Život je borba. I svatko je vodi na svoj način. U svom ringu. S vidljivim i nevidljivim protivnicima. Nerijetko i s onima koji ne pripadaju istoj kategoriji.
No, u kutu našeg tima trebali bi biti oni koji vjeruju u nas. Koji nas istinski bodre. Koji nas potiču da od borbe ne odustanemo. Oni koji nam u svakom trenutku štite leđa. I iza svojih ne skrivaju fige.
Takvi su ljudi rijetki. Ali postoje. I hvala Bogu da postoje.
Borba iz dan u dan
Živi u Puli jedna Marta. I jedan Kristian. I jedan Mario.
Živi u Novigradu jedna Branka. U Osijeku jedan Ante. U Slavonskom Brodu jedna Kristina.
U cijeloj Hrvatskoj živi na tisuće djece s invaliditetom. I oni imaju svoj tim. Njima, njihovim roditeljima, članovima obitelji i svima onima koji o njima brinu treba samo jedna stvar. Poštovanje.
Roditelji djece s invaliditetom ne traže da im društvo gradi spomenike. Ali, da se spomenici podižu za ljubav, onda ne bi bilo boljih kandidata od njih.
Reći ćete da svaki roditelj voli svoje dijete. Da. Trebao bi. No, ovim je roditeljima život plemenita borba koja ispočetka kreće sa svakim novim buđenjem. Iz dana u dan oni beskonačno vjeruju u svoju djecu. Mnoga od njih ne hodaju ili teško gutaju. Neka i ne govore. Ali, smiju se. Raduju. Slikaju, pišu poeziju, žive život u većoj punini nego što ga prosječan čovjek može zamisliti. I zato je njihov svaki dan – pobjeda.
Njihovo postojanje je poslanje. Poslani su da nas nauče osnovama života. I zahvalnosti za život.
>Ante Boras iz Osijeka poziva vas na ovogodišnji Hod za život
Svijet prepun lažnjaka
Susretne čovjek na svojim uhodanim, ali i iznenadnim životnim cestama mnoge prolaznike. Neke tek u prolazu. S nekima koračamo do kraja života. Neki od njih hodaju s nama tek dio našega i svoga puta. A na svakome od tih putovanja najviše bole laži.
Lažnjaka je, nažalost, ovaj svijet i više nego pun. Toliko da mi se ponekad čini da će Zemlja popucati po šavovima od licemjerja.
Laž najprije čovjeka neugodno iznenadi, a zatim ostavi u nevjerici. Potom je, kad su uključene emocije, pokušavamo čak i opravdati. A kad u konačnici shvatimo da ona (p)ostaje gola činjenica, kada prestane bijes, kad se uzdignemo iznad zamjeranja, ostaje tuga.
Stoga je upravo tužno što na svijetu postoje lažni borci za ljudska prava.
Tko su lažni borci?
Ako ste se zapitali tko su oni, ne morate ići daleko. Sigurno žive i u vašem gradu ili selu. Ima ih i na vašem radnom mjestu. Susrećete ih i na ulicama. O, tamo su najglasniji. Eno ih, opet mašu transparentima boreći se za nekakva ljudska prava. Ali, samo ona koja u njihovim očima vrijede.
Ne, nipošto takvim borcima nisu svi ljudi isti. Nemojte se zanositi. Tim je aktivistima važno samo izvanjsko. Samo njihovo. Ne vaše. Njih zanima borba čisto kao ideja. Njima je fora izaći na ulicu, mahati i vikati. Imaju vremena. Plaćeni su za to.
Ne zanima njih tko se iza nekog prava krije. Njima nije bitno je li negdje u Hrvatskoj nekog nepokretnog Luku danas njegova mama uspjela sama podići, okrenuti ili okupati. Nevažno im je hoće li danas negdje neka Sara uspjeti pojesti ručak do kraja. Ili barem do pola. Ili samo dio. I hoće li njezina obitelj slaviti svaki njezin zalogaj.
Lažne borce nije briga za to.
Njih NE zanima i oni NE znaju za realnost. A to su kreveti, jastuci, pelene, dizalice, posebna invalidska kolica, sonde… To su neprospavane noći tjednima, mjesecima, godinama i desetljećima. To su logističke strategije koje se moraju osmisliti da bi se izgurao još jedan dan. I tako svaki ispočetka. I te osobe ne traže zauzvrat ništa. Samo poštovanje.
To lažni borci ne da ne znaju. Oni to i ne žele znati.
>Mostarkić Gobbo: Aktivisti
Najstrašnije licemjerje
No, najstrašnije u cijeloj priči je da to licemjerje lažnih boraca za ljudska prava ide do te mjere da mnogi od njih ulaze u udruge, društva, pa čak i odgojno-obrazovne ustanove da bi glumili dobročinitelje. Tim istim osobama s invaliditetom.
Ima li strašnijeg i izopačenijeg pohoda?
Jer, po tim ljudskopravaškim fejkerima, osobe s invaliditetom ne bi trebale ni postojati! Po njima bi majke kojima u utrobama rastu djeca s invaliditetom, morale pobaciti.
>Što je eugenički pobačaj, zabranjen u Poljskoj od 2020.?
Jer ta djeca, eto, valjda nisu stvorena po kriterijima ovog bolesnog i izopačenog društva u čijim izokrenutim vrijednostima se već gušimo! Davno je došlo do grla! Davno je otišlo preko glave!
Pa kad već vrište o svojim ljudskim pravima, zbog čega bi zatirali prava onih koji misle, vjeruju i žive drukčije?
Ima li kraja licemjerju takvih boraca?!
>Pjesnikinja Herceg na HRT-u kod Šimleše – baš kao nedavno u Poljskoj – promovirala pobačaj
Bezuvjetna ljubav
Jesu li ikada ti ‘veliki’, a lažni borci, imali petlje pitati koju majku bolesnog djeteta zašto ga je rodila? Bi li imali snage čuti istinu?
Čuti da iza svega stoji – bezuvjetna ljubav. Čuti da su te majke, ali i očevi, bili spremni na svoje dijete. Kakvo god ono bilo. Zdravo ili bolesno, svejedno je. Ljubiš ga. Želiš taj život. Baš takav kakav jest. Jer i svatko od nas već danas ili sutra, bez obzira je li rođen zdrav, može postati osoba s invaliditetom. I svijest o tome je tako zastrašujuće malena!
Ali, to je istina. S kojom bi svatko od nas na ovaj ili onaj način morao živjeti. Prihvatiti stvarnost. Prigrliti sebe koliko god bilo teško. Koliko god to bila borba.
Jer, život jest borba. I svatko je vodi na svoj način. Laž ne može dugo opstati. Istina je jedna. A ona se, koliko god izlizano zvuči, krije jedino u ljubavi.
Ljubav je jedino gorivo koja pokreće sve naše životne borbe.
I zato, licemjeri, ako niste spremni pogledati svoju masku u zrcalu, imajte toliko poštovanja prema tim ljudima, pa prešutite svoje lažne borbe za njihova prava.
Jer njihova stvarna borba nastavlja se već sutra.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
