“Ide Božić, 25.12.1991. godine. Svi smo u sobi u svojim mislima sa svojim obiteljima koja je udaljena od ovoga pakla stotinama kilometara. Mislio sam da će nas barem na taj sveti dan pustiti na miru. Pa i oni su kršćani. Gadno sam se prevario!”, ističe vukovarski branitelj, zatočenik srbijanskih logora i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić prisjetivši se Božića kojeg je proveo kao ratni zarobljenik u srbijanskom logoru Niš.
Njegovo svjedočanstvo donosimo u cijelosti.
BOŽIĆ U LOGORU NIŠ
Zadnje jutro u štali „Stajićevo“. Bilo je oko 6 sati kada smo čuli motore od autobusa. Gdje idemo? Je li ovo kraj mojim mukama i hoću li napokon vidjeti svoju voljenu Hrvatsku? Kroz glavu mi prolazi zadnjih 32 dana koliko sam proveo u ovom paklu. Temperatura se spuštala i do -18C, a mi na betonu s jednom dekom na dvojicu. Batine smo dobivali svaki dan. I to jako krvničke batine. Neki moji suborci su podlegli batinanju i njih ostavljamo ovdje u neprijateljskoj zemlji. Nismo se okupali cijelo vrijeme boravka u Stajićevu, a niti zadnja dva tjedna pakla Vukovara.
Nismo niti mogli, borili smo se za svaku kuću i za svakog civila te nam naše potrebe nisu bile u prvom planu. Glad je napravila svoje i svi smo desetak kila mršaviji, upijena lica i zaraslih brada. Veselim se slobodi i svojoj obitelji. Krvnici nas trpaju u autobuse i ništa nam ne govore. Ne znaš ideš li doma ili ideš na streljanje. Ta neizvjesnost je najgori osjećaj koji čovjeka obuzima dok je u neprijateljskim rukama. Čas se u glavi pomiriš da sigurno umireš, a nakon nekoliko trenutaka misliš da ćeš vidjeti svoju obitelj pa te obuzme sreća. Totalno konfuzan osjećaj u glavi. Sjedamo u autobuse i krećemo.
Dok se vozimo nalazimo se već u dobro poznatom položaju sa spuštenom glavom i rukama iza nje. Sjedim do prozora i pokušavam vidjeti gdje nas vode. Nakon nekog vremena dolazimo do raskrižja i uspijevam lagano dignuti glavu i pročitati da na tabli piše Zagreb i nacrtana strelica prema lijevo, a desno piše Beograd. Molim Boga da autobus skrene prema Zagrebu. Molitva mi nažalost taj put nije bila uslišena.
U tom trenu shvaćam da se naša kalvarija nastavlja i da trebamo još podnijeti dosta batina da bi došli u svoju voljenu domovinu. U tom trenutku je sve potonulo u meni. Obilaznicom prolazimo pokraj Beograda i nakon par sati stižemo u Niš. Tijekom vožnje do Niša vozač je pravio pauze, a u tim pauzama su civili ulazili u autobuse i tukli nas pendrecima od vojnika koji su pazili na nas u autobusu. U popodnevnim satima smo stigli u vojno istražni zatvor u Niš. Sada smo 700 kilometara od svoje voljene države. Razmišljam hoću li ikada više vidjeti svoju Hrvatsku? U ulasku u zatvor u Nišu nas dočekuje dobro poznati špalir. Špalir smo već prošli kada su nas dovezli u Stajićevo. Kreću udarci na sve strane, tuku nas sa svime što im se nađe pod rukom. Kada sam prolazio kroz špalir molio sam Boga samo da ne padnem na pod jer tko padne u špaliru taj više ne ustaje. Molitva mi je uslišana i uspijevam proći kroz špalir.
Stavljaju nas u sobe po trideset branitelja, redoslijed je išao abecednim redom. U sobi nas dočekuju stari metalni vojnički kreveti na kat, posteljina sva žuta, prljava i smrdljiva! Svakako bolje nego u hladnoj štali na betonu. Sutra dan su nas odveli na šišanje na ćelavo i na brijanje brade koja je sad već stara oko mjesec i nešto dana. U Nišu smo se i okupali te su nas obukli u stare JNA uniforme tako da smo svi izgledali isto. Naravno dok su nas šišali i dok su nas vodili na kupanje cijelo vrijeme su nas tukli.
Nije bilo situacija u kojima nas nisu tukli, kad smo išli na wc, kad smo išli na ručak, konstantno batinanje. Sljedeći dan ulaze čuvari u sobu i donose nam jedan „bic“ i lavor vode. Daju nam sat vremena da se svi obrijemo. Nas 30 s jednim „bicem“ da obrijemo brade stare preko mjesec dana. Nehumano! Prijetnja je tko se ne obrije u roku od sat vremena da idu batine za kaznu. Nakon brijanja svi smo bili krvavi od struganja jednim brijaćim aparatom. Prolilo se puno hrvatske krvi i u Nišu, što od batina što od brijanja.
Ide Božić, 25.12.1991. godine. Svi smo u sobi u svojim mislima sa svojim obiteljima koja je udaljena od ovoga pakla stotinama kilometara. Mislio sam da će nas barem na taj sveti dan pustiti na miru. Pa i oni su kršćani. Gadno sam se prevario! Ulaze u sobu u popodnevnim satima uz viku i prijetnje: „Skidajte posteljinu, zamjena!“. U prvi mah sam bio sretan, napokon čista jastučnica i plahte. Svatko je skinuo svoju posteljinu i stavio ju je na sred sobe po njihovoj naredbi. Nakon toga ulaze još tri čuvara i s vojničkim čizmama počinju šutati i gaziti našu posteljinu po cijeloj sobi uz gromoglasni smijeh. Počinju nas udarati pendrecima i vikati da imamo tri minute da napravimo svatko svoj krevet. Naravno više nisi mogao naći onu „svoju“ posteljinu jer su je išutali po sobi. Snalaziš se i uzimaš prvu posteljinu koja ti dođe pod ruku samo da dobiješ što manje udaraca pendrekom po leđima. Kada smo napravili svoje krevete čuvari odlaze uz smijeh i govore nam: „Vidite da smo dobri, promijenili ste posteljinu!“. To nam je bio poklon za Božić!
