Nadbiskup Želimir Puljić: Više od dva desetljeća Crkva upozorava na krive postavke “genderizma”

“Bog je stvorio muškarca i ženu… a mi činimo protivno”, govorio je papa u miru Benedikt XVI. Više od dva desetljeća Crkva upozorava na krive postavke “genderizma” i izlaže stoljetni crkveni nauk o čovjeku kojega je Bog stvorio kao „muško i žensko“, rekao je nadbiskup Želimir Puljić u intervjuu za Večernji list.

Prenosimo intervju Darka Pavičića s nadbiskupom Puljićem:

Nadbiskupa zadarskog mons. Želimira Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, susreli smo nedavno na konferenciji za tisak o Istanbulskoj konvenciji, gdje je rekao kako su biskupi još na svom posljednjem zasjedanju raspravljali i kratko se oglasili o štetnosti potpisivanja tzv. Istanbulske konvencije, ali su odlučili javnosti obratiti se i jednim posebnim pismom, svojevrsnim apelom savjesti, koje se nije fokusiralo samo na tu konvenciju nego obuhvatilo i prijedloge poboljšanja sustava obrazovanja, prijedloge zakonskih odredbi koje se odnose na obitelj. Biskupi kažu kako primjećuju da konvencija, uz plemenite nakane vezane za raspravu o zaštiti žena i obitelji od nasilja, implementira i terminologiju rodne ideologije i zbog toga je naglašeno kako „ne bi trebalo prihvaćati određenu kolonizaciju o kojoj je govorio i papa Franjo prošle godine”. Biskupi su tada pozvali sve koji vode raspravu o konvenciji da je vode konstruktivno i ne podlegnu nejasnim i upitnim ponudama koje ta konvencija sa sobom nosi.

S predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimirom Puljićem, nadbiskupom zadarskim, razgovarali smo pred Božić upravo o toj temi, koja je očito jako važna za Crkvu i društvo.

Zašto su joj se biskupi tako odlučno suprotstavili?

Na toj konferenciji za tisak predstavljeno je pismo “Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji”. Naime, prateći raspravu o obrazovanju i borbi protiv nasilja nad ženama i u obitelji, biskupi su odlučili dati svoj doprinos oblikovanju ispravnih stavova o osjetljivim pitanjima iz područja obitelji, odgoja i obrazovanja. Jer, to su stvari koje zadiru u osobne i svjetonazorske i vrijednosne stavove, pa zbog službe i odgovornosti ne žele ostati postrani. Pismom se također ukazuje na određena kriva učenja o čovjeku, poput rodne teorije, koju je papa Franjo prošle godine na susretu mladih u Krakovu nazvao “ideološkom kolonizacijom”. U pismu su izložena i neka načela, polazišta i vrednote koje promiču dobrobit društva, štite dostojanstvo ljudske osobe i temeljna prava čovjeka i obitelji.

Ovo nije prvi put da hrvatski biskupi upozoravaju na opasnosti rodne ideologije?

U više navrata u posljednjih nekoliko godina bilo je izjava i očitovanja, kako pojedinih biskupa tako i HBK, o toj suvremenoj temi koju nazivaju rodnom teorijom ili „genderizmom“. A već su sv. Ivan Pavao II., kao i papa u miru Benedikt XVI., isticali da “živimo u razdoblju grijeha protiv Boga stvoritelja”. “Bog je stvorio muškarca i ženu… a mi činimo protivno”, govorio je papa u miru Benedikt XVI. Više od dva desetljeća Crkva upozorava na krive postavke “genderizma” i izlaže stoljetni crkveni nauk o čovjeku kojega je Bog stvorio kao „muško i žensko“. HBK je prije nekoliko godina objavila dokument “Muško i žensko stvori ih”.

Gdje se, zapravo, započela širiti “rodna teorija” ili “gender ideologija”, kako je nazivaju?

Sve je krenulo u rujnu 1995. kada je održana IV. Svjetska konferencija o ženama u Pekingu. Tada je u zaključnoj rezoluciji usvojen “Pekinški akcijski plan” prema kojemu treba “uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja”. Izraz “rod” (gender), koji je zamijenio spol, “ušuljao se tiho i bešumno”. Prije se govorilo, pisalo i pitalo o spolu, danas se upotrebljava riječ rod (engl. gender). Nekada se prigovaralo zbog diskriminacije žena, danas zbog “rodne diskriminacije”. Rod, koji se tumači kao “društveni konstrukt”, oslobođen je bioloških konotacija i postao dio radikalno-feminističke ideologije koja se zove „rodna perspektiva“. To je počelo prije dva desetljeća i postalo sastavnim dijelom “akcijskoga plana” i programa kojim se želi uključiti rodnu perspektivu u sva društvena strujanja („Gender Mainstreaming“).

Kakve su posljedice te ideologije i kako su se dosadašnji pape očitovali o toj temi?

Brojni su uvaženi znanstvenici i kod nas govorili i pisali o štetnim posljedicama spomenute teorije. Preporučio bih samo uradak Slavena Letice koji je, govoreći o šteti ove ideologije, svoj uradak naslovio trima riječima: “Moralno i medijsko ludilo“. Sv. Ivan Pavao II. je uoči same konferencije u Pekingu u dobroj vjeri uputio “Pismo ženama svijeta” (29. lipnja 1995.) i poželio da se “na konferenciji osvijetli puna istina o ženi”. Istaknuo je posebice misao o “ženskom geniju” i “ženskom talentu” po kojima “žena s pozivom vlastita života vidi više od muškarca, jer gleda srcem”. A sedam godina prije toga objavio je Apostol­sko pismo o dostojanstvu i pozivu žene “Mulieris dignitatem”. To je prvi papinski dokument koji progovara o ženi, o njezinu pozivu i poslanju. A pojavio se u jeku širenja femi­nizma kada se u težnji „izjednačavanja žene s muškarcem na socijalnom, kulturnom, ekonomskom i političkom planu“ odbacivalo svaki autoritet, ismijavalo instituciju braka te među “ženskim zahtjevima” tražilo “pravo na pobačaj” i “pravo na ređenje žena”.

Papa u miru Benedikt XVI. je u jednom susretu rekao kako ova ideologija “vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka, djeca“. A papa Franjo ju je nazvao “ideološkom kolonizacijom”. Dakle, trojica papa bili su vrlo jasni u pogledu rodne teorije.

Mislite li da će saborski zastupnici poslušati vaš glas?

Neovisno o tome hoće li saborski zastupnici poslušati glas razmišljanja i stavova navedenih papa i hrvatskih biskupa, Crkva nema drugih sredstava osim izlaganja i tumačenja svoga nauka. Istina, do Drugog vatikanskoga sabora ona se služila i represivnim mjerama kažnjavanja i isključivanja iz crkvenoga zajedništva kada bi se neki vjernik ogriješio o istine svete vjere. Prije pola stoljeća saborski oci, na poticaj svetoga Ivana XXIII., odustali su od kažnjavanja koji je bio uobličen u poznatu frazu “anatema sit”. A to je značilo kako su oni, koji su bili udareni takvom kaznom, bivali “izdvojeni iz crkvene zajednice i predani sudu Božjem”. Anatema je još danas u pravoslavlju ravna ekskomunikaciji, isključenju iz crkvene zajednice. Crkva ne kani “lobirati među saborskim zastupnicima”, ali smatra svojom obvezom i dužnošću poučiti i upozoriti. A “pametnom čovjeku je i komarac muzika”, veli jedna narodna poslovica.

Ako je Crkva odustala od kažnjavanja i “anatemiziranja”, što joj onda preostaje?

Ako je Crkva odustala od kažnjavanja, poput “anatema sit”, nije odustala od poučavanja, poticaja i opomene. Onako kako sv. Pavao savjetuje svom ljubljenom učeniku Timoteju: „Zaklinjem te, propovijedaj Riječ, uporan budi, bilo to zgodno ili nezgodno; uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2. Tim 4, 2). Jer „doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima“. Svjesni činjenice kako je stanje duha slično onom iz Pavlova doba, nama je uporno ponavljati i izlagati Božji naum i upozoravati na moguća zastranjenja i opasnosti svih ideologija. Nuditi, dakle, rasvjetljenje i pokazivati na pravi put o kojemu nam je govorio Isus Krist. Uputno je ovdje citirati papu u miru Benedikta XVI. koji je u jednoj prigodi tumačio ulogu biskupa u Crkvi i u svijetu. Upotrijebio je njemačku kovanicu kako biskup ima biti “Lichtkraft i Richtkraft”. A to u prijevodu znači “snaga koja prosvjetljuje i snaga koja usmjerava”. Biskup je, dakle, ne samo “navjestitelj Božje Riječi, djelitelj svetih otajstava i odgojitelj naroda Božjega”, već u kontekstu ovoga njemačkoga dvorječja “prosvjetitelj i usmjeravatelj”. Jasno je da Crkva ne prihvaća ideje i stavove “akcijskoga plana” gender ideologije, jer su suprotni crkvenoj tradiciji i njezinu nauku o čovjeku.

No, Crkvi se ponekad prigovara da samo deklarativno podržava obitelj. Može li konkretnije pomoći?

Ako se pogleda što se sve čini za obitelji po župama, odgojnim zavodima i školama, kao i individualnim susretima, počevši od onih osnovnih stvari poput pouke u vjeri do moralne i materijalne potpore djeci i njihovim roditeljima, ne bih se složio kako je posrijedi samo “deklarativna podrška”. Dapače, usudio bih se reći kako je rad s obiteljima “pastoralni kruh svagdanji” do kojega Crkva puno drži. Jer zna da povijest čovjeka, a u konačnici i društva odvija se preko obitelji koja je prva škola “društvenih vrlina”. Zbog toga smatra kako obitelj treba biti i ostati u središtu ne samo društvene nego i crkvene brige i skrbi. Sveti Ivan Pavao II. je u tomu bio izvrstan pastoralac koji je pisao i govorio o četverostrukoj “zadaći i poslanju krš­ćanske obitelji” koje treba trajno imati pred očima. Prvo poslanje i poziv je “zajedništvo osoba i služenje životu”, a ono se odvija po tračnicama “prenošenja života i od­goja djece”. No, obitelj ima obvezu i zadaća “sudjelovati u društvenom životu, kao i u životu i poslanju Crkve”. Ona je, naime, “Crkva u malom” ili “kućna Crkva”. Zato u središtu društvene i crkvene brige; kako duhovne, ljudske i psihološke, tako i socijalne, materijalne i svake druge pomoći. Iako se dosta toga čini, posebice prema ugroženima i osamljenima, moglo bi se još i više. A bilo bi lijepo i idealno kad bismo došli do stanja “da nosimo breme jedni drugima”, kako je savjetovao apostol Pavao svojim Galaćanima (6,2).

Kako gledate na vjerničke inicijative koje su sve prisutnije posljednjih godina u javnosti?

Prisutnost i angažiranost laika u Crkvi i u društvu nije osobita novost. Od prvih stoljeća kršćanstva laici su imali važnu ulogu. Dovoljno je sjetiti se apostola Pavla i njegovih vrijednih suradnika i suradnica koje spominje po imenu u svojim poslanicama (oko stotinjak imena). S vremenom su laici pošli u drugi plan, da bi se o njima opet počelo govoriti u 19. i 20. stoljeću. Osobito nakon Drugoga vatikanskog sabora koji im je posvetio i poseban dokument, Dekret o apostolatu laika. Mi se u Hrvatskoj, nažalost, ne možemo previše hvaliti angažmanom laika. Čini se da još uvijek vlada “određena suša” glede javnog angažmana vjernika laika. Istina, pola stoljeća komunističkoga sustava branilo je osnivanje i javno djelovanje društava s vjerskom konotacijom. Dolaskom demokracije vjernicima je omogućeno udruživati se i nositi suodgovornost u Crkvi i u društvu. Stoga, valja pozdraviti i podržavati vjernike laike neka rade za opće dobro u crkvenom i društvenom životu kako bi izvršili svoje poslanje koje su primili na krštenju.

Ponovno se pokreće inicijativa za zabranu rada nedjeljom?

Nedjelja kao “dan Gospodnji” stoljećima je za katolike bio poseban dan kako na molitvenom i bogoslužnom tako i na odgojnom, katehetskom i kulturnom polju. Nedjelja je, međutim, bila i dan počinka kad se nije smjelo raditi. Toga dana obično se sklapalo ženidbu, krštavalo ili primalo sakrament svete potvrde, pa je nedjelja bila dan veselja kad se oblačilo i nosilo “svečano misno odijelo”. Današnje narodne nošnje pokazuju bogatstvo duše našeg čovjeka koji je uspio združiti pučku baštinu s liturgijskim ritmom nedjelje. To je onda stvaralo divan sklad odnosa vjere i kulture. Zato je nedjelja bila radosni dan druženja, molitve i sabranosti. Nažalost, ona danas gubi duhovnu i kulturnu dimenziju i postaje samo “vrijeme rasterećenja od dnevnih briga”, danom zabave i dokolice. A ako neki članovi moraju raditi, obitelj nema prigodu za druženje i zajedništvo.

Intervju u cijelosti pročitajte u Večernjem listu.