa?

Upitno je također hoće li promjena izbornog sustava imati reperkusije glede daljeg slabljenja ili jačanja državnoga suvereniteta unutar transnacionalnih struktura, kojima domaće stranke često služe kao unutarnje ekspoziture. Suvremene oligarhije danas tvore financijsku superklasu na globalnoj razini, koja ima zasebne gospodarske i društvenopolitičke ciljeve, kao i paralelna paradržavna središta moći, te koja nadilazi interese naroda na nacionalnoj razini.

Primjeri tog apatridskoga ponašanja pronalazimo u pojavi političkih mandata koji su u sukobu interesa zbog pripadnosti međunarodnim političkim ili gospodarskim nadzornim i upravljačkim odborima, ili pak obavještajnim organizacijama. Stoga bi trebalo razmišljati o uvođenju drugoga tipa „imperativnog i opozivog mandata“ umjesto sadašnjega zastupničkog mandata koji potiče politički nomadizam i neprestano institucionalno recikliranje, vidljivo u fenomenu bujanja političkih konvertita koji nakon isteka mandata prelaze u suprotne političke stranke, a da nitko ne dovodi u pitanje valjanost njihovih mandata.

Također bi trebalo onemogućiti sve češće kombiniranje zastupničkih mandata s gospodarskim aktivnostima unutar nadzornih ili drugih odbora jer takva praksa zapravo održava spregu između političkih i gospodarskih krugova, što često pogoduje korupciji. Treba naglasiti i da većinski izborni sustav s dvama krugovima onemogućuje zastupljenost velikoga dijela izbornog tijela te je stanovit oblik diktature većine, jer su manjinske stranke marginalizirane i isključene iz izborne igre. Također umnožavanje prijenosa državnih ovlasti na specijalizirane agencije po anglosaksonskom modelu (na teritorijalne jedinice i na jedinice lokalne samouprave), koji djeluju po klijentelističkom ključu, zapravo šteti učinkovitom odlučivanju na nacionalnoj razini.

Stoga bi bilo poželjno razmišljati o novoj inicijativi za referendum oko usvajanja organskoga zakona o ustroju državne vlasti, u svrhu uspostave novoga, proporcionalnog izbornog sustava za sve lokalne i parlamentarne izbore, jer takav sustav unatoč nedostacima može jamčiti bolju i demokratičniju zastupljenost svih političkih opcija i osigurati veću pluralnost unutar Sabora i učinkovitiju obnovu političkih elita.

Takav bi organski zakon zabranjivao i gomilanje izvršnih mandata. Također bilo bi poželjno, kako bi se onemogućio svaki oblik sukoba interesa, da svako imenovanje na položaj visokoga državnog dužnosnika bude podvrgnuto stručnom testiranju i dubinskoj istrazi, kao što je slučaj, primjerice, u SAD-u.

Takva bi istraga mogla biti u djelokrugu neovisne i stručne visoke instance, koja bi bila pod kontrolom pravosuđa. Ista bi instanca mogla na temelju rezolucija EU-a glede osuđivanja i nužne sanacije komunističke prošlosti onemogućiti kandidiranja i imenovanja na visoke političke funkcije osoba koje su aktivno surađivale, izravno ili posredno, s bivšim obavještajnim udbaškim ili kosovskim strukturama.

Suvremeni vladajući model parlamentarne demokracije ne treba uzimati kao jedini valjani model političkog upravljanja, kao apsolutni machina machinorum, jer je taj model u današnjem globaliziranom svijetu neprilagođen u pogledu ekoloških, gospodarskih i novih socijalnih izazova. Zbog tog se diljem svijeta otvaraju javne rasprave o mogućim novim alternativama u obliku participativne i direktne demokracije koji putem referendumske prakse osiguravaju pravedniju zastupljenost građana nego što to čini „narodno delegiranje političke volje“ unutar parlamentarnih demokracija. Zapravo je model zastupničke demokracije povijesno istrošen model koji nastaje kao prosvjetiteljski projekt koji prvi put spominju Paine, Condorcet i Sieyes još 1790.

Takav model neprilagođen je za upravljanje sve složenijim raznovrsnim krizama jer mu nedostaju mehanizmi za brzo reagiranje. Parlamentarne višestranačke demokracije sadrže teške, statične izborne mehanizme i procedure koje žive u sporom ritmu sukcesivnih izbora, ritmu koji se ne podudara s dinamikom velikih globalnih promjena i društvenih događaja.

Na drugu stranu, partitokratski sustav zapravo učvršćuje nejednakost i socijalno-političku stratifikaciju jer obvezuje građane da odstupe od vlastite političke odgovornosti prenošenjem te odgovornosti na izabrane zastupnike. Zastupnička demokracija stoga je možda posljednji bastion prosvjetiteljskih mitova. Najbolje je to pojasnio Vilfredo Pareto u djelu „Transformacija demokracije“ kada ističe da takav oblik upravljanja državom ne jamči društvenu jednakost, već naprotiv favorizira vladavinu manjine, kojoj omogućuje institucionalne i tržišne uvjete za prisvajanje bogatstva većine.

U tom smislu suvremene zapadne demokracije suočene su s dinamikom u kojoj bujanje manjinskih i pojedinačnih prava te nametnutih društvenih tema zapravo zasjenjuje goruće društvene nejednakosti i probleme. Kritiku zastupničkog oblika demokracije pronalazimo kod širokog spektra lijeve i desne političke misli, a posebno je zanimljiva pozicija Murraya Rothbarda, po kojemu je demokratska reprezentativnost mit, kao i Roberta Nozicka, koji smatra da je demokracija oblik ropstva, jer su „građani robovi većine i kolektiviteta“.

Takve su kritike naišle na plodno tlo jer se diljem svijeta raspravlja o mogućim alternativnim modelima koji bi konačno ukinuli stranački monopol nad javnim prostorom i u procesu političkog odlučivanja. Zapravo su parlamentarne demokracije oduvijek bile oblik prosvijećenog despotizma, jer su građani slobodno pozvani da izaberu zastupnike putem upitnog izbornog inženjeringa, ali im se posredništvom stranaka u konačnici ne dopušta da izravno, kao suveren narod, odluče o pitanjima od nacionalnog interesa. U svijetu stoga raste potražnja za boljim demokratskim sustavima. Treba naglasiti da institucionalne mogućnosti izravne i referendumske demokracije postoje već u SAD-u u 26 država, a 60 posto Amerikanaca zalaže se za uvođenje direktne demokracije na federalnoj razini.

Također raste praksa referenduma u SAD-u, Njemačkoj, Švicarskoj, zemljama Beneluksa, u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. U kontekstu potrage za alternativnim putovima demokratskog izražavanja i upravljanja u smjeru slabljenja i korigiranja oligarhijskoga sustava. Političke stranke ne bi smjele imati monopol nad političkim i parlamentarnim sustavom koji postaje središte kapilarne korupcije i kompromisnog kalkuliranja interesnih skupina.

Trebalo bi razmišljati o uvođenju drugoga (ili donjega) doma Sabora u kojem bi bili zastupljene organizacije i tijela „realnog sektora“ lokalne, gospodarske, profesionalno-poslovne i sindikalne razine, koje bi osigurale zastupljenost i suradnju svih predstavnika najznačajnijih posredničkih društvenih i gospodarskih tijela, i bili dobar korektiv stranačkim oligarhijskim tendencijama.

Referendum ne treba shvaćati kao spasonosni deus ex machina, ali promjenom izbornih pravila on može otvoriti put nužnom rastvaranju vladavine partitokracije. Može se pretpostaviti da će također ubrzo izići na vidjelo da je uz takve promjene potrebna i koncepcijska promjena Ustava (preambule, modela države te redefinicije nacije i poimanja građanstva), koji zbog još nedovoljne političke volje i inercije omogućuje održavanje partitokratskoga statusa quo. (Izvor : Vijenac, broj 536, 18.rujna 2014)

Što se tiče drugog prijedloga – pitanja referenduma glede onemogućivanja zastupnika manjina da ne sudjeluje u glasovanju davanja ili nedavanja povjerenstva Vladi, riječ je svakako o poželjnom prijedlogu ali koji u suštini neće promijeniti daljnji proces komunitarizacije koje se jedino može zaustaviti s promjenom Ustava.

Naime, zakon o nacionalnim manjima prema kojemu Hrvatska ostaje talac jednog konteksta nastalog neposredno nakon rata, kada je Unija zahtijevala od tadašnjih vlada da se u Hrvatskoj primijeni što povoljniji i što širi zakon o manjinama. Danas imamo sasvim drugi politički kontekst.

U tom smislu Hrvatska u odnosu na druge članice EU još i danas ostaje eksperimentalna i hibridna zemlja glede pitanja zaštite i prava manjina, s kojima se neprestano može licitirati i koja se mogu različito interpretirati. Danas se Hrvatska kao ravnopravna članica Unije nalazi pred novim tržišnim, gospodarskim i demografsko-migracijskim izazovima. Otvaranje granice drugim članicama izlaže Hrvatsku novim europskim i izvaneuropskim migracijskim i kulturnim tokovima, koji na dulji rok mogu izmijeniti strukturu stanovišta, a veći broj useljenika i novih etničkih manjina mogao bi s ovakvim, vrlo dvosmislenim, zakonom o manjinama otvoriti put prema jačanju komunitarizma, stvaranju manjinskih geta i daljoj nacionalnoj fragmentaciji.

Stoga još nije kasno da Hrvatska zakonski uredi i zajamči novu ustavnu kategoriju jednakoga hrvatskog i republikanskog građanstva, prema kojoj bi svi građani Hrvatske imali ista prava i obveze bez obzira na vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost. Ona bi pripadala privatno-pravnoj sferi. U tom smjeru nitko ne bi bio na gubitku jer bi se manjinska prava mogla rješavati prema načelu reciprociteta bilateralnim sporazumima („onoliko prava dobiješ koliko i sam daješ“) te bi bila zajamčena međunarodnim konvencijama o zaštiti manjina.

Treba napomenuti kako je Unija, dok Hrvatska još nije bila punopravna članica, postavila određene kriterije i uvjete za članstvo glede poštivanja prava manjina, ali kao i za druge postkomunističke zemlje nije dala jasnu definiciju manjine. Zbog pravne i sadržajne neodređenosti europska politika zaštite manjine u praksi je prošla put od promicanja integracije u devedesetim godinama prošlog stoljeća do jezične i etničke komunitarizacije. Što je pogodovalo paralelni odgojno-obrazovni jezični sustav, iznova stvaralo etno-nacionalizme, procvat paralelne ekonomije (u rukama kriminalnih organizacija), a u biti je suprotstavljen građanskoj jednakosti kao temelju vladavine prava i demokracije.

Upravo zbog takve kolektivizacije i komunitarizacije prava manjina u Hrvatskoj treba razmišljati o napuštanju današnjega modela u korist građanske i političke nacionalne homogenizacije. Riječ je o univerzalnom republikanskom pristupu jednakosti i jedinstvenosti putem poštivanja pluralnosti. Na taj bi se način najučinkovitije suzbile paralelne ekonomije i političke manipulacije manjinama od strane njihovih matičnih država.

Također, koliko znam, suvremena je hrvatska država politički i pravno uređena kao jedinstvena i nedjeljiva Republika, a gotovo sve Republike na području Unije primjenjuju građanski pristup kad su u pitanju manjinska prava. To znači da one jednako pravno tretiraju sve pripadnike manjina kao ponajprije građane, a tek sporedno (ali ne derogativno i bez ikakve pravne i društvene diskriminacije) kao pripadnike određene manjine.

Neke članice Unije poput Francuske uopće ne priznaju pojam nacionalnih manjina. Građanski i republikanski državni model pretpostavlja da postoji središnji narodni i politički (moglo bi se reći: većinski) identitet oko kojeg poput koncentričnih krugova gravitiraju kulturni identiteti nacionalnih manjina, koji se usmjeravaju prema središnjem identitetu i jačaju ga.

Treba napomenuti kako današnja Hrvatska mora apsorbirati različite sociološke i psihološke kolektivne faze: sanirati nasljeđe bivšega komunističkog mentaliteta, „probaviti“ modernu (u obliku nacionalne države, suvereniteta, autoriteta…) te istodobno „bulimično“, ubrzanim tempom, asimilirati današnje stečevine postmoderne (koncept ograničenog suvereniteta, društveni relativizam, pluralizaciju i individualizaciju…), što u društvu može proizvesti shizofrene identitetske odnose. Stoga Hrvatskoj treba jasan građanski sveujediniteljski politički središnji identitet koji bi konačno prekinuo sa stoljetnim povijesnim zabludama i etno-mazohizmom umjetnih višenacionalnih konstrukata i isticanja raznih „narodnosti“, bile one mađaronske, autonomaške ili prečansko-krajiške, kao poluge iredentističkih ili separatističkih težnja. (Vijenac 510, rujan 2013).

U doba kada se Europa suočava s kriznim migracijskim i identitetskim kulturnim izazovima i uvodi kategoriju nadnacionalnog europskog građanstva, pred Hrvatskom stoji velik i važan izazov za izgradnju modernoga homogenog nacionalnog i političkog koncepta građanstva kao najboljega sredstva za očuvanje i afirmiranje nacionalnog identiteta. Na kraju, često i sami zaboravljamo filozofsko značenje riječi manjina, koju je najbolje sažeo Kant: „To je nesposobnost služenja vlastitim umom bez upravljanja drugog.“

Kulturne i jezične manjine ujedno su soj i bogatstvo svakoga nacionalnog korpusa, integrirane građanskim interkulturnim dijalogom, kada ne postaju predmet političke licitacije ili komunitarističke getoizacije. (Vijenac 500, svibanj 2013.)

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr