Radnici Uljanika vratili su se na posao nakon produženog vikenda koji su iskoristili za odmor od štrajkanja, piše Mate Mijić u svojoj kolumni za Večernji list.
Penali zbog kašnjenja u isporuci ne diraju ih previše jer je gubitak po svakom isporučenom brodu ionako zajamčen. To se prihvaća kao nešto normalno zbog čega se ne treba previše uznemiravati.
U 3. maju od sindikalnih aktivnosti odmarat će se pak na radnom mjestu jer, kao i prethodnih mjeseci, nemaju materijala za dovršenje naručenih brodova. Dolaze na posao, ali ne rade jer nemaju čime.
Za razumijevanje financijskog izvješća Uljanik Grupe i raspetljavanje odnosa među tvrtkama kćerima potrebna je teška financijska forenzika, što u svom dopisu kolegi ministru Horvatu priznaje i ministar financija Marić. Pristup menadžmenta Uljanika nazvao je suspektnim i neprofesionalnim, ali Vlada je svejedno osigurala dvije plaće radnicima unatoč tome što se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Ako se pitate zašto, odgovor je jednostavan.
Financijaš Marić vodi se ekonomskom logikom, ali se ministar Marić i njegov šef vode političkom koja u mnogočemu nalikuje onome što radi uprava Uljanika. Gubitak se tu smatra datošću, prirodnim stanjem, i zato svaki rast prihoda proračuna prati rast rashoda. Novcem poreznih obveznika kupuje se socijalni mir i hrani biračke falange, dok gubitak i zaduživanje samo rijetke zanimaju. Svi oni koji su živjeli u paranoji sumnjajući u hrvatstvo i lojalnost Istre, sad konačno mogu mirno zaspati jer je slučaj Uljanik potvrdio tamošnje radnike kao prave Hrvate. Inertne, vrlo tolerantne prema lopovima i neradnicima te neprilagođene tržišnoj ekonomiji. Nije ih pretjerano zanimalo kako se upravlja njihovim vlasništvom dok novac nije prestao sjedati na račun. Ne dođe li do značajnijih reformskih zahvata u svim velikim javnim sustavima, Hrvatska će vrlo izvjesno doživjeti sudbinu Uljanika. Samo što će oni od kojih ćemo žicati novac biti beskrupulozniji.
Želimo li izbjeći taj scenarij, trebamo bolje kontrolirati menadžment od radnika Uljanika. Oni su se i dalje vidjeli isključivo u ulozi šljakera – ne i vlasnika – iako posjeduju 47% dionica tvrtke, i to je pogreška koju kao građani ove države ne smijemo ponoviti. Dio moći potrebne za emancipaciju nudi nam promjena izbornog sustava o kojoj bi se trebalo odlučivati na referendumu. Prihvatiti stajalište političkih elita koje tvrde da nam to ne treba jednako je kao vjerovati da ova uprava može postaviti Uljanik na zdrave noge. Budući da su se u čitavoj povijesti svijeta tek rijetki dobrovoljno odrekli političke moći, otpor referendumskoj inicijativi potpuno je očekivan.
Građani sami moraju tražiti veću uključenost u političke procese i odgovornost onih koji u naše ime upravljaju jer ćemo u protivnom, kao i dosad, biti marginalizirani.
Vladajući na svim razinama, koji bez previše turbulencija zajedničkim novcem financiraju biračku mašineriju koja ih održava u sedlu, nemaju interesa samoinicijativno mijenjati stvari. Njima je dobro. Baš kao i radnici Uljanika, njihovi se lojalni birači ne bune dok novac sjeda i biraju one koje im središnjica servira. Ti pak ljudi bez ikakvih kriterija u Saboru dižu ruku za partijskog šefa koji vlada državom na način koji mu osigurava da se u toj poziciji održi što duže. Dok je on na tronu, oni drugi su u Saboru, a oni treći primaju plaću u javnom sektoru ili dobivaju poslove s državom. Model je to koji funkcionira dok ne ponestane novca. Kaos koji će potom uslijediti jednako će osjetiti svi žitelji Hrvatske – i oni koji su ga aktivno stvarali, i oni koji su pasivno promatrali. Zato stanje treba mijenjati dok je vrijeme, a prva prilika je – referendum.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
