Povodom obilježavanja 15 godina djelovanja Marijinih obroka u Hrvatskoj osnivač organizacije Magnus MacFarlane-Barrow posjetio je Hrvatsku kako bi pohodio humanitarne večeri u Zagrebu i Slavonskome Brodu. Prilikom posjeta gostovao je i u Aktualnom Hrvatskog katoličkog radija kojeg prenosi HKM i prepričao put nastajanja organizacije koja dnevno hrani preko 2,4 milijuna djece u svijetu.
Magnus Mac Farlane-Barrow, tko ste Vi, kako biste se predstavili našem narodu?
Ukratko, suprug sam jedne žene i otac sedmero djece. Živim u škotskim planinama i osnivač sam Marijinih obroka. To nije nešto što sam uopće namjeravao činiti u životu, ali jako, jako mi je drago što mi je život ovako ispao.
Godine 1992. gledali ste TV u rodnoj Škotskoj i što ste vidjeli?
Da, gledao sam reportažu o ljudima koji su bili prognani iz svojih domova u Bosni i Hercegovini i živjeli u vrlo teškim uvjetima, bez najosnovnijih stvari. Gledao sam to s bratom i obojicu nas je to duboko dirnulo. Osjećali smo se posebno pogođeni i zato što smo bili u Međugorju više godina prije toga. Dakle, imali smo poseban interes za ovaj dio svijeta u kojem smo bili tako dobrodošli. Pitali smo se možemo li učiniti nešto, barem malo, da pomognemo tim ljudima koji su patili. I to nas je zapravo potaknulo da počnemo razgovarati o tome da bismo mogli prikupiti pomoć, pa možda i zamoliti ljude da nam daju neke donacije i odvesti pomoć.
Prikupili ste pomoć, odveli je u BiH, kao i stotine drugih iz cijeloga svijeta. Zašto ste Vi nastavili godinama kasnije dolaziti u BiH?
Dva su razloga zašto smo nastavili s time. Prvi je taj što su nas ljudi u Škotskoj iznenadili jer su nam stalno davali. To je trebao biti samo jednokratni poziv na pomoć. Ali kad sam prvi put došao kući, dočekalo me ogromno brdo hrane, odjeće i drugih darova koje su ljudi davali. Tako da sam dao otkaz na svom poslu i rekao Bogu da ću nastaviti to raditi dok god bude potrebe i dok ljudi budu davali. U međuvremenu smo u Bosni i Hercegovini i također ovdje, u Hrvatskoj, mogli vidjeti brojne potrebe. Zato smo počeli sklapati prijateljstva s nevjerojatnim ljudima ovdje, koji su postali naši partneri u distribuciji stvari koje smo donosili. Dakle, sve to nas je motiviralo za nastavak i to smo radili nekoliko godina. Ponekad smo vozili u Međugorje, ponekad u Zagreb, ali i svagdje gdje smo radili s ljudima. Ali je, istina je da sam 23 puta vozio od Škotske do Hrvatske – i natrag.
>Humanitarna kriza u Etiopiji: Marijini obroci šire kapacitete kako bi pomogli u borbi s glađu
Spomenuli ste Međugorje. Što Vas je toliko privuklo u to hercegovačko mjesto?
Prvi put sam otišao tamo kada sam imao samo 15 godina, davne 1983. godine, s braćom i sestrom jer smo pročitali kratki izvještaj o tome da su neka djeca imala ukazanja Djevice Marije. Mi smo bili zadivljeni time, jer smo odgajani u pobožnoj katoličkoj obitelji. Znali smo za ukazanja u Lurdu i Fatimi, ali nas je začudila pomisao da bi se Blažena Djevica mogla ukazati i u našem vremenu. Zato smo otišli tamo i doživjeli predivno iskustvo. Obnovili smo svoju vjeru i to nas je iskustvo uistinu potaknulo da pokušamo živjeti svoju vjeru na nov način. Da, to je nešto što nam je potpuno promijenilo živote.
Sredinom ove godine Dikasterij za nauk vjere ocijenio je plodove Međugorja pozitivnima, iako nije donesena odluka o autentičnosti ukazanja. Može li se ipak reći i da su Marijini obroci jedan od plodova Međugorja?
Svakako bih Marijine obroke opisao kao plod Međugorja. Definitivno je to bila moja osobna motivacija na početku, ali to je i ono što vodi tisuće drugih ljudi koji se, širom svijeta, pridružuju ovoj misiji.
Što su zapravo Marijini obroci, kako djeluju i odakle se financiraju obroci za svu tu školsku djecu?
Danas više od 2,4 milijuna djece u svijetu svakoga dana dobiva Marijine obroke, u 17 različitih zemalja. Malavi, gdje smo prvi put počeli posluživati obroke 2002., je naš daleko najveći program. Dakle, više od milijun djece samo u toj zemlji dobiva obrok svaki dan. A druge zemlje su uvijek zemlje s velikim potrebama, zemlje u kojima postoji kriza u smislu gladi i djece koja izostaju iz škole. Ukratko, Marijini obroci su vrlo jednostavan projekt. Svaki dan u školama poslužujemo jedan obrok. Lokalni volonteri kuhaju i serviraju taj obrok. I to je jako važan dio našeg modela – da ovaj posao, prije svega, vode lokalne zajednice.
Hrana koju poslužujemo također je, što je više moguće, lokalno proizvedena hrana, tako da pomažemo lokalnim poljoprivrednicima i gospodarstvu jer poslužujemo domaću hranu, odnosno hranu koju ljudi u tim zajednicama vole jesti. Dakle, to je jednostavan projekt, isporučujemo hranu školama i imamo timove u svim zemljama koji brinu da program dobro funkcionira.
Kako je sve započelo 2002. u Malaviju?
Te godine sam prvi put bio u Malaviju. Bila je to godina užasne gladi. Bili smo tamo jer smo u početku radili hitnu dohranu, dovozeći hranu u sela u kojima su ljudi gladovali. U jednom od sela upoznali smo obitelj u kojoj je otac upravo preminuo. Kad sam ih posjetio, na samrti je bila i majka koja se zvala Emma. Ležala je na podu svoje kuće, a oko nje je sjedilo njenih šestero djece. Najstariji sin zvao se Edward i imao je 14 godina. U jednom trenutku pitao sam ga čemu se nada i koja je njegova ambicija u životu? Rekao mi je da bi htio imati dovoljno hrane i da bi volio jednoga dana ići u školu.
Upravo taj Edwardov odgovor potaknuo je cijelu ovu misiju, jer me naveo da počnem više razmišljati o krugu siromaštva u kojem su zarobljeni milijuni djece poput Edwarda. Oni izostaju iz škole jer su gladni, jer prose ili rade ono što im je potrebno da bi preživjeli. Zato im nedostaje škola i obrazovanje, ali ono može biti njihov izlaz iz siromaštva. Sviđa mi se činjenica da su ovu misiju, koja raste diljem svijeta, pokrenule riječi jednoga djeteta.
>Marijini obroci slave 15. rođendan u Splitu: Dođite na humanitarnu večer!
Priča o Marijinim obrocima širi se kroz filmove poput “Dijete 31”, “Generacija nade”…, ali i uz sudjelovanje poznatih osoba poput Gerarda Butlera. Kako ste upoznali njega?
Bilo je to prilično zabavno. CNN mi je u Los Angelesu dodijelio nagradu na jednom velikom događaju s puno poznatih ljudi. Pozvali su Gerarda Butlera da mi dodijeli nagradu. Njega nisam nikada prije upoznao, nego sam ga prvi put sreo na toj pozornici pred tisućama ljudi na televizijskom prijenosu uživo. Bio sam jako nervozan. Međutim, kad smo silazili s pozornice, odmah mi je rekao da se mora fotografirati sa mnom, jer je njegova majka naša velika podupirateljica.
Ispostavilo se da njegova majka u Škotskoj već godinama podržava Marijine obroke. Nakon toga smo postali prijatelji, pa mi je rekao da bi volio posjetiti neki od naših projekata, doći s nama Afriku ili na Haiti. I učinio je to dvaput, a podržava nas i dalje, u svim godinama nakon toga.
Spomenuli smo film “Dijete 31”. Je li početak filma o 10-godišnjoj djevojčici ujedno i priča o Marijinim obrocima?
Na početku tog filma upoznajemo mladu djevojku. Zove se Lettie i ima oko 10 godina. U tom trenutku Lettie je u užasnoj situaciji, kao siroče kojemu su roditelji nedavno umrli, ona pokušava brinuti o dva brata koji imaju 3 i 4 godine, a svi su gladni i nitko od njih ne ide u školu. To je užasno. Nakon što smo snimili Lettie, vratili smo se sljedećeg dana vidjeti možemo li pokušati učiniti nešto da im pomognemo u toj situaciji.
Odveli smo je u obližnju školu u kojoj smo posluživali Marijine obroke, a ona je zbog toga ponovno počela ići u školu. Njena mlađa braća počela su pak odlaziti u dječji vrtić u kojem smo također posluživali Marijine obroke, tako da im se svima život počeo mijenjati.
Godinama kasnije, Lettie je završila srednju školu i sada radi za Marijine obroke kao pripravnica i izvrsna mlada liderica. Tako se sve u njenom životu promijenilo zbog male stvari koju smo učinili, pa je i tu vidljiva razlika koju čine Marijini obroci. Čak i da je samo za Lettie, sve bi se isplatilo. Ali ono što je lijepo jest da postoje tisuće i tisuće Lettie, tisuće mladih ljudi koji, poput nje, mogu ispričati tu priču.
>Marijini obroci pozivaju vas na Humanitarne večeri u Zagrebu i Slavonskom Brodu
Ranije ove godine posjetili ste Etiopiju i regiju Tigray, gdje ste vidjeli najteže slučajeve gladi…
Situacija u Tigrayu je nešto najgore što sam vidio svih ovih godina. Užasna glad. Tamo su upravo prošle dvije godine građanskog rata. U Tigrayu, koji ima samo 5 milijuna stanovnika, umrlo je 600.000 ljudi.
Mnoga su djeca neuhranjena, a mnoga umiru od gladi. Gotovo polovica djece u Tigrayu ne ide u školu zbog gladi. Kad sam prije nekoliko mjeseci bio tamo, doživio sam nevjerojatno iskustvo u susretu s dvije djevojke koje su na igralištu blagovale Marijine obroke. To je bilo sretno mjesto, za razliku od većine onoga što sam vidio u Tigrayu, jer su djeca bila nahranjena i vraćala su se u školu.
Ove djevojke, koje su imale desetak godina, rekle su mi da su obroci jedini razlog zbog kojeg dolaze u školu, jer nikad ne znaju hoće li te večeri doma biti ikakve hrane. Rekle su mi i da su tjedan dana prije mog posjeta vidjeli dječicu kako dolaze na vrata njihove škole i prose, s obzirom da su mnoge škole u tom području zatvorene zbog gladi.
Bilo im je toliko žao te djece, da su odlučili svakoga dana vlastite obroke dijeliti s djecom na vratima. A kada su ih druga djeca u školi vidjela kako čine ovo nevjerojatno dobročinstvo, počela su činiti isto. Snažno me dirnula činjenica da su ta djeca odlučila dijeliti to malo što imaju – čak i u takvim okolnostima.
Recimo još da su Marijini obroci u samo nekoliko mjeseci od mog posjeta, snažno narasli u Tigrayu. Prije toga smo tamo hranili, čini mi se, 30.000 djece, a sada svakoga dana u Tigrayu hranimo više od 110.000 djece! A to je moguće samo zbog tolikih ljudi koji su odgovorili na naš apel za Tigray.
Iz cijeloga svijeta dobivate donacije, ali kako je točno organizirana podjela hrane?
Susrećemo se s puno izazova i više je članova našeg tima koji su mnogo bolji od mene u organizacijskim poslovima. Imamo sjajne vođe u svim zemljama u kojima radimo, a surađujemo i s više partnerskih organizacija. Vrlo često to su dijelovi Katoličke Crkve, točnije misionari ili domaća biskupija. Puno je izazova jer vrlo često odabiremo raditi na mjestima sukoba i građanskih nemira ili gdje je bilo raznih humanitarnih katastrofa. Puno je logističkih izazova, ali uvijek ih prevladavamo. Osjećam, prije svega, zbog vodstva tih partnerskih organizacija, kao što je slučaj u Tigrayu o kojemu sam upravo govorio, s nevjerojatnim redovnicama, Kćerima milosrđa iz Etiopije, a i zato što je ovo djelo uistinu vlasništvo lokalne zajednice, koja je uvijek odlučna pronaći rješenje kako bi njihova djeca mogla jesti. Činjenica je i da, što je više moguće, kupujemo hranu lokalno, što znači da je ne moramo transportirati na velike udaljenosti.
Važno nam je da uvijek budemo svjesni da nam ljudi daju donacije zato da bismo mogli nahraniti više djece, a ne da bismo mogli trošiti na režije ili troškove prikupljanja sredstava. A to je moguće uglavnom zato što gotovo sav posao Marijinih obroka obavljaju volonteri. Vidim to ovdje, u Hrvatskoj ovih dana, koliko posla obavljaju ljudi koji slobodno daju svoje vrijeme da bi organizirali događaje prikupljanja sredstava i, s druge strane, svi ljudi koji kuhaju. Primjerice, samo u Malaviju imamo preko 50 000 malavijskih volontera koji daruju svoje vrijeme.
Hrvatski ogranak Marijinih obroka osnovan je 2009. godine. Kakvi su plodovi i kako teče suradnja s hrvatskim ogrankom?
Marijini obroci sredstva prikupljaju u nacionalnim organizacijama poput Hrvatske diljem svijeta, u mnogim zemljama. Ali Marijini obroci Hrvatska su vrlo, vrlo jedinstven i poseban dio obitelji Marijinih obroka, zbog naše povijesti. A ljudi koji su osnovali Marijine obroke ovdje 2009. su ljudi koje sam prvi put upoznao tijekom rata, s kojima smo bili partneri i s kojima radimo od tih dana. Zato mi je nevjerojatno, toliko godina kasnije, uvijek iznova vidjeti da su vodili ovako nevjerojatno gibanje ovdje, u Hrvatskoj, i svaki put kad se vratim ovdje, iznenadim se koliko je podrška Marijinim obrocima ovdje živa. Posebno primjećujem koliko mladih ljudi volontira u Hrvatskoj da bi se uključili u ovo poslanje. To je predivna stvar i svake godine vidimo kako iznos prikupljenih sredstava rastu, što nam omogućuje da svake godine činimo sve više i više.
S obzirom da pomažete u najrazličitijim dijelovima svijeta, ima li neke razlike u vašem pristupu djece koja, primjerice, nisu kršćani, nego pripadaju drugim vjerskim zajednicama?
Ne, mi poslužujemo obroke svoj djeci koja su gladna. Nas ne zanima kojoj vjeri pripadaju. Ovo je univerzalno poslanje jer vjerujemo da svako dijete koje je Bog stvorio zaslužuje – svakoga dana – obrok u školi.
