Glazbena (ne)kultura koja je očito zavladala hrvatskom metropolom, ali i šire, i ovih dana izviruje u medijskom prostoru. Ili je tamo samo (nehotično?) lansirana putem određenog dijela medija. O toj je (ne)kulturi ovih dana progovorio Puljanin sa zagrebačkom adresom, šef-dirigent nacionalnog jazz orkestra Miron Hauser u svojoj objavi na jednoj društvenoj mreži. Dakako, u normalnome svijetu bilo bi posve logično da upravo jedan glazbenik ukazuje na razinu i kriterije određivanja primjerenosti vrste glazbe u nekoj prigodi ili prostoru. No, ili su kriteriji (i ne samo glazbeni) u Hrvatskoj u potpunosti iščezli, ili je svijet u kojemu živimo zaista izgubio svaki dodir s logikom.
“Kafansko veče”
A Hauser se upravo i pozvao na logiku nadovezujući se na “Kafansko veče”, događaj održan prošloga četvrtka u zagrebačkoj Areni, istaknuvši pritom da je “cijeli Zagreb postao ne kafana, nego šator u Brčkom”. Ispod objave u kojoj vuče paralelu između neupitne stručnosti automehaničara ili liječnika s glazbenicima koje bi, napominje, trebalo konzultirati oko izbora slušanja glazbe, Hauser je stavio videozapis pod naslovom “Božić u Zagrebu”. Na njemu se prikazuje slavlje Božića na Trgu bana Josipa Jelačića uz glazbu na koju plešu strani državljani, a sam Hauser je u uvodnom dijelu objave video nazvao tek ekstenzijom Kafanske večeri.
Dakako, nije trebalo dugo da se jave dušobrižnici i raznorazni zagovaratelji tolerancije i ljudskih prava i “nalijepe” Hauseru šovinističke, rasističke i ine etikete. Upravo onako kako se etiketira svakoga tko se “usudi” kritički progovoriti o nekoj društvenoj pojavi, pa bilo to i alarmantno potonuće hrvatske glazbene kulture. A Hauser se osvrnuo isključivo na tešku glazbenu krizu koja vlada Lijepom našom i njezinom djecom.
>Konačno ‘ne’ turbofolku u Puli i Osijeku: Gradonačelnici odbili ugostiti ovakav sadržaj
No, koliko god je realno da hrvatska mladež neće u velikom broju hrliti na koncerte klasične glazbe (nažalost!), toliko je ispod svake razine kulture, razvoja, pa u neku ruku i poštovanja, uporno plasiranje istočnjačkih naricaljki u javnim gradskim prostorima brojnih hrvatskih gradova. Takvu praksu je prije nešto manje od godinu dana pokušao spriječiti i gradonačelnik Pule Filip Zoričić rekavši STOP koncertu koji se trebao održati u pulskom Domu sportova “Mate Parlov”. Njegovu odluku tada je pozdravio i javno podržao njegov osječki kolega Ivan Radić nakon što je najavljeno da će sporni koncert iz Pule biti “prebačen” u Osijek.
Promicanje kulture u prostorima gradova
Da je riječ o sadržajima namijenjenima prostorima u ingerenciji gradova čiji čelni ljudi imaju potpuno pravo, pa i dužnost, kritički i stručno promišljati kvalitetu tih sadržaja prije negoli je ponude svojim sugrađanima, pulskom i osječkom gradonačelniku (i osviještenom dijelu hrvatskih građana) posve je jasno. Ostaje, međutim, gorak okus u ustima onih koji se s pravom zgražaju na pošast ovog glazbenog izričaja kojemu je, htjeli – ne htjeli, ipak izložen ogroman dio mladih i djece, kao i misterij potenciranja takvih sadržaja diljem Hrvatske, posebice u njezinom glavnome gradu.
Iako sve polazi od teze da je obitelj najvažnije mjesto gdje se od najmlađe dobi stječu sve navike, pa tako i kulturne, javni prostori dostupni svima morali bi biti pod pojačanom lupom i provjerom kvalitete, pa čak i etičkih načela svega što se u njima nudi. Premda dio građana i glazbenih pedagoga upozorava i ukazuje na nedostatak prostora ili sadržaja u njima koji bi pružio alternativu ‘cajkama’, za dio sadržaja koji se gotovo nasilno ‘guraju u uho’ hrvatskoj mladeži odgovorni su upravo gradski oci i dio medija koji koristoljubivo i neskriveno ideološki podržava njihov narativ.
Uspostava novog jednoumlja
Stara izreka kaže da se o ukusima ne raspravlja, ali valja podsjetiti da ovdje nije samo riječ o glazbi koja se intimno sluša u svoja četiri zida, već o javnom ataku na odgoj, ali i obrazovanje, ljestvicu vrijednosti, kulturu komunikacije i ponašanja i izvan njih. Napokon, istočnjačke naricaljke, koliko god se nasilno i perfidno infiltrirale u društvo, jednostavno nisu dio ni našeg glazbenog ni bilo kojeg drugog identiteta.
U vremenu želje za uspostavom novog jednoumlja koje neodoljivo i posve otvoreno podsjeća na doba aktivnog Golog otoka, izbor kulture ili čega drugoga u javnom prostoru, uključujući i one virtualne, sužen je do besvijesti. Ta zašto bi se glazbenike pitalo za glazbu kad imamo političke opcije koje očito toliko cijene svoje građane da ih smatraju ‘kafandžijama’? Svima onima koji im ne idu niz dlaku ostavljaju jedino pokušaj odupiranja stavljanju ljepljive trake na usta. Ili prste.
Važna je to poruka ne onima koji na ovogodišnjim izborima planiraju biti izabrani, već onima koji će birati. Jer, važno je znati tko će odlučivati o svim aspektima našeg života izvan naša četiri zida. I, još važnije, hoćemo li biti progonjeni samo radi vlastitog mišljenja?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa