O memorijalnoj politici, posljedicama izostanka lustracije u postkomunističkoj Hrvatskoj, te o potrebi i načinu njenog provođenja razgovarali smo s mr. sc. Jurom Vujićem, pravnikom i politologom – jednim od inicijatora „Inicijative EU 1481“.
Građanska inicijativa, koja je nazvana po imenu rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481 o osudi komunističkih zločina, predstavljena je u Matici hrvatskoj u svibnju. Cilj joj je da kao šire okupljalište hrvatskih intelektualaca i znanstvenika, upozorava na nepostojanje političke volje i deficit hrvatskih državnih pravosudnih institucija u osudi komunističkih zločina. Žele upozoriti ne samo hrvatsku nego i širu europsku javnost i europske institucije (Europska komisija, Europski parlament) na poteško će, opstrukcije i propuste u osudi komunističke totalitarne prošlosti u Hrvatskoj.
S Jurom Vujićem razgovarali smo uoči prve tribine Inicijative EU 1481 koja će se održati 16. rujna u Matici hrvatskoj na temu: “Modeli lustracije i politike sjećanja u Europi – primjeri, prakse i posljedice”.
Narod.hr: Hrvatska je stvarana u ratu na tada nužnoj politici pomirenja. No, mnogi su pomirenje shvatili kao aboliciju svih zločina i zaborav svih žrtava komunističkog režima. Nažalost, sudska praksa u Hrvatskoj im daje za pravo, jer zločini komunizma uistinu nisu pravosudno gonjeni. Prozor u zločine tog razdoblja otvorila nam je tek Njemačka, suđenjem Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, no istodobno nas je suočila i sa snagom koju ostaci tih struktura imaju u današnjoj Hrvatskoj. Kako se osloboditi toga nasljeđa?
Vujić: Zbog tereta obrane od velikosrpske agresije i rata , Tuđmanova ujediniteljska sintagma i imperativ „nacionalnog izmirenja“ stavili su pod tepih jedno od ključnih društveno-političkih pa i moralno-socioloških pitanja Hrvatske, a to je saniranje komunističke prošlosti.
Hrvatsko paradržavno podzemlje političko-udbaškog miljea
Zato ne iznenađuje da je na površinu kao iz kanalizacije isplivao čudni model institucionalnog upravljanja. Riječ je o modelu tzv. paradržavnoga podzemlja koje tvori sprega između gospodarsko-menadžerskog i političko-udbaškog miljea, što mimo generacijskih kategorija manipulira i upravlja segmentima gospodarstva, politike i medija.
Paradigmatski primjer slučaja Perković
Perkovićev slučaj paradigmatski je primjer strukturalnog naslijeđe totalitarnog sustava, kojemu je uzrok dugogodišnje izbjegavanje suočavanja s vlastitom udbaško-komunističkom prošlošću i saniranja istog strukturalnog nasljeđa potrebnim zakonskim alatom i prikladnim zakonom o lustraciji.
Takav naslijeđeni sustav upravljanja više sliči močvari isprepletenih gospodarskih, bankarskih, političkih, rodbinskih i medijskih interesnih mreža koje su se u tranzicijskom razdoblju dobro održale i samo reciklirale u nove hrvatske demokratske državne strukture.
Povijesna prilika za donošenje zakona o lustraciji
Još se ne zna kakav će biti epilog Perkovićevog suđenja u Njemačkoj ali taj slučaj otvara povijesnu priliku za uvođenje i primjenu prikladnoga šireg zakona o lustraciji kao jedan od ključnih sredstava oslobođenja od tog naslijeđa, čije modalitete treba definirati, koji bi ne samo na simboličnoj razini nego i na društvenoj i institucionalnoj razini konačno omogućio potrebne rezove za saniranje komunističke prošlosti i poput karcinoma odstranio one udbaške relikte koji koče slobodarski, demokratski i generacijski zreo razvoj društva.
Cijena nesuočavanja s prošlošću
Narod.hr: Oni koji su bili dio represivnog aparata nalaze se i danas u hrvatskim državnim institucijama, na sudovima, sveučilištima – te na političkim funkcijama. Bez ikakve posljedice. I bez riječi kajanja. Štoviše, nakon nekog vremena počela je i apologetika komunizma i novi val obožavanja totalitarizma, pogotovo diktatora Tita. Kao posljedica ne postoji politika sjećanja. Kakvu cijenu za to plaćamo?
Vujić: Cijena je visoka jer se šalje krivu poruku mlađim generacijama koji će nastavljati biti opterećeni sa iskrivljenom percepcijom i krivim paradigmama prošlosti, dok su u drugim postkomunističkim zemljama iste generacije već odavno okrenule budućnosti zahvaljujući upravom procesima lustracije. Tako će biti i dalje jer se službena postkomunistička memorijalna politika, koja je naslijedila totalitarističko poimanje sjećanja, služi organiziranim zaboravom i hipermnezijom antifašističkih žrtava te oduzima pravo drugoj strani na sjećanje na svoje žrtve.
Komunističko brisanje nacionalne memorije
Nasilnim preuzimanjem vlasti 1945. titoistički komunistički režim propagandnim i represivnim metodama, nastojao je putem politike tabula rasa izbrisati svaki trag hrvatske i drugih nacionalnih memorija na području tadašnje Jugoslavije, inaugurirajući novo revolucionarno povijesno zlatno doba, s naglaskom na modernizaciji, industrijalizaciji i obračunu s klasnim neprijateljem.
Razdoblje organiziranog zaborava
Titoistički režim nikada nije razmišljao o bilo kakvom memorijalnom „konsenzusu“ ili „memorijalnom paktu“ ili dogovoru s hipotetičnom hrvatskom oporbom (što se dokazalo i represijom Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 1972).
Razdoblje između 1945. i 1990. u Hrvatskoj je bilo razdoblje negacije i organiziranoga zaborava komunističkih žrtava u Jugoslaviji.
Franjo Tuđman i nacionalno pomirenje
S hrvatskim državnim osamostaljenjem 1990. prvi predsjednik Franjo Tuđman nastojao je provesti nacionalno pomirenje između partizana i tzv. ustaša zbog imperativa ratnog stanja, a na planu uravnotežene memorijalne politike to se imalo održavati i komemoracijama obostranih žrtava i povijesnim monumentima od Jasenovca do pokroviteljstva za komemoraciju Bleiburga.
Promjene 2000. godine
Od 2000. i stupanja na vlast lijeve koalicije nastaje razdoblje vrlo slično pojavi nove španjolske Zapaterove memorijalne politike hipermnezije. Od tada se sustavno kriminalizira Domovinski rat u kontekstu haških paradigmi o „zločinačkom pothvatu“ i građanskom ratu, a organizira se zaborav hrvatskih žrtava u Drugome svjetskom ratu te ih se selektivno nastoji prikazati kao zaslužene kolaboracionističke ratne žrtve (što se očitovalo i uskraćivanjem državnoga pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu).
Na drugoj strani, sustavno se provodi veličanje i komemoriranje antifašističkih i partizanskih žrtava kao odraz nepristrane hipermnezije. Tzvetan Todorov iznosi kako pamćenje nije ni dobro ni loše, ali ono uvijek oscilira između dvije tendencije koje bivši totalitarni režimi, a i dan danas demokratski postkomunistički “liberalni režimi” instrumentaliziraju: sakralizacija kao radikalna “izolacija uspomena” i banalizacija kao ekscesivna asimilacija sadašnjosti s prošlošću.
Recikliranje komunista u tranzicijske demokratske institucije
O procesu recikliranja komunističke nomenklature unutar novih tranzicijskih demokratskih institucija sam opširno pisao o mojoj knjizi „Intelektualni terorizam-heretički brevijar“.
Naime Nakon pada Berlinskoga zida prije donošenja zakon o lustracija u svim postkomunističkim zemljama, zapravo se dogodila velika i slična konverzija ili bolje rečeno „vlasnička zamjena i neopatrimonijalna i politička reciklaža“, na način da se komunistička gospodarska i politička i kulturna elita (bolje rečeno nomenklatura) pretvorila u tzv. „ kolibre“ – liberalne komuniste kojeg sam nazvao „transformerima“ koji su se pod izgovorom „profesionalizacije“ reciklirali i prigrlili pravila tržišne demokracije kako bi očuvali poluge vlasti i razne povlaštene sinekure iz prošlog režima.
Od komunista do liberala uz političku korektnost i materijalizam
Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream.
Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, jer neoliberali i neomarksisti proizlaze iz istovjetnog ideološkog prosvjetiteljskog inkubatora iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma, društvene permisivnosti kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma.
Lustracija – oslobađanje od komunističkog habitusa
Nakon donošenja zakona u lustraciji koji su značajno doprinijeli rasvjetljivanju i suočavanju sa totalitarnom prošlošću, utjecaj bivših komunista znatno e smanjio u društvu, u političkoj i gospodarskog sferi kao i na sveučilištima i u obrazovnom sektoru.
Zapravo proces lustracije ukazuju na negativne društvene posljedice sociološkog fenomena „path dependency“ koji označava prisutnost naslijeđa mentalnog komunističkog habitusa kao način mišljenja i ponašanja još uvijek snažno prisutan zbog toga što je kod navedenih postkomunističkih elita, unatoč demokratskim promjenama, komunizam kao ideologija ostao još uvijek snažni strukturalno-psihološki čimbenik konstrukcije zbilje i pokretač onoga što je Gordana Bosanac nazvala inauguralni paradoks kao sastavni dio inauguralne svijesti.
Fenomen ovisnosti o komunističkom nasljeđu u Hrvatskoj
Taj fenomen mentalne uvjetovanosti i ovisnosti o komunističkom totalitarnom naslijeđu još uvijek snažan u raznim segmentima tzv. znanstvene i pseudo-akademske zajednice u Hrvatskoj.
Takvo naslijeđe dobro ilustrira jedan bizarni članak „Nacionalni socijalizam u doba globalizacije“ Žarka Puhovskog na portalu banka.hr (o ideološkoj dosljednosti dotičnoga puno govori sama činjenica da kao bivši jugoslavenski unitarista i praksisovca danas piše za bankarski sustav kao glavna poluga financijskog kapitalizma i neoliberalizma) u kojem me podlo bez mojeg znanja proziva zbog kritičkog sadržaja moje knjige „Mitovi i realnosti titoizma“ (koja je objavljena u obliku feljtona u večernjem listu) u kojoj analiziram totalitaristički oblik bivšeg jugoslavenskog režima i ujedno diktatorski položaj Josipa Broza Tita, što se očito nije svidjelo Puhovskom koji nastoji ublažiti političku prirodu tog režima sa smiješnim, retoričkim i promašenim argumentima.
Moralna vertikala Žarka Puhovskog
O moralnoj vertikali dotičnoga autora članka i samoproglašenog komentatora, govori i njegova biografija pristupna svima na wikipediji u kojo stoji da je „ Za vrijeme Hrvatskog proljeća, Puhovski spadao je u frakciju ondašnjih studenata koja se protivila reformskoj struji i branila jugoslavenski unitarizam. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, bio je svjedok optužbe na montiranom procesu protiv reformistički orijentiranih studenata Zagrebačkog sveučilišta među kojima su bili Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša. Jedan od osnivača Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI), organizacije marksista koji su htjeli očuvati SFR Jugoslaviju od raspada unutarnjom reformom. U svojoj knjizi Socijalistička konstrukcija zbilje, relativizira pravo republika SFR Jugoslavije na otcjepljenje i neovisno Bio je svjedok tužiteljstva Haškog tribunala u sudskom procesu protiv generala Ante Gotovine, generala Mladena Markača i generala Ivana Čermaka“.
Sveučilišni kadrovi s doktoratima o radničkom samoupravljanju
U postkomunističkim zemljama u kojima je provedena lustracija, taj je proces i omogućio otklanjanje tog mentalnog komunističkog naslijeđa na sveučilištima kao i umirovljenje onih sveučilišnih kadrova koji su cinkali svoje kolege „zbog nacionalizma“ i surađivali sa bivšim represivnim i totalitarnim aparatom. Također je i omogućena revizija sumnjivih znanstvenih i doktorskih titula zvanja koje su stečene po političkoj podobnosti, dok u Hrvatskoj su u javnom i medijskom životu još uvijek snažno eksponirani postmarksisti i sinekuristi sa političkim doktoratima (primjerice o Kardelju, o radničkom samoupravljanju o socijalizmu itd..).
Sutra pročitajte drugi dio razgovora s mr. sc. Jurom Vujićem o memorijalnoj politici, različitim modelima lustracije, potrebi lustracije u Hrvatskoj i budućim aktivnostima “Inicijative 1481”.
Jure Vujić, pravnik i politolog, stručno se bavi s istraživačkim radom na području geopolitike i geostrategije.
Autor je nekoliko knjiga: na Francuskom jeziku“ Un Ailleurs européen“ ( AvatarEditions )i „La modernité à l’épreuve de l’image „( L’Harmattan Editions, Pariz ), na hrvatskom jeziku: „ Fragmenti geopolitičke misli“ (ITG, Zagreb), „Intelektualni terorizam-Heretički brevijar“ ( Hasanbegović, Zagreb.), Hrvatska i Mediteran-geopolitički aspekti (2008.), „Rat svjetova –Euroazijanizam protiv Atlantizma“ ( Minerve, Zagreb).Suradnik je Pariške geopolitičke Akademije i francuskih geopolitičkih časopisa „Géostrategiques“, Krisis , Realpolitik, Infoguerre, itd. Pročelnik je Odjela za politologiju Matice hrvatske. Blog : Globalni semafor, večernji list: http://blog.vecernji.hr/jure-vujic. Također jer predsjednik Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja ( web: http://institut-geopolitika-si.hr/. Zadnja knjiga: „Geopolitika multipolarnog svijeta-Razumjeti svijet XXI: stoljeća“( Institut za geopolitiku i strateška istraživanja Zagreb)
Tekst se nastavlja ispod oglasa