Hrvatski borac, bivši specijalac, Mirko Cro Cop Filipović, vratio se sinoć u Zagreb, zajedno sa svojim trenerom i prijateljem Stipom Drvišem. Naravno, uz stotinjak navijača, novinara, dočekali su ga sinovi Filip i Ivan, kojima je posvetio veliku pobjedu u dalekom Japanu. Naime, 43-godišnji sportski fenomen nakon tri borbe u samo nekoliko dana osvojio je Rizinov Grand Prix, potpuno zadovoljan vratio se u domovinu unatoč činjenice da su ga iživcirali neki napisi, neki naslovi u nekim medijima. Umoran, no, sretan.
Pojas prvaka nitko mu ne može oduzeti, što god nosili dani koji slijede, a koji će biti odlučujući glede nastavka ili završetka jedne fascinantne karijere, Mirko je prvak i kao takav ostat će upamćen, zajedno s ostalim velikim, brojnim hrvatskim sportskim prvacima.
Ipak, sinoć je na Plesu Mirko Filipović iznenadio novinare, ali i navijače, nikad jasnijom porukom koja stane u nekoliko riječi. S obzirom na brojne ozljede Cro Cop dao je nagovijestiti kraj, vraćati će se u Japan, zemlju koju izuzetno voli, zemlju iz koje je u domovinu ponio prekrasne i dragocjene uspomene, ali vjerojatno više ne kao aktivni borac. Podsjetimo, Filipović je živa legenda u Japanu, ponekad se, nažalost, čini da ga stanovnici zemlje izlazećeg Sunca cijene puno više od stanovnika njegove Hrvatske, pod čijom se zastavom od samog početka bori.
Je li, dakle, gotovo i treba li Mirko završiti karijeru na najbolji način, odlaskom kao pobjednik? I dok jedan dio medija bez uvijanja poručuje Cro Copu kako je vrijeme za oproštaj, da je vrijeme za objesiti rukavice o klin, drugi još uvijek vjeruju da fenomen kao što je Filipović ne može samo tako odustati, bez obzira na godine i na brojne ozljede. Za mnoge je Mirko neuništiv.
Međutim, i desnom koljenu gotovo da nema hrskavice, ako bi se želio dovesti u red za nove borbe na istoj razini kao što je to bilo uoči Nove godine morao bi uzeti pauzu od najmanje šest mjeseci. Treba li mu uopće to? Drugim riječima, kome doista i što Mirko Filipović mora dokazivati? Sebi? Ne, on je u sebe vjerovao čak i onda kad nitko osim njegove obitelji nije. Ako drugi to nisu shvatili nakon blagdanski borbi u Japanu nikad i neće shvatiti.
Nikad ga nisu pretjerano zanimale neopravdane kritike, posebno ne one zlonamjerne, pa čak ni onih koji su smatrali da to čime se on bavi zapravo nije sport. No, omalovažavanja je teško podnosio, a bilo ih je, zbog čega je prije dva dana “pukno” kad ga je jedan portal nazvao klošarem. Ni takvim medijima Cro Cop nema što dokazivati, nikome, pa ni njima, nema se razloga opravdavati. Borio se, gubio, pobjeđivao, osvojio skoro sve, što bi još trebao “uzeti” a da bi on sam sa sobom bio zadovoljan?
Ništa, naravno, u godinama u kojima je Cro Cop želja da budete s obitelji, s djecom, svakog dana, svakog sata, sve više raste. Koliko se Filipović zaželio sinova najbolje svjedoči činjenica da je trijumf u Japanu posvetio upravo njima, starijem sinu Ivanu, ali i čvrsti zagrljaj s Plesa. Čim je sletio Mirko se zagrlio sa sinovima i onda najavom završetka karijere šokirao manji dio medija, drugi su očekivali sličnu najavu, koja ipak ne znači i definitivni kraj.
Iako Cro Cop nije postao UFC prvak, zbog objektivnih razloga, odnosno brojnih ozljeda, jedini je na svijetu osvojio pojaseve u četiri različite profesionalne borilačke organizacije. Dakle, ima pojaseve Grand-prix pobjednika u Prideu, K-1 i Rizinu, dakle, to je vrh, pa čak i ako oduzmemo nešto manje u borilačkom svijetu cijenjeni Inoki Genome Fighting (IGF)… Drugim riječima, Mirko ima što nitko od modernih gladijatora nema, a ima i zasluženo zarađeni, krvavo stečeni novac. Pobjeda u Saitama Areni prije nekoliko dana donijela mu je 350 000 dolara, što je naizgled lako zarađen novac, kako neki tvrde u ”samo” tri dana, međutim, to je novac za koji se hrvatski borac mučio, teško radio, mjesecima, da ne kažemo godinama. Sve kako bi održao fizičku kondiciju, kako bi bio u stanju suprotstaviti se puno mlađim gorostasima od skoro 200 kilograma.
Nije tajna da bi Mirkova obitelj radije njega vidjela doma, u obiteljskom krugu, nego sve pojaseve oko svijeta u obiteljskom trofejnom trezoru. Nije lako gledati kad vam mlate sina, muža, oca… Međutim, takav je život. Ponekad ne možete birati.
Kad je važnije biti uz djecu, iskoristiti te posebne, tranzicijske godine kada su djeca u dobi od 13 (Ivan) i 6 (Filip) godina, ako ne sad dok to vrijeme još uvijek postoji? S obzirom kako godine idu, koliko brzo, ne okrenete se i djeca više nisu djeca, ni više niste mladi, srce je ostalo, razum upozorava, tijelo se bori, možda je ipak vrijeme za posljednji pozdrav ringu?
Mnogi će reći, oni koji ga najbolje poznaju pogotovo, nikad mu novac nije bio prioritet, iako ga je teško, kao malo koji sportaš, stjecao i na kraju stekao. Nažalost, na svom tijelu Cro Cop već sad može prebrojati svaku kunu koju je tijekom karijere zaradio. Nitko nije od čelika, pa ni hrvatski specijalac, ožiljci ostaju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
