Otvorenje Pelješkog mosta kojeg cijela Hrvatska već desetljećima iščekuje održat će se u utorak. Ovih se dana govorilo o tome kako bi u svečanosti otvorenja svakako trebali sudjelovati i oni koji su među najzaslužnijima za obranu hrvatskog juga u Domovinskom ratu – branitelji Dubrovnika, Pelješca, Korčule…
Iako u proslavi sudjeluju branitelji iz 1. i 4. gardijske brigade, koje su bile aktivne u oslobađanju hrvatskog juga, činjenica da nisu bili pozvani i branitelji iz ovog kraja čija je aktivnost omogućila da hrvatski jug tijekom najtežih ratnih godina ostane povezan s ostatkom Hrvatske, svakako je propust redatelja Krešimira Dolenčića.
U nadi da će i njihovo sudjelovanje ipak biti uvršteno u program, ovom prilikom donosimo samo neke informacije o zaslugama tih ljudi.
U jesen 1991. započinje opći napad na Dubrovnik, agresorske snage okupiraju Konavle, Župu dubrovačku, Dubrovačko primorje te u potpunosti okružuju Grad.
Obrana Dubrovnika
Kada govorimo o obrani Dubrovnika mislimo na sve ratne aktivnosti na području nekadašnje općine Dubrovnik, od graničnog prijelaza Debeli Brijeg i Prevlake na istoku do Neuma i pelješkog mjesta Zamasline na zapadu, Čepikuća na sjeverozapadu, Osojnika u dubrovačkom zaleđu te graničnog prijelaza u Gornjem Brgatu na sjeveru općine.
Napad na ovaj dio Hrvatske započeo je brutalnom srpsko-crnogorskom agresijom u jesen 1991., kada je Dubrovnik blokiran. Ovaj je prostor – jug Hrvatske – oslobođen do kraja 1992. operacijama Čagalj, Tigar, Oslobođena zemlja, Vlaštica i Konavle. Tada su hrvatske snage izašle na međunarodno priznatu granicu na jugu Republike Hrvatske, iako to nije bio kraj agresorskih napada u tom dijelu Hrvatske. Naime, sve do kraja rata, 1995., s područja BiH pod srpskom kontrolom na Dubrovnik i dubrovačko područje dolijetale su granate. Pritisak je posebno bio intenzivan uoči i tijekom operacije Oluja, a bio je potaknut gubicima agresorskih snaga na području Banovine, Korduna i Like. Ipak, hrvatske su snage uspješno odbile sve napade i hrvatski je jug pobjedonosno dočekao kraj rata.
No, na samom početku rata situacija na jugu Hrvatske doimala se bezizlaznom. Malo je tko očekivao tako žestok napad na područje koje u vojnom smislu nije moglo predstavljati nikakvu posebnu prijetnju i gdje je nacionalni sastav stanovništva tako homogeno hrvatski. Iznenađeni i nepripremljeni, malobrojni i gotovo potpuno neopremljeni branitelji morali su iznaći načine, improvizirane i domišljate, da se suprotstave nadirućoj vojnoj sili koja je u svakom pogledu bila višestruko nadmoćna.
Njihov uspjeh do danas izaziva naše poštovanje i divljenje, a sada, kada taj krvavo obranjen hrvatski jug Pelješkim mostom spajamo s ostatkom RH, zasigurno najmanje što možemo učiniti jest iskazati im zahvalnost i pozvati ih da svojom prisutnošću uveličaju svečanost otvorenja.
Korčulanski branitelji
U svojoj oštroj kritici redatelja Dolenčića urednica Ivana Petrović nedavno je istaknula veliku ulogu korčulanskih branitelja za obranu Pelješca. Petrović je spomenula svog školskog kolegu Željka Seretineka, koji je kao zapovjednik sudjelovao u obrani.
“Kako se uopće moglo dogodit da odmah u scenarij i popis uzvanika nisu uvršteni branitelji Dubrovnika kao i branitelji s Korčule koji su artiljerijskim baterijama obranili Pelješac. Moj školski Željko Seretinek kao jedan od zapovjednika o tome govori u svakom dokumentarcu!!! Samo da vas podsjetim. Da njih nije bilo zadnji južni most bi bio krčki.” – napisala je Petrović.
Željko Seretinek, nekadašnji zapovjednik Pokretne obalne Topničke baterije, a sada umirovljeni pukovnik HRM-a, nakon rata uložio je velik trud kako bi javnosti prezentirao djelovanje korčulanskih postrojbi u Domovinskom ratu. Autor je knjige i dokumentarnog filma “Ratni put korčulanskih postrojbi u Domovinskom ratu”, a na svojem Youtube kanalu objavljuje dokumentarne videomaterijale o djelovanju Korčulana u obrani i oslobađanju Hrvatske.
Pripadnici postrojbi tadašnje općine Korčula, koja je u sastavu imala otok Korčulu i zapadni dio poluotoka Pelješca, su tijekom ratne, 1991. godine, osvojili tri vojarne JNA na otoku, naoružali su svoje i dio postrojbi u susjedstvu, obranili područje općine Korčula i razbili posljednju pomorsku blokadu Jadrana. Korčulanske su postrojbe zajedno sa pelješkim i drugim postrojbama HRM zaustavile prodor jugoslavenske vojske prema Stonu, u sklopu oslobodilačkih operacija na Južnom bojištu polovinom 1992. U potpunosti su deblokirale kopnene komunikacije koje preko Pelješca vode na Jadransku magistralu nakon čega su zajedno sa Prvom i Četvrtom Gardijskom brigadom sudjelovale u oslobađanju dubrovačkog primorja.
Dubrovački branitelji i bitka za Čepikuće
Upućujući kritiku na režiju otvaranja Pelješkog mosta, dr. sc. Vladimir Onofri, dozapovjednik dubrovačkog Odreda naoružanih brodova, rekao je za Dubrovački vjesnik kako bi li bilo najprimjerenije da na čelu branitelja koji će u sklopu otvaranja prijeći preko mosta, bude Marko Mujan, predsjednik udruge dubrovačkih branitelja, heroj bitke za Čepikuće.
Marko Mujan, inače također Korčulanin, odigrao je ključnu ulogu kao zapovjednik hrvatskih snaga tijekom bitke za selo Čepikuće u Dubrovačkom primorju.
Prvog dana listopada 1991. crnogorski rezervisti i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević iz smjera Ravnog i Trebimlje (BiH), krenuli su prema Čepikućama u Dubrovačkom primorju s ciljem osvajanja šireg područja Dubrovačkog primorja i izbijanja na Jadransku magistralu. Napad su spriječili hrvatski branitelji. Ova pobjeda, kažu vojni analitičari, spasila je Dubrovnik od sudbine Vukovara.
Uloga Marka Mujana
Kako zapovjednik obrane general Daidža tog jutra nije bio u Čepikućima, zapovijedanje je preuzeo Marko Mujan, zapovjednik satnije, koji je na brzinu organizirao postavljanje zasjede u jednom usjeku ispod kote naziva Bijeli brijeg, gdje je teren omogućavao dobre zaklone za kvalitetnu obranu. Marko Mujan je raspolagao snagama od 30 pripadnika Zbora narodne garde, a u ispomoć je pristigla grupica sastavljena od četvorice hrvatskih policajaca te skupina od 11 dragovoljaca.
Nakon što su snage obrane zauzele svoje položaje pojavila se kolona snaga napadača, pa su snage obrane otvorile vatru iz svog raspoloživog oružja. Nakon bitke za Čepikuće snage napadača su imale gubitke od 7 poginulih i 20-30 ranjenih vojnika. Među poginulima su bili zapovjednik i dozapovjednik formacije koja je krenula u napad. Veći dio od 400 pripadnika JNA i četničkih formacija se razbježao natrag prema selu Trebimlja (BiH), odakle su minobacačima uzvratili po snagama obrane.
Istu večer je borba okončana, a sutradan su iz sela Trebimlja, pod prijetnjom odmazde na u međuvremenu zatočenim stanovnicima sela, oficiri JNA poslali nekolicinu civila da pokupe tijela poginulih. Nakon toga je izvršena odmazda na uglavnom starim i nemoćnim stanovnicima tog hercegovačkog kraja, prilikom koje je ubijeno dvadeset dvoje civila, 19 ih je odvedeno u koncentracijski logor Bileća, a ostali su prognani iz svojih domova. Sva su sela s većinskim hrvatskim stanovništvom spaljena i opljačkana.
Čepikuće su krajem studenog 1991. ipak okupirane, ali, kako piše Dubrovnikinsider.com, 1. listopada 1991. agresorskoj vojsci bilo jasno kako neće samo prošetati kroz ovaj dio Hrvatske. Pripadnici ZNG-a, MUP-a i dragovoljci Domovinskog rata držali su ovu liniju obrane punih 53 dana i potpuno poremetili neprijateljsku strategiju.
Čepikuće su s ostatkom Dubrovačkog primorja oslobođene tijekom 1992.
Marko Mujan danas je predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika, aktivan je na društvenom i političkom planu te obnaša dužnost nezavisnog vijećnika (Mostova lista) u skupštini Dubrovačko-neretvanske županije.
Dubrovački branitelji – Odred naoružanih brodova
Kada se govori o obrani Dubrovnika nemoguće je ne spomenuti Odred naoružanih brodova, čije su zasluge za opskrbu i obranu opkoljenog Grada i njegovu komunikaciju s ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija 1991. – nemjerljive.
Upravo je ONB i pokrenuo pitanje sudjelovanja dubrovačkih branitelja u otvorenju Pelješkog mosta, kada je za Dubrovački vjesnik istupio dr. sc. Vladimir Onofri, dozapovjednik ONB-a.
Kada je 1991. srpsko-crnogorski agresor u potpunosti opkolio Dubrovnik, ostavivši stanovnike Grada bez struje, vode i telefonskih linija, kao i bez ikakve povezanosti s ostatkom slobodnog hrvatskog teritorija, malobrojni branitelji morali su pronaći način kako u toj bezizlaznoj situaciji ostvariti vezu s ostatkom Hrvatske. I morsku vezu gotovo bilo nemoguće uspostaviti, s obzirom da je Dubrovnik napadan i s mora – gdje su se nalazile agresorske topovnjače i ratni brodovi JNA.
U tim trenucima, skupina branitelja gliserima je počela probijati blokadu. Gliseri su se, najčešće noću, neosvijetljeni, brzo kretali između topovnjača JNA kako bi, ako je moguće nezamijećeni, uspjeli doći do drugih slobodnih dijelova Hrvatske. Na taj su način, usprkos svim opasnostima i teškim vremenskim uvjetima opskrbljivali Grad hranom, lijekovima, oružjem i onime što je bilo najpotrebnije te prevozili ranjenike. Pripadnici ONB-a tijekom rata prevezli su oko 6.000 vojnika i civila, 200 ranjenika te prenijeli više od 2.000 tona oružje, streljiva, goriva, hrane i lijekova.
Dr. sc. Vladimir Onofri
Dr. sc. Vladimir Onofri, čija obitelj također potječe s Korčule, 1979. došao je u Dubrovnik gdje se zaposlio u Biološkom institutu. Početak Domovinskog rata dočekao je u Mokošici gdje je živio s obitelji. Već nakon prvih napada na Mokošicu uključio se u obranu. Jedan je od osnivača Odreda naoružanih brodova koji je glavnu zadaću imao u probijanju pomorske blokade Dubrovnika i uspostavi koridora za dopremanje hrane, lijekova, naoružanja i svega ostalog potrebnog gradu pod opsadom. Odred naoružanih brodova djelovao je do 29. 12. 1992., kada je prešao pod zapovjedništvo Mornarice. Tijekom ulaska u Cavtat Onofri je bio ranjen. Nakon Domovinskog rata nastavio je raditi u Institutu za more i priobalje u Dubrovniku. Doktorirao je 2003. i danas živi i radi u Dubrovniku.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
