Prije nekoliko dana bila je zanimljiva obljetnica. Moja, privatna. Datum u kalendaru označio je točno tri godine otkako sam u novinarstvu. Pisanje je oduvijek bilo moj najbolji način za izražavanje mišljenja. (Oduvijek sam više voljela pisati, nego pričati.) Pružena prilika bila je, dakako, prihvaćena. Već treći dan pisala sam prvu kolumnu u životu. Ne poznajući medije ‘iznutra’, mislila sam (naivno, kao i obično) da je u 21. stoljeću u Hrvatskoj sloboda temelj izražavanja. No, vrlo brzo sam na svojoj koži počela osjećati cijenu te slobode.
Nije trebalo dugo da uz svoje ime i prezime počnem pronalaziti silne etikete. Seksizam. Fašizam. Nove epitete koji su se lijepili uz moju fotografiju. Hobofobna. Transfobna. Nazadna. I svi ti sadržaji kružili su porukama, mailovima i društvenim mrežama. Plasirali su ih pojedinci, udruge, društva, institucije, pa čak i političke stranke. Tri godine kasnije, i dalje je isto. Samo u još većem obimu.
Zamislite osjećaj kada netko s pozicije političke, društvene, financijske i u konačnici institucionalne moći javno napiše vaše ime i prezime, objavi vašu fotografiju i učini sve da bi vas oklevetao, difamirao, ponizio i unaprijed oblatio svaki vaš potez, svaku vašu riječ? I to samo zato jer imate drukčije mišljenje od njegovog. Drukčiji stav koji ste se, eto, drznuli iskazati. A taj netko, tko se lažno zalaže za slobodu, ne želi da imate (medijskog) prostora. Recite iskreno: tko je u tom slučaju fašist?
Kome je dopušteno biti slobodnim novinarom u Hrvatskoj?
Iako su mnogi napisi i napadi bili (i jesu) upereni protiv mene osobno, nije ovdje riječ samo o meni. Nipošto ne. Riječ je, zapravo, o slobodi. Slobodi koja se s jedne strane, s prefiksom “umjetničke”, prostituira do krajnjih granica dobrog ukusa, a s druge jednostavno – uskraćuje.
Nije lako danas biti novinarom u Hrvatskoj. (Poručila sam to i “kolegama” koji su prije godinu dana napravili novu hajku na mene.) Barem nije lako biti poštenim novinarom. Nije često lako ni o(p)stati u redakciji, a kamoli među strukturama urednika, vlasnika i stvarnih moćnika medija koji po potrebi stavljaju okove na novinarske prste i flastere na usta. Srećom, još ima mjesta na kojima se da slobodno disati, misliti, govoriti i pisati. I hvala Bogu da je tako. No, takvih mjesta je (pre)malo, a pritisak je ogroman. No, važno je da je glava iznad vode.
Nedavno upozorenje koje je portalu Narod.hr poslala pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić podsjetilo me na onaj vječni progon slobode.
Nakon tri godine novinarstva teško mi je ne zapitati se zbog čega je ta sloboda, u jednoj demokratskoj državi (kakva bi Hrvatska trebala biti), toliko ometana? Odgovor je, zapravo, vrlo jednostavan. Postoje novinari kojima je ta sloboda zajamčena, što god pisali, i oni koje će se opstruirati bez prestanka.
Tko bira podobne novinare?
No, tko bira podobne, a tko neželjene? Oni su, čini se, već odavno odabrani. Izabrale su ih političko-društvene skupine koje glume elitu i nameću tobožnje moralne novinarske i ine standarde ovom društvu. Davno su na društveno-političke vrhove postavljene produžene ruke nekih minulih vremena koje nedvojbeno preslikavaju jednake uzorke na slikama novog doba.
Sloboda je samo privid većini novinara. Ali, stvarni “igrači” zato je uživaju do krajnjih granica. Sa zaštitom sa svih strana. Nedodirljivi u debeloj opni bezbrižnih elita, međusobno si grade mreže, plješću, dijele nagrade. Smiju si posao predstaviti i kao obično dokoličarsko piskaranje. Izlet u vulgarizam. Vrijeđanje pod krinkom satire. Sve je u redu. Sve se oprašta. Čestita. Daje se još jedna nagrada u nizu. I tako unedogled.
Mi, koji kritički promišljamo i pišemo o svemu, (u) takvim krugovima nismo poželjni. Ali, ni izvan njih. Nama, čim se oglasimo, treba ‘dati po prstima’. Lupnuti po glavi. Upozoriti. Zastrašiti. No, prije svega, provući nam ime po blatu. Tek toliko da se osuši ili skori, da ga je teško ili nemoguće oprati. Za sva buduća vremena.
>Mostarkić Gobbo: Lažna borba za ljudska prava
Proboj istine
Da, mediji oblikuju javno mnijenje. No, nije li licemjerno reći da mediji u potpunosti kreiraju mišljenje pojedinca? Nije li to, uzimajući u obzir kritičko mišljenje čitatelja, i uvredljivo? Naravno da je izvor informacija širokog spektra, kakav u konačnici i treba biti. Pa onda čitatelj, od informacija iz jedne i druge krajnosti, ima slobodu kreiranja vlastitog mišljenja. On sam može i treba vidjeti gdje se uopće nalazi ta istina.
Mnogi tekstovi današnjeg novinarstva srezani su u korijenu. Mnogi ostaju na dnu ladica, ili u digitalnom zapisu, s pečatom sudbine koja nikada neće ugledati svjetlo dana. Pravo pitanje nije što oni sadrže. Nego – čiji su to tekstovi? I tko se boji tih napisanih riječi?
No, istina je kao voda i uvijek pronađe put. Možda netko neće objaviti neki novinarski tekst danas. Ali, u vremenu gdje informacije kolaju ‘brzinom svjetlosti’, on će već doći do nečijih očiju. Proboj istine je nezaustavljiv. Ma što cenzori mislili o tome.
Opasnosti jednoumlja
Gotovo pola stoljeća živjeli smo u jednoumlju. Prolili mnogo krvi i prekinuli brojna djetinjstva da više ne bude tako. I trideset godina nakon krvavo stečene slobode, opet nas je gura u narativ jednoumlja. Mainstream mediji serviraju jednoobrazne sadržaje. Zato se na velikoj većini portala čitaju iste rečenične konstrukcije, a na televizijama gledaju isti prizori.
Pokušaji cenzure postali su posve otvoreni. Javni. Službeni. Cenzura je uvijek bila oruđe, pa i oružje interesnih skupina. Zato je (ponovno) guranje jednoumlja iznimno opasno za razvoj demokracije. A još više za buduće generacije s kritičkim mišljenjem.
Svatko od nas nosi habitus vlastitog odgoja, uvjeta života i rada i nosi se s njim kako najbolje zna. Mene je unutarnji bunt uvijek vodio dalje. Jer, otvorenost životu ne dopušta čovjeku da ostane tek statist. Život jest rizik, ali temelj tog života je sloboda. Oduzimanje tog temelja ruši samu čovjekovu bit. A što je život bez slobode?
U ime slobode
U ove tri godine radila sam s vrlo različitim kolegama. Neki od njih su uistinu kvalitetne osobe i vrhunski profesionalci. Redakciju u kojoj sam sada čine također vrlo različite osobe. No, unatoč njihovim razlikama, počevši od dobnih, pa do onih iskustvenih, mogu otvoreno reći da se osjećam privilegirano biti dijelom kolektiva koji iznad svega iskazuje međusobno poštovanje i kolegijalnost.
Jedan od naših čitatelja, portalu Narod.hr dao je ovih dana zanimljiv naziv: “Mali prozor u slobodno razmišljanje”. Kakav kompliment! Kakva odgovornost! Kazao je čitatelj da imamo jedan od rijetkih prostora koji je otvoren svima onima koji nisu dali da im se mozak pere ni u komunizmu. I tako sažeo bit slobode medija.
U svom komentaru, upitao se “… ima li smisla ostati ovdje, kao malom prozorčiću u ono što bi trebalo biti pluralno društvo.”.
Ne samo da ima smisla. Nego, baš u ime slobode, ne smijemo dopustiti da taj “mali prozor” pokušaju zatvoriti oni koji se lažno pozivaju na slobodu.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa