Iako nema nekog posebnog razloga današnji dan, ili bilo koji drugi u siječnju mjesecu uzimati kao početak, zbog mjerenja vremena i prisutne svijesti o tome da je svaka nova sekunda, a posebno ako se izražava krupnim brojkama kao što su godine, označeni start nekakve specifične društvene utrke, stoga smo i prihvatili izricati želje i očekivanja ljudima koji nas okružuju i s kojima živimo. Lako je izreći želje ljudima s kojima čovjek dijeli puno događaja, posljedica, s kojima je blizak. Ja ću stoga ovu prigodu iskoristiti i izreći želje i očekivanja onima s kojima po mnogo čemu nisam blizak zbog moje kršćanske i hrvatske zadrtosti, a pogotovo ljudima i institucijama koje ostavljaju značajan trag na našemu društvu, bar prema onome što smo prinuđeni gledati svakodnevno, a nisu mi bliski, bar koliko se štapom može dohvatiti, piše Ljubić za Hkv.hr.
Kako sam novinar, red je prvo zaželjeti ljudima što se nazivaju novinarima, dakle kolegama, ono što valjda žele sami sebi, jer je to kršćanski sukladno načelu proisteklom iz – ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi. Prevedimo ga u – zaželi drugome ono što sam nastoji postići i što prema svemu što radi želi više od bilo čega drugoga.
Dakle, što bih mogao zaželjeti HND-u i njegovome rukovodstvu, te posebice najprisutnijim aktivistima u javnosti, izuzev da im se ostvare i praktično dokažu sve tvrdnje i nastojanja na koja godinama ukazuju? Je li tako, nema ništa za novinara vrjednije od vjerodostojnosti.
Želim im manje atentata. Bolje autošarafe, bolje šarafe inače, bolje gume, lance na zadnjim i prednjim gumama, ali i na nogama pogotovo zadnjim, jer je vrijeme sklisko. Želim im narodski rečeno i da im Svevišnji, iako redom ističu da ne vjeruju u Njega bar dok su u kondiciji, živahni i revolucionarni, prosvijetli pamet jer je to svakome bitno, da im pomogne skinuti naočale sa staklima na kojima je ucrtan nakostriješeni ustaša, da im se umjesto naočnjaka koji ih usmjeravaju na Bujicu, Dnevno, Narod, HKV, HNiP, ukaže Radman, vesela i rasplesana Maja Sever nasred ulice, bucmasti Novokmet, umno nakostriješeni Drago i to Pilsel spreman na pilselizaciju svega i svačega, da im negdje iz daleka veselo maše ručicama Slavica Lukić i došaptava da će ih Milorad da oprostite Pupovac nakon što će se roditi u petak ili subotu pred cijelim državnim vodstvom, osloboditi nevolja. Uz pomoć Peđe Grbina i Furija Radina.
Želim im da Saša održi predavanje ili trening o istraživanjima makar uz pomoć rumskog automehaničara Jove, a ne da se bave dojavljivanjima, da im se ne podvaljuju desnoobavještajne prikaze s fabriciranim informacijama, te da im s pridruži i Aleksandra Kolarić, sad kad je konačno odustala od SDP-a i kandidatura svih vrsta u toj političkoj stranci. I dao Bog da im se ukaže prvo lula, zatim dim, pa smijeh uf, uf, he, he, pa On. Zuppa. A pod njim, onako ispod koljena, Visković.
Teško je biti kršćanin i to dobar, a gledati kako nam se braća pate, jel tako?
Želje nevladinim udrugama
Zatim slijede želje nevladinim udrugama iz platforme 112, ako nisu promijenili ime, i postali neka nova, druga, najnovija platforma, savez, stranka ili pitaj Boga što već, kad su tako pritisnuti i prinuđeni skrivati se od navale fašizacije i progonitelja svih vrsta i boja. Više od bilo čega im želim da im se u zimskom prijelaznom roku pridruži dr. Jokić, neshvaćeni reformator, a nisam daleko od puste želje da im smjerokaz i to svakodnevni, onaj seksualni bude Aleksandar Štulhofer, još jedan neshvaćeni reformski revolucionar, žrtva sveopće fašizacije i zadrtosti primitivaca, koji ne shvaćaju svu ljepotu seksualnoga prosvijećenja dječice od vrtića. Srce me zaboli zbog svijesti koliko se ti naši civilni prosvjetitelji bore i ugibaju nastojeći zaostali hrvatski puk, sklon golim prirodnim refleksima i navikama, preodgojiti. Ali, nekako ne ide. Što ćeš, rekli bi ljudi.
Evo, primjerice, Rada Borić je odustala od civilnjaštva, pa gromko odlučila zgrabiti političke mehanizme u ruke, poslužiti se iskustvom trajnoga prosvjetitelja Zorana Pusića, ne Milanovića da netko ne bi takvu strahotu pomislio, koji je brčinama zamazao i dolinu Neretve, pa dospio preko gora, šuma i minskih polja u Zagreb konačno zadati udarac – nazadnjaštvu. Pogotovo kad su shvatili da je vrag odnio šalu gledajući ćosavoga Bernardića, Beru i njegova kompanjona Rajka. I, još u crkvi zaboga!?
Stisklo sa svih strana, primitivci sve bezobraznije iskaču iza svakoga ćoška, Marasa i Stazića defetizam dohvatio, a i reuma stiskla, sve bezobraznije pitajute kršćansko-fašistoidne skupine sve i svašta i o svačemu, sve više se i sve drskije usuđuju reći ono što vide očima umjesto onoga što im Goca Bosanac i Zoka brkati Pusić projiciraju. Vesna im Pusićka oslabila, a povrh svega ukazao se i onaj Trump. Dok im Vesnica odumire i društveno i znanstveno, nestaje inspiracije, a Beus polemeniti sve manje uspijeva pored Pernara doći do izražaja crno im se piše. Sve gore od gorega, a toliko zadataka, toliko ciljeva i izazova.
Kao kršćanin osjećam njihovu potrebu da imaju stvarni izazov, stvarnu metu, brate mili poštena neprijatelja koga treba zatući, jer i njima je dosadilo upucavati izmišljene neprijatelje, dosta im je fikcije, ljudima treba stvaran razlog postojanja, što zbog očuvanja zdrave pameti, a još više zbog dokaza gazdama uz zahtjeve za novac. Jer, ne može se živjeti samo od riječi, to kršćani prakticiraju i uspijevaju tisućljećima. Oni su praktičniji ljudi, njihove ideje i svijet počivaju na punom trbuhu i komadini mesa među zubima, uz napomenu mesa koje im njihova antifašistička religija zabranjuje uloviti. Moraju ga ili oteti, za što im nedostaje sve više municije, a i pupovčevi Srbi nisu više kao nekada drčni, pa je otimačina opala, ili iskopati negdje u zimskim skrovištima, a tu je uvijek problem salmonele ili ptičje gripe, pa jedino preostaje dobiti od kakve takve države. Makar i polufašizirane. Pa dajmo im za boga konačno kao dobar narod razloge postojanja.
Ne mogu više oni izmišljati silne neprijatelje
Recimo da se u Hrvatskoj započne događati svojevrsna putinizacija ili orbanizacija, da vlada poludi i dadne im razloge za ljutnju, jer ne mogu više ni oni izmišljati silne neprijatelje, pogotovo što je Keleminac sve usamljeniji pa ne stigne čovjek svugdje gdje im je potreban i gdje se mora ukazivati, a sve manje bojovnika. A ni Ranko Ostojić nije više kao nekada, presušili izvori oko njega, a nitko neće džaba crtati svastike ili slične ugroze, koje bi se mogle pokazivati svijetu. Ništa ih kao rigidna državna politika zato ne može osokoliti i dati im dodatno gorivo za postojanje i zamah djelovanja, jer samo tada i samo tako bi mogli lutati Europom i umjesto nesretnike koji tu i tamo nešto za bocu pive narišu, konačno je vrijeme da im brate mili Plenković ili Stier pokažu svoju skrivenu fašistoidnu narav. Ispod mirisnoga europskoga odijela odnosno zimskih kaputa. Onako ustaški ili nacistički, te pokazivati u razularenoga neofašista Stiera krcatog argentinskim virusima kojih se za sada jedino uspio riješiti nakon stostrukih antifa kemoterapija po Srbiji i uz egzorcizam Milorada Pupovca Drago da oprostite Pilsel, zatim Plenkovića ili Ninu Obuljen koja je deset puta opasnija od Hasana, a glumi Europejku da se pošten antifa sažali. Ja mislim da im je to jedini spas, pri čemu ne bi bilo loše da i Željka Markić osmisli neku novu snažnu inicijativu sa svojim “nazadnjacima”, pogotovo ako bi ju takva vlast poduprla i javno pokazala razinu ugroze.
GONG-u želim da ima razloga za štancanje sve više biltena, da nježna mržnjica cvate na svakome koraku, da se tinta ne osuši između dva štancanja, te da se proširi krug mržnjonosaca, s nas nekolicine na cijeli spektar novinara i autora, da mržnjonosci niču kao gljive poslije kiše u Lici. I to na razminiranim terenima.
Što zaželjeti Pupovcu i braći Srbima?
Što bi čovjek zaželio Pupovcu i braći Srbima?
Prije svega u susret pravoslavnom Božiću, koji oni posebno proslavljaju želim im izreći svoju odanost pozdravom – Milorad se rodi. Nemojte se čuditi braćo i sestre, što ne rekoh Hristos se rodi, jer – vaistinu se samo Milorad rodi. Ja govorim o proslavi Božića koji organizira Milorad Pupovac i SNV, a to nije Božić, ne bar onakav kakav smo mi nazadnjaci naučili slaviti, koji se slavi u Crkvama, na misama. Jer Milorad je osmislio Božić uoči Božića, samo srpski, a ne pravoslavni, on prima rukoljube, zovne doduše i pjevača Porfirija da to malo blagoslovi i razlomi pogaču, uvali zlatnik nazočnom državniku, našopa Milana Bandića, a zatim usmjeri pozornost u performera Sinišu, kome sam zaboravio veličanstveno ime, koji će ili ispijati pred zgranutim gostima pišalinu, ili bos hoditi po razbijenom staklu, krvareći zbog ljudske gluposti i neshvaćanja – estetike ugoženih.
Što bih još zaželio braći Pupovčevim Srbima?
Bogme puno toga. Primjera radi, prije svega im želim da ne zalutaju u minirane terene koje je još Pavelić ostavio po svesrpskim zemljama, te da nekako bar oni nabave od svojih mentora u Srbiji arhive, karte fašističkih minskih polja, jer jama je sve manje, a potreba za otkrivanje srpskih stratišta sve više. Kad se pođe na takav put, ne smije se zastati, a od minskih polja diljem današnje Hrvatske nastale na „vekovnim sprskim“ zemljama Baniji, Kordunu, Lici, Dalmaciji i Slavoniji trebaju ginuti fašisti. A ne antifašisti, bilo s petokrakom, bilo s kokardom. Pa postoji realna opasnost da nam Pupovac nagazi na kakvu minu, a pogotovo je nezamislivo opasno da uz njega stradaju Stipe Mesić još od kad je ostao bez ureda, Buda Lončar, ili ne dao Bog Slavko Goldstein, lutajući šumama i gorama i otkrivajući jame i jaruge dresiranim psima koje će im dresirati i dovesti srbijanski ministar Vulin. Posebno se moraju postarati da im u tim jamarenjima ne strada Zoran Pusić ili njegova ljepša polovina Vesna Teršelič. Da sve bude kako Irinej zapovijeda, treba im zaželjeti i da se spriječi opijanje Mate Kapovića ili Dragana Markovine, jer su skloni neredu, a da se na svim dućanima istakne zabrana prodaje papra i svake egzotične žestice, da se Keleminac ne bi dočepao takvih opasnih oružja i napundrao Vulinove kerove, odnosno pse.
Procvat svih stečevina antifašizma
Želim Pupovčevim Srbima što topliji odnos s profesionalnim gayevima u Hrvatskoj jer je to vrhunac moderne civilizacije, i neka cvate homofilstvo, pa i pedofilstvo kao zametak seksualne odgojno-obrazovne revolucije, da, ako već nikako još ne uspijevaju progurati Jokićeve i Štulhoferove reforme u hrvatske škole i službeno školstvo, na velika vrata te epohalne stečevine uvrste u ekskluzivne srpske škole, pogotovo one pod ravnanjem slobodarske SPC, te da Vučić to od njih prihvati i educira Srbiju na europskom putu, pri čemu bi i kancelarka Merkel vjerojatno ostala – pozitivno ušlagirana takvom epohalnom revolucijom europejstva na srpski način. Želim konačno braći Pupovčevim Srbima da im njihov civilni pobratim Gordan Bosanac dovede po nekoliko arapskih izbjeglica, sve redom doktora znanosti, atomskih fizičara, liječnika specijalista i svakovrsnih postdoktoranata na stan i hranu, jer bi uz dokaz svoje humanosti i čovjekoljublja, stekli uvjete za hodočašće pred državne kancelarije i dali šansu Saši Lekoviću za karitativnu kampanju po Europi. Čovjek bi možda dobio i zaštitu od fundamentalističkih atentatora. A da odgoj tih nesretnih izbjeglica ispred zločestoga sirijskoga režima i Putina, preuzme Mima Simić, naravno, uz pomoć Ace Štulhofera.
Vidite i sami da im želim procvat svih stečevina antifašizma, a to što ovo objavljujemo na suverenističkom portalu kakav je HKV, samo je znak razvoja antifašizacije Hrvatske i pokoravanja rigidnoga desnoga spektra, i to bez ikakvih batina i nasilja. Čisto pitanje evolucije.
Takva je antifašistička ideja, virus, zahvaća sve što dodirne, pa evo i mene jamilo kako bi rekao Rojs.
Tko nam je preostao?
Vala nitko bitan.
Kad se pošteno našopaju željama i ako Bog da uspjesima braća i sestre koje sam istaknuo, jedino bi pristojnosti radi, valjalo i ovim ostalim, rekao bih nesretnicima zaželjeti nešto dobro. Nemam inspiracije baviti se željama nedokazanom narodu kakav je hrvatski, niti gubiti vrijeme na politiku, posebno hadezeovu, a ponajmanje na želje Plenkoviću i Petrovu ili njihovim prikrivenim ustašofilima. Od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović sam potpuno odustao kao neizlječive zbog izbacivanja druga Tita i izazivanja efendije Mustafe Cerića, svim i svačim, pa i frizurom. Ženi nema pomoći. Ali, recimo im ipak na kraju, jer se bojim da će me nepristrani i čovjekoljubni GONG proglasiti i zbog njih mrziteljem, a Pupovac to ovjeriti onako moralno i agenturno, da im želim samo običan razum, nešto malo narodne pameti i zdrav vid, te urednu lisnicu s lokotom. To je dovoljno za dobru politiku i snalaženje u svekolikom labirintu. Dobro, nije loše imati i svijeću te malo krštene vodice, a kako je vrijeme Božića, nađe se i toga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
