O neprofesionalnom i društveno neodgovornom, ideološki motiviranom i difamatorskom vladanju medijâ prije i nakon referenduma o ustavnoj definiciji braka, koji je pokrenula udruga ″U ime obitelji″– prilog pripremio i govori Marito Mihovil Letica za Vatikanski radio.
Prethodni je prilog tematizirao odnos slobode i odgovornosti u medijima na primjeru tjednika ″Novosti″. Riječ je o tjedniku koji je, treba to bez krzmanja i stalno ponavljati, glasilo srpske nacionalne manjine samo nominalno – dok je realno riječ o protuhrvatskoj i protukršćanskoj tiskovini izdašno financiranoj novcem Republike Hrvatske, tiskovini koja nakaradno je sastavljena od jugofilne nostalgije za ″onim vremenima″ na ″ovim prostorima″ ili u ″regiji″ te od ekstremnih i anarhoidnih zapadnjačkih ideja svojstvenih ovodobnoj lijevo-liberalnoj kulturnoj hegemoniji.
Kada tjednik ″Novosti″ grubo i morbidno vrijeđa hrvatsku pobjedničku akciju u Domovinskome ratu, kada zlurado likuje nad gubitkom hrvatskih vojnih zrakoplova za mirnodopskog lijeta, kada se drsko i neinteligentno izruguje s hrvatskom državnom himnom; onda Milorad Pupovac, predsjednik Srpskoga narodnog vijeća, i Saša Leković, predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva – ocjenjuju te činidbe satirom, parodijom, novinarskom i umjetničkom slobodom.
Slobodno i odgovorno novinarstvo trebalo bi slijediti Sokratovo shvaćanje istinske slobode kao težnje ″činiti najbolje″, također bi se trebalo utjecati etici univerzalnoga utilitarizma koja se ravna prema načelu ″najvećega dobra za najveći broj ljudi″, o čemu u 18. i 19. stoljeću govorahu filozofi Jeremy Bentham, William Godwin i John Stuart Mill.
A, usuprot tomu, sloboda vrijeđanja i provociranja u tjedniku ″Novosti″ ne donosi ništa dobra najvećemu broju Srba u Hrvatskoj – jer se time ne izgrađuju, nego nepotrebno zaoštravaju i narušavaju, njihovi odnosi s većinskim Hrvatima. Cilj bi trebao biti uzoran suživot Hrvatâ i Srbâ u zajedničkoj domovini, gdje svi zajedno trebamo nastojati da Srbi u Hrvatskoj imaju visoku razinu pravâ, kako univerzalnih ljudskih i građanskih tako i specifičnih manjinskih, te da slobodno njeguju i izražavaju svoj nacionalni i vjerski identitet.
A istinskim vjernicima Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj zasigurno nije po volji novinarsko izrugivanje s univerzalnim kršćanskim i tradicionalnim vrijednostima, niti im je poćudno promicanje agresivnoga liberalnog svjetonazora, rodne ideologije i prava na tzv. ″istospolni brak″.
Prilikom govora o neobjektivnosti i agresivnosti hrvatskih medija, valja se prisjetiti godine 2013., kada smo svjedočili nezapamćenoj propagandnoj hajci protiv referendumske inicijative ″U ime obitelji″, koja nije htjela ništa drugo doli ustavnom odredbom definirati i zaštititi brak kao zajednicu žene i muškarca. U beskrupuloznome nastojanju da se difamiraju pokretači i podupiratelji dotične inicijative, većina medija – uz časne izuzetke stanovitih katoličkih radijskih postaja te tiskanih glasila i internetskih portala kršćanskog i hrvatskog usmjerenja – nije prezala od kvalifikacija i etiketiranja poput ″homofobi″, ″prljavi pokret″, ″katolibani″, ″mračnjaci″, ″fašisti″, ″nacisti″ i sl.
Posezalo se za širokim arsenalom medijskoga oružja i propagandnih strategija za neutraliziranje neistomišljenika: bijaše tu zavođenja i indoktriniranja, prijetnji i zastrašivanja, zatim pokušaja zatupljivanja zdravoga razuma mutežom i maglom rodne ideologije, bijaše k tome manipuliranja činjenicama odnosno informacijama te skretanja pozornosti s bitnog na nebitno, sa središnjeg i univerzalnog na periferno i partikularno. Mediji umjesto da su nastojali prenositi stvarnost, umjesto da ustrajavahu na posredovanju informacija, istine, zbilje – vrijedi podsjetiti da lat. ″medium″ ustvari znači ′sredina′, ′sredstvo′, a u ovome kontekstu ′posredovanje′ – konstruirali su vlastitu sliku zbilje, neistinito interpretirali stvarnost.
Francuski filozof Jean Baudrillard (koji je umro 2007.) tumačio je da zbilja u suvremenome svijetu biva podvrgavana procesu dematerijalizacije, koji se odvija putem simulacije i reprodukcije događaja uz pomoć sredstava masovne komunikacije odnosno masovnih medija; a to naposljetku dovodi do zanemarivanja svakoga razboritog promišljanja o prirodi i o zadovoljavanju istinskih čovjekovih potreba.
Baudrillard je u diskurs uveo pojam ″simulakrum″, koji se odnosi na tu i takvu iskrivljenu, insceniranu sliku stvarnosti, sliku što se od stvarnosti toliko udaljila da više o njoj ne ovisi, nego počinje na nju utjecati.
Zaista, jedva da možemo zamisliti tipičniji te izrazitiji primjer simulakruma nego što to bijaše vladanje medija u vremenu kada se pripremao i provodio naš referendum o ustavnoj definiciji braka.
Unatoč svemu, referendum je prošao s potporom glasača od oko 66 posto (što je približno dvotrećinska većina). Budući da su baš svi pripadnici tadašnje vlasti, a sada bivše, ustali protiv referenduma te su svoje političke karte stavili na stol i izgubili od naroda kojim su vladali – trebali su, izgubivši time legitimnost, podnijeti ostavku i raspisati prijevremene izbore. Jer birači su im 2011. dali povjerenje da vode državu, a ne da ideološki preodgajaju društvo.
A mediji – zvani ″četvrta vlast″ ili ″četvrta sila″ – trebali su iz toga izvući pouku da su pozvani služiti narodu umjesto vladajućim političarima. Medijska demokracija ustupila je mjesto mediokraciji i, što je još gore, sprezi medijske i političke oligarhije.
Uspjeh hrvatskoga referenduma odjeknuo je u Europi i svijetu, osobito među katolicima. Stoga je dr. Željka Markić – koja je, recimo to tako, glavna inicijatorica referendumske inicijative ″U ime obitelji″ – kao osobita zaslužnica bila pozvana da govori 30. siječnja 2016. na ″Dan obitelji″ u Rimu, na Circo Massimo, nekada najvećem trkalištu na svijetu, pred golemim mnoštvom od, kako kažu neke procjene, dva milijuna ljudi. A primjerice središnji večernji dnevnik Hrvatske televizije nije tomu posvetio ni jednu sekundu. Ali je zato šest minuta televizijskoga dnevnika otišlo na tri priloga: o zagrebačkoj proslavi kineske Nove godine na Trgu bana Jelačića, 4713-e, koja je ″godina majmuna″, zatim o karnevalima u Rijeci i Splitu.
Ostaje nam nadati se da će smjenom dosadašnjega ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, državna dalekovidnica postati istinski informativni servis svih građana pa tako i većinskih Hrvatâ katolikâ, koji će na njoj moći više čuti i vidjeti o kršćanskim godinama: milosrđa, obitelji i sl. Te da će odlaskom u trajnu oporbu nesposobnih i nedomoljubnih političara uskoro prispjeti mnoge hrvatske godine debelih krava.
Tekst se nastavlja ispod oglasa