U kojem je stanju hrvatski zdravstveni sustav danas? Treba li nam privatizacija zdravstva? Kako smanjiti liste čekanja te kako riješiti dugove bolnica? Što mijenjati? Neka su od pitanja o kojima se razgovaralo u Otvorenom.
Gosti urednika i voditelja Domagoja Novokmeta bili su:
dr. sc. Krešimir Luetić, dr. med., dopredsjednik Hrvatske liječničke komore, mr. Jasna Karačić, predsjednica Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata i Goranka Jureško, novinarka Jutarnjeg lista.
“S obzirom na sve objektivne okolnosti, naš je zdravstveni sustav u sasvim solidnom stanju”, smatra dr. Krešimir Luetić. “Kad uzmemo u obzir financijsku nestabilnost i kadrovsku devastaciju sustava i činjenicu da 30 posto naših građana uplaćuje zdravstveno osiguranje, a 100 posto građana ima zajamčenu uslugu, onda možemo reći da sustav opstaje zahvaljujući entuzijazmu zdravstvenih radnika”, rekao je. Istaknuo je da država ne podmiruje sve svoje obveze, koje bi prema zakonu o obaveznom zdravstvenom osiguranju trebala, piše HRT.
“Naš zdravstveni sustav opstaje na tri stupa solidarnosti- solidarnost zdravih prema bolesnima, solidarnost bogatih prema siromašnima i solidarnost mladih prema starijima”, pojasnio je. Nadovezala se na ovo Goranka Jureško koja je rekla da je problem u tome što neki uporno žele to srušiti. “Jedan dio političara želi da dio sredstava solidarnog zdravstvenog sustava ode u nečije privatne džepove”, smatra.
“Što se tiče strukture troškova u zdravstvu, jedan veći dio se troši na plaće zaposlenika”, rekla je. “11 posto ide na bolovanja i ostale vrste naknade, a za liječenje ostaje minimum”, tvrdi Jureško. Luetić je rekao da to nije točno i da 8 milijardi i 100 milijuna kuna, od ukupno 23 milijarde, ide na bolnički sustav (plaće, potrošni materijal itd).”Oko 3 milijarde ide na za primarnu zdravstvenu zaštitu, 700 milijuna kuna je za posebno skupe lijekove”, pojasnio je.
Gosti su se dotaknuli teme dvojnog rada liječnika. Luetić je rekao da je to nešto sasvim uobičajeno u uređenim zemljama EU- a. Ne smatra da se tu radi o sukobu interesa, već o jako dobrom potezu.
“Jedna od prednosti miješanja privatne prakse i javnog sustava je smanjenje lista čekanja. Isto tako, na taj način se potiče izvrsnost u zdravstvenom sustavu, jer da bi nekoga uopće tražili privatno, on se mora najprije izgraditi u javnom zdravstvenom sustavu”, rekao je.
Jasna Karačić smatra da treba odvojiti što je privatno, a što javno, ali i da treba dozvoliti liječnicima da rade i privatno. “Ima liječnika koji su svoj život posvetili medicini, i zašto im se ne bi dozvolilo da rade popodne?”.
Istaknula je da to treba kontrolirati, da se ne bi dogodilo da netko ode tri sada ranije iz bolnice i onda ode privatno raditi.
Kada je o listama čekanja riječ, Luetić tvrdi da one postoje u svim zdravstvenim sustavima. “Nema zemlje u svijetu, koja nema listu čekanja. Kolega iz Švedske mu je rekao da se tamo za prvi pregled kod neurologa čeka jednu godinu. Liste čekanja nistu hrvatski problem”, istaknuo je, ali i dodao da mogu biti manje.
Trebalo bi ih najprije definirati jer se pod liste čekanja svrstava svašta, primjerice pregledi koje sam pacijent odgodi”, tvrdi. Jureško se složila da postoji siva zona, ali smatra da je problem u informatizaciji bolnica. “Da imamo umrežen cijeli sustav, imali bismo puno manje problema”, ocijenila je.
Karačić je rekla da se ne može generalizirati i reći da su liste čekanja za sve jednako važne. “S obzirom na vrijeme čekanja i po godinu dana, ispada da bi se svatko tko je zdrav preventivno trebao unaprijed naručiti za magnetsku rezonancu”, rekla je. Dodala je da u bolnicama postoje uređaji koji rade, ali samo u jutarnjoj smjeni.
Bilo je riječi i o ukidanju dosadašnje obveze specijalizanata da nakon završetka specijalističkog obrazovanja nastave raditi u ustanovi koja im je specijalizaciju omogućila. “Hrvatska je zadnja zemlja u Europi koja je imala takvu vrstu robovlasničkih ugovora”, rekao je Luetić. “Sigurno je da je pravilnik koji je postoja trebalo promijeniti, ali nekakva obveza mora postojati”, nadovezala se Jureško.
