Hrvatska je s velikim nestrpljenjem očekivala trenutak otvorenja Pelješkog mosta kojim se jug Hrvatske spaja s ostatkom zemlje. A zahvaljujući kritikama i određenom medijskom pritisku, u programu otvorenja ipak su, iako u početku nisu bili pozvani, sudjelovali i dubrovački branitelji.
> Uz Himnu slobode i vatromet svečano otvoren Pelješki most: Pogledajte prekrasne prizore
Riječ je o ljudima koji su na početku Domovinskog rata, kada je prijetilo da agresorske snage potpuno okupiraju jug Hrvatske, uspjeli organizirati obranu na tom prostoru te vezu opkoljenog Dubrovnika s ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija. Bez njihovih zasluga pitanje je bismo li danas imali Dubrovnik, Pelješac, a tako i Pelješki most. Njihovim naporima pridružili su se kasnije branitelji iz drugih dijelova Hrvatske koji su uspješno deblokirali Grad i oslobodili hrvatski jug.
> Dubrovački branitelj Mujan za Narod.hr: Bit ćemo na otvorenju, nije samo Dolenčić problem, to radi veći krug ljudi
> Zasluge dubrovačkih i korčulanskih branitelja koje Dolenčić nije zvao na otvorenje Pelješkog mosta
> Poznata urednica prozvala Dolenčića: Otvaranje Pelješkog mosta bez branitelja Dubrovnika i Pelješca?!
Uoči otvorenja mosta razgovarali smo s braniteljem Markom Mujanom, predsjednikom Udruge branitelja Dubrovnika i herojem obrane Čepikuća, koji je upravo u ratnim danima, kao zapovjednik, imao iznimno značajnu ulogu.
Donosimo neka njegova svjedočanstva koja nam, barem djelomično, mogu približiti tešku situaciju u kojoj se hrvatski jug nalazio u tom trenutku.
Kada je u jesen 1991. srpsko-crnogorski agresor u potpunosti je opkolio Dubrovnik, ostavivši stanovnike Grada bez struje, vode i telefonskih linija, kao i bez ikakve povezanosti s ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija, malobrojni branitelji morali su pronaći način kako u toj bezizlaznoj situaciji ostvariti vezu s ostatkom Hrvatske i obraniti grad. I morsku vezu gotovo bilo nemoguće uspostaviti, s obzirom da je Dubrovnik napadan i s mora – gdje su se nalazile agresorske topovnjače i ratni brodovi JNA.
Branitelj Mujan ističe nemjerljive zasluge branitelja koji su tada pružali otpor nadirućem neprijatelju – u Dubrovačkom primorju, Konavlima… kao i onih koji su osnovali Odred naoružanih brodova te iz Grada probijali pomorsku blokadu.
Ovaj je prostor – jug Hrvatske – oslobođen do kraja 1992. operacijama Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Konavle. Tada su hrvatske snage izašle na međunarodno priznatu granicu na jugu Republike Hrvatske, iako to nije bio kraj agresorskih napada u tom dijelu Hrvatske. Naime, sve do kraja rata, 1995., s područja BiH pod srpskom kontrolom na Dubrovnik i dubrovačko područje dolijetale su granate. Pritisak je posebno bio intenzivan uoči i tijekom operacije Oluja, a bio je potaknut gubicima agresorskih snaga na području Banovine, Korduna i Like. Ipak, hrvatske su snage uspješno odbile sve napade i hrvatski je jug pobjedonosno dočekao kraj rata.
> Dolenčić nije pozvao branitelje na otvaranje Pelješkog mosta: Prisjetimo se kako je Thompsonu isključio mikrofon na dočeku Vatrenih
> Dubrovački branitelj, heroj obrane Čepikuća i Mostov vijećnik: ‘Većina naših visokopozicioniranih političara je kupljena i mora slušati gazde’
O situaciji na hrvatskom jugu 1991.
“Netko je sve te branitelje iz drugih hrvatskih krajeva, u trenutku oslobađanja, odnosno deblokade Dubrovnika iz okruženja, morao dočekati na jugu. Te granice su bile na Bistrini iznad Stona i one su se dosta dugo održale bez neke velike pomoći sa strane. Da nije bilo tih ljudi gore na Čepikućima i u Dubrovačkom primorju, vjerojatno bi u tim prvim danima agresor mogao doći de facto do Ploča, ili do Makarske. Bilo je teško biti gore. U početku je tim braniteljima dolazila pomoć i ZNG-a ih Metkovića, iz Makarske, ali malo tko je ostajao noću. Bili su tu i Poljičani koji su gore i ostali i bili na položajima izvjesno vrijeme.” – priča branitelj Marko Mujan za Narod.hr.
Istaknuo je kako su ti branitelji pomogli Odredu naoružanih brodova da lakše opskrbljuje Grad.
“To je sve bilo 1991., tada smo ih uspjeli zaustaviti. Dubrovnik je preko Odreda naoružanih brodova mogao imati vezu sa Stonom, inače bi vozili možda do Ploča ili Makarske. Da je pao Pelješac, pala bi i Korčula. To je jasno, to nije nikakva filozofija. S obzirom na ono s čime je neprijatelj raspolagao, stvorila bi se ogromna panika i to bi sve bilo vrlo upitno da nije ta skupina ljudi ostala gore. I ti su ljudi, naravno, pa i oni u Dubrovniku, u okruženju, dočekali svoje suborce iz drugih krajeva Hrvatske.”
O svojoj ulozi u prvim danima obrane
Na pitanje koja je bila njegova uloga u Domovinskom ratu na tom području, branitelj Mujan kaže:
„Moja uloga u to vrijeme je bila izuzetno konkretna. Dubrovnik je možda imao u vremenu početku rata, neki kažu, 500-700 branitelja koji su bili na granici s oružjem u ruci. Jasno je da postoji logistika, ljudi koji su pomagali, i sam narod – pekari, oni koji su omogućavali sve drugo što je bilo potrebno… Ali, na samoj crti bojišnice bilo je jako malo ljudi. Uglavnom svi znaju tko su bili ti ljudi. Ja sam u to vrijeme bio zapovjednik dubrovačke djelatne bojne, koja je imala oko 200-tinjak ljudi. Od njih mislim da ih je oko 23 izgubilo život, a danas ih je „pod pločom“, čini mi se, ukupno oko 31 od nas 200 – što od posljedica rata, što iz drugih razloga…
Dosta nezavidna brojka, iako smo mi bili, po meni, jako pripremljeni za to. Ja sam bio s njima negdje 2 mjeseca i uporno radio na pripremi kako bi nas to što manje koštalo života. Dana 1. kolovoza 1991. pristupio toj postrojbi kao zapovjednik. Bili smo na terenu u Dubrovačkom primorju – Lisačka Rudina, a kasnije smo prebacili bazu u samo selo Čepikuće.“ – priča branitelj Mujan.
O bitci za Čepikuće
Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje (BiH), krenuli su prema Čepikućima u Dubrovačkom primorju s ciljem osvajanja šireg područja Dubrovačkog primorja i izbijanja na Jadransku magistralu. Napad su spriječili hrvatski branitelji. Ova pobjeda, kažu vojni analitičari, spasila je Dubrovnik od sudbine Vukovara.
Kako zapovjednik obrane general Daidža tog jutra nije bio u Čepikućima, zapovijedanje je preuzeo Marko Mujan, zapovjednik satnije, koji je na brzinu organizirao postavljanje zasjede u jednom usjeku ispod kote naziva Bijeli brijeg, gdje je teren omogućavao dobre zaklone za kvalitetnu obranu. Marko Mujan je raspolagao snagama od 30 pripadnika Zbora narodne garde, a u ispomoć je pristigla grupica sastavljena od četvorice hrvatskih policajaca te skupina od 11 dragovoljaca.
G. Mujan ističe:
„Na Osojniku, Brgatu i Čepikućima, a i u Konavlima je napravljen velik doprinos tih mojih ljudi koji su bili na prvoj crti. Na Čepikućima agresor nije uspio proći. To je sve zasluga tih ljudi, a ja sam među njima bio samo prvi među jednakima. Za mene je to bilo – kako je bilo njima, tako je bilo i meni. Gdje su bili moji ljudi, tu sam bio i ja, i to od prvih dana, od 1. listopada, kada je opći napad počeo dokle god sam bio zapovjednik.“
„To što sam ja bio zapovjednik te bojne, to praktički nije nimalo valorizirano. Iako je to bila gardijska postrojba, ja uopće nemam taj status. Iako sam bio zapovjednik te postrojbe, zapovjedništvo me tretiralo kao zapovjednika neke pričuvne satnije u Metkoviću. Ali tako su me tretirali i to je tako ostalo do dan-danas. Na to sam pomalo ogorčen, ali to je njihov problem, a ne moj. Ja sam svoje pošteno odradio, na najbolji mogući način na koji sam mogao, koliko su mi snage dopuštale. Čak sam pobjegao iz Splita iz bolnice bez da sam se ikome javio, kad sam čuo da će se možda ići naprijed u studenome. Tu sam napravio koliko sam mogao da se Čepikuće probaju obraniti.“
O Srđu i obrani Dubrovnika 1991.
“Nije bilo lako to obraniti. Kada danas dovedem ljude na Srđ i pričam im o ratu – pitam ih: kako biste vi ovo branili? Pokažem im gdje je bio neprijatelj. Pa da imate ne znam kakve snage, bilo bi teško braniti tako uzak prostor… ” – priča za Narod.hr Marko Mujan.
O oslobađanju hrvatskog juga 1992.
“Neko vrijeme bio sam u zapovjedništvu u Opuzenu – krajem 1991., nakon pada Čepikuća. Poslije toga sam bio u Odredu mornaričkog desantnog pješaštva u Stonu – tu sam bio pomoćnik za pješaštvo. Od tamo smo krenuli u oslobađanje. Krenuo sam s nekih 12-ak ljudi. Od tamo se išlo u Slano, Rudine…
Nisam htio ići u Dubrovnik gliserom, iako sam imao priliku. U Dubrovnik sam otišao kad je Dubrovnik bio izvučen iz okruženja i kad je magistrala bila oslobođena.
Dalje sam bio u desantu za Konavle s jednom dubrovačkom domobranskom bojnom – bio sam im zapovjednik… Poslije sam bio zapovjednik u 1. bojnoj 163., kasnije 630. brigade…
Bio sam u zapovjedništvu južnog bojišta.
Moj put je bio vezan prije svega za crtu bojišnice, a kasnije nešto za zapovjedništvo, ali opet je to bilo povezano s crtom bojišnice, obilascima… ”
O Oluji
“U Oluji sam sudjelovao na način što sam bio u timu zapovjedništva koji je bio jako uzak jer se radilo o tajnim stvarima – to sam odradio uspješno te sam dobio medalju Oluja.
Prije svega sam organizacijski sudjelovao. Imali smo jake planove – u slučaju da negdje „zapne“ na području Knina, a da neprijatelj krene prema nama na jugu kako bi ublažio napade na tom sjevernijem području. Dakle, očekivao se moguć udar na Dubrovnik zbog gubitaka u Kninu.
Bilo je djelovanja, pamtimo i napad na civile na plaži prije početka Oluje. No, da je došao taj pritisak, dočekao bi ih zaista jak odgovor i vjerojatno bi ih ono što se dalje događalo oslabilo još više. Sigurno im se to ne bi svidjelo da su se drznuli na Dubrovnik ozbiljnije. Imali smo spreman plan.” – rekao je za Narod.hr branitejl Marko Mujan.
Tekst se nastavlja ispod oglasa