Plameni jazavac. Nilski konj. Šmrkavac. Narikače. Ne, nije ovo igra asocijacija, mada vjerujem da vam se već ‘upalila lampica’ za poznati niz. Ne znam za vas, ali ja već pomalo strahujem od retorike koja će prethoditi novim izborima. Ovaj put za predsjednika Republike.
“Moj tata je jači od tvog.” “Neću se više igrati s tobom.” “Vrati mi moje igračke.” S obzirom na kulturu govora pojedinih saborskih zastupnika, ove najčešće fraze vrtićaraca iz pješčanika mogle bi biti nova razina primjerenog govora. Jer, razine na kojima se komuniciralo do sada, uvreda su svakom građaninu Hrvatske koji iole drži do pristojnosti.
Zabavno ili tužno?
Koliko god jednom dijelu ljudi bila zabavna međusobna “čašćenja” političara, toliko je s druge strane uistinu tužno gledati i slušati tko sve uživa povlastice ove države, zamišljene i stvorene za dobrobit građana. (Da, naivna sam. Opet.)
Budući da je politika način donošenja odluka, i politička komunikacija, baš kao i svaka druga, morala bi zadržati barem osnovnu razinu pristojnosti, ako već ne i upućenosti.
Bontonu i kulturi ophođenja uče nas od najranije dobi. No, već prve četiri ‘čarobne riječi’ (ponovimo: molim, hvala, izvoli(te), oprosti(te)), mnogima su se već izgubile na putu do sabornice, ili politički joj srodnog mjesta.
Komunikacija u saborskim redovima nailazi čak i na povremene duhovite opaske. No, i u humoru čovjek danas mora imati mjeru. Da ne bi prešao (zamišljenu) crtu političke korektnosti. Pa da suprotni tabor nasrne na njega s rečenicama ‘prepunima ljubavi’.
Motivi ‘spuštanja’ kriterija komunikacije
Motivi ‘spuštanja’ kriterija kulturnog ophođenja nisu posve jasni. Osim što se želi načelno uvrijediti osoba ili skupina koja pripada suprotnoj političkoj opciji od one koju zagovara govornik, zbog (pre)velike izloženosti oku javnosti, političari potencijalno spuštaju i razinu zdrave komunikacije među građanima.
To se najbolje očitava u komunikaciji mladih građana naše zemlje. Dakako, onih koji još uopće razgovaraju usmeno, a ne isključivo preko ekrana. (Osim ‘generacijskih’ izraza koji u potpunosti narušavaju duh našeg materinjeg jezika stvarajući nepodnošljive englesko-hrvatske novotvorenice.) Kakav dojam odaju i kakav primjer daju naši političari vrijeđajući jedni druge? Kreirajući čitav dijapazon izravnih i nešto suptilnijih (ako u uvredama takvo što uopće postoji) ‘udaraca ispod pojasa’?
Kakav uzor prvenstveno svojim izražavanjem, pa zatim djelovanjem, naši političari predstavljaju kao rukovoditelji države i osobe koje posve direktno odlučuju o našim životima? Kakvu, u konačnici, razinu komunikacije možemo očekivati, od njihovih nasljednika? I, što je možda i daleko tragičnije, od mladih i djece kojoj u nasljedstvo ostavljamo i politiku i njezinu retoriku po kojoj nismo poznati samo ‘kod kuće’, već i u svijetu?
Žalosti mogućnost da motivi primitivne komunikacije leže upravo u ‘prilagodbi’ slušateljima. To bi, drugim riječima, značilo da naša politička ‘krema’ smatra da građani (koji su ih, usput rečeno, i postavili na pozicije vlasti) ne zaslužuju čuti ništa više od primitivnog narativa. I o tome valja ozbiljno razmisliti. Posebno kad u rukama imate alat za nagrađivanje ili promjenu takvog stanja – svoj glas.
>Mostarkić Gobbo: Smrt Jugoslavije 2024.
‘Plameni jazavac’ će se pamtiti
Građani Hrvatske već su, nažalost, navikli na politički bonton. Točnije, njegov izostanak. Uz nekoliko svijetlih primjera političara koji su u svojim istupima zadržali svoje gospodsko odnosno damsko držanje, njihov golemi dio radije se oslanja na birtijaški iliti krčmarski pristup. Pa se nalakte na saborske klupe u pozi k’o da naručuju još jednu rundu za sve. Da se čovjek posrami umjesto njih…
‘Plameni jazavac’ nesumnjivo je bio trenutak inspiracije. No, nema sumnje ni da se taj trenutak zapravo dugo rađao.
Kako god bilo, većina građana pamti kratko i selektivno. Dokaz tome su rezultati izbora, koji god u pitanju bili. Zaboravljaju se ponašanja, (ne)djelovanja, rijetko se pamte loše odluke. Taj dio građana radije će zapamtiti jednog ‘plamenog jazavca’ i razne ‘narikače’. I na svim izborima ostati pri svojim ustaljenim navikama.
‘Tko se tuče, taj se voli’
Među starim vrtićkim i školskim forama, još je jedna, svima poznata i često izgovarana. “Tko se tuče, taj se voli.” Vodeći se tom logikom, reklo bi se da se naši političari naprosto obožavaju.
Najbizarnije je u cijeloj priči da su oni i svoje pozicije učvrstili upravo na potenciranju neprijateljske komunikacije. No, među njima, htjeli ili ne htjeli priznati, vlada jedna duboka, poprilično patološka povezanost. Ako ne i ljubav. I to onakva, u skladu s najpoznatijim primjerom simbioze koju čine rak samac i crvena moruzgva. (Valjda će se uspjeti dogovoriti tko je tko… Barem po boji…)
Može li Hrvatska bolje?
Može li Hrvatska bolje? Ne da može, nego mora. U nešto više od trideset godina njezine samostalnosti, krajnji je trenutak za komunikacijsko evoluiranje. I opet, ako zbog ničega drugoga, onda zbog generacija kojima ostavljamo ovu zemlju.
Predizborna retorika se zahuktava. Jedni šute, drugi se gotovo stidljivo javljaju. Treći, pak, ne prestaju egoistično uživati medijsku pozornost. A upravo će, dok se oštre jezici za sučeljavanje, medijska pozornost biti jedan od ključeva koji otvaraju vrata prema biračima.
No, nekad je dovoljno otvoriti barem prozor. Jer, u ovoj mainstream medijskoj buci važno je čuti unutarnji glas. Onaj koji ne griješi. Glas savjesti.
Do sučeljavanja, pitanje je samo koga unaprijed čekaju spremni neki novi ‘epiteti’. Pripremite kokice i pažljivo slušajte retoriku kandidata. Jer, ono što govore jedni o drugima, spremni su misliti i o vama.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa