Jure Vujić: Pripada li antifašizam hrvatskoj političkoj tradiciji?

Foto: Fah; fotomontaža: Narod.hr

Dok se u Hrvatskoj stigmatizira svaki pokušaj kritičkog pristupa prema antifašizmu, danas se diljem Europe, ne samo u medijima već i u znanstvenim sveučilišnim krugovima otvoreno kritizira ekstenzivno i ideološko instrumentaliziranje sintagme „antifašizma”, i provodi svojevrsno revidiranje i raščlanjivanje dvosmislenog pojma antifašizma.

Moglo bi se reći da povijesna i politološka struka se slažu oko činjenice da je povijesni antifašizam konzumiran i završio 1945. godine, dok novi ideološki i militantni „dekontekstualizirani” antifašizam nema puno dodirnih točaka s povijesnim antifašizmom, i često je instrumentaliziran najviše od radikalne ljevice radi diskvalificiranja „tzv. desnice“, populizma i svih nacionalno-konzervativnih tradicionalnih strujanja. U tom kontekstu, je legitimno se zapitati je li „antifašizam“ zaista pripada hrvatskoj političkoj tradiciji ili je pak uvozna ideološka sintagma koja se pojavila pod komunističkom franšizom?

Tradicija može biti sve i ništa. S obzirom na to da postoji i tradicija „Novoga“, sve što je proizašlo tijekom povijesti iz revolucionarnih nasilnih rezova je danas nekritički prihvaćeno kao dio političke tradicije i ako je riječ o surogatima i ideološko-sistemskim nakazama koja su postala sastavni dio društvene zbilje.

S obzirom na to da je riječ o generacijskoj transmisiji (tradere) koja povezuje prošle, sadašnje i buduće generacije jedne narodne zajednice, svaka politička tradicija je ukorijenjena ne samo u utemeljiteljskim nacionalnih mitovima, već i unutar stoljetnih kontinuuma idejnih, političkih filozofskih i vjerskih stremljenja. Tradicija ne trpi rezove i nasilne mutilacije, jer brutalno prekida taj suptilni polimorfni skladni lanac generacijske transmisije, i zbog toga komunizam i antifašizam kao eminentno revolucionarne ideologije ne pripadaju u punom smislu riječi kontinuitetu političke tradicije, jedino ako se složimo da prije 1945. nije postojalo ništa, res nullius na području političkih ideja, društva, filozofije itd…

Proučavanje politološke hrvatske tradicije dokazuje kako je komunizam uvozna ideologija, strana nacionalnom i ideološkom tradicionalnom hrvatskom političkom korpusu, te kao takva je mehanističko-konstruktivistička ideologija koja je proizašla iz sovjetskog kominternističkog internacionalističkog inkubatora, te je nametnuta hrvatskom narodu revolucionarnim i nasilničkim metodologijom, kao i propagandističkim putem. Naime, komunizam kao ideologija nikada se nije povijesno-organski uklapao u kontinuitet hrvatske političke misli. Hrvatska politička misao, koja se razvila od XVII. do XX. stoljeća preko Hrvatsko narodnog preporoda, od Nikole Vitova Gučetića preko Ante Starčevića do Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Ladislava Polića, Josipa Navyja, Frana Milobare, zasnovana je na aristotelskotomističkom i humanističko-kršćanskom poimanju svijeta i društva uz znatne utjecaje liberalno-demokratskih ideja (osobito kod Ante Starčevića).

Iz takvih idejnih strujanja će se postupno formirati glavne političke tradicionalne matrice državotvornog pravaštva, Radićevog agrarizma i djelomično narodnjaštva.

„Izumljena tradicija“ i kriza legitimacije antifašizma

Povjesničar Enzo Traverso potvrđuje tezu da je antifašizam ideologija koja obuhvaća različite struje koje proizlaze iz prosvjetiteljstva i pacifizma, koje se zalažu za načela sekularizma, građanstva i egalitarizma. U tom smjeru je antifašizam pogotovo nakon kraja borbenog povijesnog antifašizma krajem 1945. godine pokret koji se suprotstavlja ne samo nacizmu i fašizmu već in extenso svim nacionalnim i konzervativnim idejama i strujama.

Treba imati na umu da antifašizam u poslijeratnoj Italiji i Njemačkoj funkcionirao ka identitetski i integracijski čimbenik i kao ustavni pakt u izgradnji tadašnje nove političke kulture kao negacija svakog oblika restauracije fašizma ili nacional-socijalizma.

U tom pogledu talijanski povjesničar Ernesto Galli Loggia u članku « Oblici i funkcije antifašizma u talijanskom političkom životu: legitimitet ili legitimacija ?» ističe kako post-fašistička Italija je zbog nedostatka povijesnih referenata krajem drugog svjetskog rata « izumila tradiciju » koja se temeljila na antifašizmu kao novi legitimacijski diskurs. Galli della Loggia smatra da se dogodila « nacionalizacija » antifašizma, koja je omogućila kasnije odstranjenje i kompromitiranje pojma nacija iz političkog službenog diskursa i života.

Na sličnome modelu funkcionira i još uvijek danas funkcionira hrvatski « antifašizam » koji je legitimirao u poslijeratnoj titoističkoj Jugoslaviju, ostvarenje totalitarnog komunističkog projekta, a danas artikulira i legitimira a-nacionalnu retoriku, militantni globalizam-internacionalizam.

Francuski povjesničar Francois Furet u djelu „Le passé d’une illusion“ osuđuje komunistički monopol i njegovo rekuperiranje antifašizmom, te u njemu vidi artikuliranu emociju apsolutne negativnosti, kao novi oblik demokracije.

Iako je nepolitički korektno sjetiti se, ne zaboraviti ili napomenuti, ne treba zaboraviti da je pod zastavom antifašizma provedeno niz likvidacija neistomišljenika u Sovjetskom Savezu i u satelitskim državama, ubojstva tajne sovjetske policije španjolskih anarhista u Španjolskom građanskom ratu, a prije likvidacije ruskih anarhista za vrijeme Boljševičke revolucije, prisilna kolektivizacija, militarizacija, opravdanje Hirošime i Nagasakija te genocid hrvatskog naroda na Bleiburgu.

U isto doba antifašizam je poslužio za glorificiranje ruskog i američkog imperijalizma kada su likvidirali svoje njemačke i japanske neprijatelje što je nakon rata opravdalo nehumani tretman njemačkog i japanskog pučanstvu, a u Francuskoj je nakon rata opravdao krvavo čišćenje tzv. kolaboracionista itd. Neprestano stigmatiziranje fašizma i veličanje antifašizma ima kontraproduktivne učinke u svakom društvu iako je to svakodnevna praksa politički korektne mašinerije.

Fašizam i komunizam – dva brata blizanca

Fašizam i komunizam su dva brata blizanca i u oba slučaja totalitarni sustavi koje jednako, bez ikakve pristranosti, treba osuditi kako bi se na temelju povijesne i objektivne istine gradila zdravu budućnost za nove naraštaje.

Padom berlinskog zida i raspadom Sovjetskog Saveza, antikomunizam kao pokret je nestao dok se komunizam reciklirao u pomodni respektabilni građanski antifašizam koji poput otkupiteljske ideologije i nakon potpunog sloma fašizma i nacizma održava prividnost latentnog građanskog rata u kojem virtualni „kriptofašistički neprijatelji“ potkopavaju temelje građanske demokracije.
U tom pogledu Francois Furet zaključuje da se današnji antifašizam više ne zasniva na objektivnom činjeničnom stanju, već na običnoj podvali.

Za njega antifašizam više ne predstavlja stvarni povijesni fenomen, već se svodi na uvredu (Schimpfwort), na sredstvo diskvalifikacije svih političkih neistomišljenika.

Anatema „fašist“ je danas banalizirana u javnom i medijskom prostoru kao uobičajena legalizirana hajka protiv neistomišljenika koja izaziva konsenzus unutar političkog demokratskog građanskog establishmenta.

U tom smislu kao glavno sredstvo političke korektnosti antifašizam koji je do jučer mogao „neprijatelja“ odvesti do nekog streljačkog voda, danas je sredstvo za marginaliziranje i ocrnjivanje svih političkih neistomišljenika, kao što su drevni Grci primjenjivali metodu udaljenja tzv. „ostracizam“ nepoželjnih slobodoumnih filozofa.

Današnji antifašizam, kako kaže Thierry Woltnon je „najveće zajedničko okupljalište jedne nostalgične ljevice marksizma-lenjinizma“.

Kao sublimirana simbolična sintagma salonske ljevice, antifašizam održava određenu intelektualnu pasivnost i mimikriju jer stigmatiziranje neprijatelja, fiktivnih prijetnji „crnokošuljaške aveti prošlosti“ omogućuje prekrivanje i odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od nepravda i zla u sadašnjosti.

U tom pogledu ponavljajuća sintagma antifašizma koja se pretvara u spektakl antifašizma u borbi protiv fiktivnog „fašizma“ nastoji iznuđivati neprestani konsenzus, kvaziplebiscit cijelog društva.

U tom smislu takav spektakl antifašizma obuhvaća sljedeće dimenzije: antifašizam kao estetski trendovski stav, kao borba-zabavljanje, kao sredstvo za jačanje dominantnog sustava i antifašizam kao zajednička krilatica između neomarksista i neoliberala.

Nakon antifašizma spektakla, Alain Filkenkraut stigmatizira „antifašizam zastrašivanja“ kojeg opisuje kao (što je Orwellov naziv) „svijet mržnje i slogana“.

U svijetu političke korektnosti opet smo uronjeni u svijet koji je umjetno maniheistički podijeljen u dva tabora: prijatelja humanog roda i neprijatelja čovječanstva.

Takav oblik antifašizma zastrašivanja nastoji riješiti sva probleme etiketiranjem i zastrašivanjem političkih oporbenjaka, neistomišljenika dominantnog sustava, nazivajući ih fašistima.

U tom svijetu mržnje i slogana umjesto civiliziranih rasprava, Habermasovog konverzacijskog djelovanja, prevladava intelektualni rat koji obnavlja totalitarne metode prozivanja, kriminalizacije, diskvalifikacije, procesa itd. Za Filkenkrauta, bit političkog terorizma jest prozivanje i etiketiranje virtualnih metafizičkih protivnika kao povod mogućeg čišćenja.

„Teror u pravom smislu riječi“, piše Claude Polin, „počinje kad se svi u svakom trenutku mogu odrediti krivima, iako nisu prekršili niti jedan zakon.“ Samo načelo totalitarizma je mehanizam čišćenja u jednom upravnom postupku tako da je takva praksa ujedno svojstvo liberalnih demokracija i totalitarnih režima.

Antifašizam postaje prikladni frazeološki ispušni ventil koji nadopunjuje kulturološki, politički i gospodarski vakuum trijumfalnog neoliberalnog kapitalizma, koji maniheistički etiketira i pojednostavljuje povijest kako bi se prikrila kruta suvremena povijest globalizacije sa svojom povorkom neriješenih društvenih i gospodarskih problema i porasta siromaštva u cijelom svijetu, a posebice na jugu zemaljske kugle.

Današnji antifašizam modernih demokratskih građanskih društava odigrava iskupiteljsku ulogu, nastojeći abolirati komunističke zločine kao „nesretni slučaj“ ili opravdati ih u ime jedne više sile poput borbe protiv nacizma i fašizma.

Glede politološkog problema odnosa ideologije i prakse, teško je pobjeći od stvarnosti prikazavši dobronamjernost jedne ideologije apstrahirajući njezino praktično oživotvorenje u djela. Tako današnji „zeloti“ antifašizma nastoje prikazati filantropsku altruističku narav izvornog komunizma te dokazati kako je uvijek moguć jedan drugi obnovljeni komunizam, socijalizam „s ljudskim licem“ itd. okultirajući sva zlodjela koja su počinjena u ime iste ideologije.

S povijesnog i empirističkog gledišta, svi totalitarni sustavi su pokazali svoje pravo lice u praksi i nacizma i komunizma koji ništa drugo nije nego mašinerija koja se stvorila i djelovala pod tim imenom u državama „realnog socijalizma“.

Čak i kad proučavamo prva marksistička izvorišta komunizma, može se opravdano sumnjati u takozvanu dobronamjernost navedene ideologije kada Marx već u godini 1848. egzaltira u Komunističkom manifestu: „Više-manje tajni građanski rat koji uznemiruje društvo do trenutka kad će taj rat prijeći u otvorenu revoluciju, u kojoj proletarijat stvara osnove svoje dominacije nasilnim rušenjem buržoazije“.

Toliko o miroljubivim i tolerantnim namjerama izvornog marksizma.

Također ne treba zaboraviti epizodu Pakta Molotov-Ribbentropa od kolovoza 1939. kada je takozvani antifašistički pokret naglo „zamrznut“ zbog germansko-sovjetskog dogovora oko podjele Poljske i tajnih protokola suradnje između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza.

Velik je doprinos komunističkog pokreta u antifašističkoj borbi. Međutim, u istom povijesnom kontekstu, treba napomenuti su se komunisti internacionalisti nastojali prikazati kao avangarda u antifašističkoj borbi (isti antifašisti koji su podmuklo zašutjeli tijekom sovjetsko-germanskog pakta iz 1939.) dok je povijesno dokazano da su komunisti tvorili određenu otporašku političku frakciju pored niza drugih zaslužnih „nekomunističkih“ antinacističkih i antifašističkih pokreta otpora.

Prije negoli je konstituirana „antifašistička fronta“ papa Pio XI. 29. lipnja 1931. iznio je encikliku „Non abbiamo bisogno“ protiv Mussolinijeva fašizma (dvije godine nakon potpisivanja Lateranskih ugovora).

Sustavna propaganda „lijevog antifašizma“ nastoji prikriti druge većinske sastavnice antifašističkog pokreta otpora poput: socijaldemokratski otpor (skupine: „Blick in die Zeit“, „Roter Stobtrupp“, Volksfront“, „Deutsche Freiheit) protestantski otpor (pokreta „Bijela ruža“ Martina Niemollera, Dietricha Bonhoeffera, skupina „Pfarrernotbund“, „Biro Gruber“, „Jungenwatch“), katolički pokret otpora s vatikanskom enciklikom „Mit brennender Sorge“ Pape Pie XI. iz 1937. (isti papa je osudio komunizam u enciklici Divini Redemptoris 19.III.1937. kao što je 1926. godine osudio francuski integristički nacionalizam i pokret Action francaise), djelovanje biskupa Konrada Graf von Preysinga, biskupa Clemensa Augusta von Galna, pa i Alojzija Stepinca u Hrvatskoj, čelnici katoličke akcije u Berlinu: Michale von Faulhaber, Bernard Lichtenberg (prior Berlinske katedrale), čelnik katoličke akcije iz Municha Muhlera i Archeveque Michael von Faulhaber te djelovanje katoličkih pokreta poput „Zentrum“, Odbor za pomoć nearijevskih katolika, „Junge Front“, revija „Der gerad Weg“ te konzervativne frakcije antinacističkog otpora poput „Udruge Kreisau“ na čelu s Helmutom Jamesom von Moltkom, skupina „Carl Goerdeler“ pa sve do otporaških vojnih konzervativnih krugova poput skupine „Tresckow i Claus Schenck Graf von Stauffenberg“ koji su pokrenuli neuspjele atentate na Hitlera. (1942-1943). Komunistički antifašizam se također ilustrirao tijekom Španjolskog građanskog rata u likvidaciji španjolskih komunista disidenata i trockista iz Radničke stranke marksističkog ujedinjenja i anarhista iz CNT-a od NKVD-a.

Staljinizam se također u ime antifašističke borbe obračunao s talijanskim komunističkim disidentom, utemeljiteljem Komunističke internacionalističke stranke Amadeom Bordigaom koji je iznio da je “antifašizam instrumentaliziran od staljinizma u svrhu uspostave svjetske hegemonije“.

Ne treba zaboraviti da je u ime antifašizma (svaki potencijalni neprijatelj staljinizma bio je prozvan reakcionarom ili fašistom) staljinizam režirao i provodio sustavne čistke (koje su pogodile, prema istraživanjima povjesničara Nicolasa Wertha, 94 % nekomunista deportiranih u gulag) i ekspeditivne likvidacije.

U ime antifašizma, Staljin je zapovjedio deportiranje „sumnjivih“ nacionalnih majina poput tisuće Poljaka i ostalih baltičkih naroda, transferiranje u srednju Aziju 170.000 Korejanaca, provođenje prisilne sedentarizacije „zaostalih nomada“ srednje Azije u Kazahstanu, deportiranje njemačke manjine iz regije Volga, deportiranje 600.000 Čečena godine 1944. kao i deportiranje Tatara iz Krimjea.

Zanimljivo je ustvrditi kako genocide nad Armejcima, genocidi nad etnijama južnog Sudana, Ibosa u Bijafri, plemena Ašoli i plemena Langi u Ugandi su provjerili i precizno kvantificirali međunarodni stručnjaci i povjesničari, no to nije slučaj divovskog genocida koji je vodio sovjetski režim.

Solženjicin u djelu „Arhipelag gulaga“ piše o 66 milijuna žrtava sovjetskog režima, a Georges Knupffer u djelu „The Struggle for World power“ iznosi da je sovjetska revolucija koštala oko 60 milijuna žrtava.

U ime antifašizma, u ožujku 1940. je likvidirano 4500 poljskih časnika u Katynu, a ista je antifašistička praksa rabljena za likvidaciju 300.000 Hrvata na Bleiburgu u svibnju 1945. Također u ime antifašizma se provodila u Francuskoj takozvana „divlja čistka“ kolaboracionista u kojoj je prema povjesničaru Robertu Aronu, bilo 40.000 žrtava, a prema drugim povjesničarima (Philippe Bourdel u djelu „L’epuration sauvage) od 11.000 do 20.000 žrtava. U ime antifašizma sovjetska je vojska ugušila mađarsku revoluciju 1956. i češku revoluciju 1968.

U ime antifašizma i „klerofašizma“ je velikosrpsko komunističko vodstvo ugušilo Hrvatsko proljeće u Karađorđevu, a i još ranije, također pod zastavom „antifašizma“ Milošević je krenuo 1989. sa svojom velikosrpskom agresijom na Hrvatsku i na ostale republike bivše Jugoslavije u obranu jedinstva SFRJ.

Također u ime antifašizma su na kraju Drugog svjetskog rata protjerane iz istočnoeuropskih zemalja njemačke manjine među kojima su tisuće umrle u sabirnim američkim logorima. Dakle, današnje vladajuće elite u parlamentarnim demokracijama ne dijele političke pokrete ili režime na fašističke i antifašističke, (Jean-Francois Revel je označio staljinizam kao „crveni fašizam“) već, kao što je to istaknula Hananh Arendt, prije svega na liberalne, demokratske, autoritativne i totalitarne što zahtijeva nijansiraniji i prosvjećeniji pristup u prosuđivanju takvih režima ili pokreta.

Tu tezu potkrjepljuje činjenica da su demokracije dijelom mogle i jesu koristile se antidemokratskim sredstvima. Tijekom Drugog svjetskog rata; liberalne demokracije u suzbijanju nacističke Njemačke i carskog Japana su uporabile smišljeno oružje za masovno uništenje nad civilnim stanovništvom (Hirošima, Nagasaki i Dresden): te metode neki analitičari mogu opisati kao „fašističke“ iako ti režimi nisu bili totalitarni ili fašistički.

Jacques Julliard: 75 milijuna mrtvih u komunizmu upućuje na njegovu bit

U svjetlu povijesnih činjenica i utvrđenih brojki žrtava, paušalni argument salonskog antifašizma o takozvanom raskoraku između komunističke doktrine i stvarnosti bjelodano je pobijeđen od golih povijesnih činjenica jer takva tvrdnja potvrđuje puko špekuliranje i nagađanje i nedokazive povijesne pretpostavke. Sama empiristička metoda koju primjenjujem u ovoj knjizi, pokazuje kako prosuđivanje svake ideologije ili političkog pokreta je strogo zasnovano na promatranju, raščlanjivanju i izvlačenju zaključaka na strogo provjerenim povijesnim činjenicama.

Adorno i Horkheimer su pokazali kako svi totalitarni režimi teže prema društvenoj homogenosti i pretvaranju svijeta u identičnosti s iskonstruiranjem novog čovjeka. Namjera je etičkofilozofska kategorija koju totalitarni sustavi ne trpe, a povijesno je dokazano kao i u komunističkoj ideologiji da su krajnja sredstva terora neodvojiva od krajnjeg cilja poput uspostave diktature proletarijata, jer navedeni sustavi pa i komunizam misli da su revolucionarna nasilna sredstva najvjerodostojniji način da se stigne do cilja, što isključuje svaki oblik romantizma koji nam serviraju pristaše cheguevarističkog idolopoklonstva ili pobornici socijalizma „s ljudskim likom“.

U tom pogledu Jacques Julliard s pravom tvrdi da „ako 25 milijuna mrtvih u nacizmu upućuje na njegovu bit, zašto bi se 75 milijuna mrtvih u komunizmu moralo shvaćati tek kao običan nesretan slučaj“.

Od povijesnog antifašizma do „Antife“

Niz političkih pokreta koji pripadaju radikalnoj, autonomnoj i post-feminističkoj ljevici ističu antifašističko nasljeđe poput (SCALP-No Pasaran, Francs-tireurs partisans, Ras-le-Front Antifašistička koordinacija Belgije, Coordination antifasciste …).

Taj se suvremeni antifašizam intenzivira agresivnim aktivizmom, na političkoj sceni šezdesetih i sedamdesetih godina kada se suprotstavljaju neofašističkim pokretima, a i svakoj „desnoj“ liniji (liberalna, konzervativna ili neoliberalna desnica).

Antifašističko aktivističko strujanje u Europi usko je povezana s ljevičarskom skinhead scenom, preko antifašističkih radikalnih organizacija poput RASH-a (Red and Anarchist SkinHead), Redskina (komunistički Skinheadsi) ili SHARP-a (SkinHead Against Racial Prejudices), kao i s dijelom altermondijalističke i antikapitalističke struje koji su samoinicijativno osnovali pokrete i antifašističke skupine (primjerice pariška grupa Red Warriors).

—————————————————————————

Francois Fuert, Le Passé d’une illusion, Paris, Laffont/Calmann-Lévy, 1995
Thierry Wolton, „L’histoire interdite, Jean-Claude Lattes, Pariz 1998.
Članak Alain Finkielkeraut, Le monde de la haine et des slogans, Le monde,,12/12/1997.
Claude Polin, le Totalitarisme, PUF, Que sais-je ?, Paris, 1983.
Ernesto Galli della Loggia, « Formes et fonctions de l’antifascisme dans la vie politique italienne : Légitimité ou légitimation ? », Vingtième siècle. Revue d’histoire, 2008(4), no 100,
Enzo Traverso, 1914-1945. La guerre civile européenne, Hachette-Pluriel, 2009

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr